Novinarka Mirjana Hrga odmah po završetku fakulteta zanat je kovala na javnoj televiziji. Rad u središnjem Dnevniku i političko-informativnom magazinu “Motrišta” odredili su put kojim će suvereno koračati više od dvadeset godina. Nakon HTV-a, bila je jedno od zaštitnih lica političko-informativnih emisija Nove TV, RTL-a te Al Jazeere. Novinarstvo je, kaže, njezina najveća životna ljubav, koju je ipak, prije otprilike godinu dana, ostavila po strani.
Tko je Mirjana Hrga, što je sanjala kao djevojčica, jesu li joj se snovi ostvarili i je li je život mazio na putu prema cilju?
– U ovom je pitanju cijeli jedan život i najteže pitanje “Tko sam?”. Ne znam posve sigurno, ali vjerujem da ne rasipam uludo ovaj zgoditak na lotu. Naime, mislim da je život sam po sebi čudo, da smo samim rođenjem dobitnici. Zahvalna sam na prilici da živim, na svakom izazovu, porazu i pobjedi i to je valjda najvažnije. Nije me život mazio, ali imala sam puno sreće. Nisam bila ni najpametnija, ni najljepša, ni najtalentiranija, ali uvijek sam bila neopisivo tvrdoglava, uporna i samouvjerena. Pa i kada sam hodala po ivici.
Što vas je čuvalo prilikom ‘hoda po ivici’?
– Od ozbiljnog pada me je čuvao odgoj. Dakle, ni to nije moja zasluga. Učili su me da ne radim drugima što ne bih poželjela sebi, da budem suosjećajna, dostojanstvena i ponosna. To je nepresušan izvor motivacije. Sve ostalo dolazilo je samo po sebi uz puno rada i malo poštede za samu sebe. Izuzetno sam zadovoljna životom. Da se razumijemo, nije to bilo med i mlijeko, ali uistinu ne žalim ni za čim. Na privatnom planu imam krasnu obitelj, a na poslovnom sam proživjela nekoliko prosječnih života.
Malo sam spavala, ali tako je od malena. Nikada nisam ni kao dijete spuštala rolete na prozoru sobe do kraja da me mrak ne prevari i da ne uhvatim što više od dana. Takva sam i danas. Uvijek kažem da ne treba spavati više od onoga koliko je čovjeku potrebno za zdravlje, inače svašta čovjek propusti.
Kako to da ste odabrali baš novinarstvo? Je li vam to bila želja odmalena? I što vam je novinarstvo dobroga donijelo u život?
– I moja je devet godina starija sestra bila novinar. Otac je bio politički vrlo osviješten i kada me pitate za uzor, on je bio moj uzor. Njih dvoje stvorili su okvir mojih želja. Nisam željela biti ništa drugo do novinar. Novinarstvo je moja najveća životna ljubav. Dalo mi je toliko toga. Neopisivo. Upoznala sam dobre i loše ljude, zabačene dijelove svijeta o kojima bih inače samo mogla maštati jer ni novac nije dovoljan da odete tamo, pa čak ni moć. Morate biti i malo hrabri za takve izazove.
Možete li, s odmakom, izdvojiti neke posebne trenutke u novinarskoj karijeri? Što vam ostaje u najljepšem sjećanju?
– Najljepši novinarski trenuci i životne spoznaje dogodile su mi se na Bliskom istoku, unatoč tome što su to bile najopasnije godine mojega života. Ljudi su jednostavni i srdačni, oči im se smiju i raduju se pravim stvarima jer ne znam kako bi inače preživjeli sve to siromaštvo. Gaza je za mene bila potresna. Vraćala sam se u nju što nije baš bilo normalno ni uobičajeno, posebice ne za ženskog reportera. Jednom me je dočekao jedan tamošnji čovjek, pozvao u svoju kuću na kavu i pitao: “Ne bojite li se dolaziti ovamo?”
Rekla sam mu da sam noć prije prvog dolaska osjećala neizvjesnost i tjeskobu, ali da poslije nisam mogla dočekati da se vratim. Najviše života srela sam u najsiromašnijim i najtragičnijim dijelovima svijeta. Ratove sam proživljavala prilično čvrsto, unatoč svemu čemu sam svjedočila, ali na djecu sam uvijek bila slaba i to me je jedino kidalo.
Kad se osvrnete unazad, koji vam je dio posla bio izazovniji, onaj urednički u studiju ili onaj reporterke?
– Uvijek sam sama sebi pripremala ono što sam izgovarala i uređivala emisije koje sam vodila. No unatoč toj privilegiji i činjenici da mi je studio bio, kao većini dnevni boravak, sebe sam u potpunosti doživljavala isključivo na terenu. Oboje je zahtjevno. I danas ponekad sanjam, sada sve rjeđe, da ulazim u studio a nisam pripremila nijednu najavu i nijednu reportažu. Ili sanjam da mi je gost otkazao neposredno uoči početka dolazak u emisiju. U tom smislu je studijski posao težak. Zahtijeva strašnu koncentraciju i pripremu.
Za dolaska Pape Franje u Sarajevo, nisam izlazila iz studija 12 sati u komadu, osim što sam dva puta otišla do toaleta. Uživala sam u izvanrednim programima, a klasične vijesti, Dnevnike, iako sam bila jedan od najmlađih urednika središnjeg Dnevnika na HTV-u, nikada posebno nisam voljela. Teren je opet druga vrsta pakla. Kreneš zorom i prvi put ako jedeš, jedeš kasno u noći, a nekada u to doba nemaš ni što pojesti. Daleko od glamura, ali neopisivo lijepo.
Radeći za Al Jazeeru izvještavali ste i iz nekih najopasnijih područja u svijetu, jeste li se ikada bojali za svoj život?
– Bilo je to tijekom izvještavanja o ratu u Ukrajini. Velike televizije plaćaju ljude, mahom bivše marince da ekipama pružaju zaštitu na terenu. Uz mene je bio Garry Curtis. Izvanredan čovjek. Jednom je rekao: “Da sam za svaki metak dobio jedan dolar, danas bih bio milijunaš”. On je bio moj tjelohranitelj tijekom rata u Ukrajini. Novinar je šef, ali tjelohranitelj daje sigurnosnu procjenu. Bili smo u Slavjansku. Upali smo u neprijateljsko okruženje. Garry je odradio svoj posao. Slično je bilo i u Tripoliju, kada smo se našli pod otvorenom paljbom. Bilo je toga puno, ali sve OK, danas se imam čega prisjećati.
Nakon odlaska s RTL-a, kratko ste se bavili PR-om te ste radili kao savjetnica tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. Što vas je ponukalo da nakon toliko godina u novinarstvu napravite zaokret i, kako ste i sami rekli, iz korijena promijenite svoj život? Je li želja za mirnijim, manje užurbanim životom presudila?
– Nikada nisam bila u PR-u, ali imate pravo, jer i tako bi se dao nazvati moji kratki i zanemarivi doprinos u podizanju jedne privatne klinike jednoj bliskoj osobi. Naime, tvrdim da novinarstvo i PR ne idu u istu rečenicu. To je svetogrđe. Zašto sam napravila zaokret? Zato što sam imala osjećaj da se u tom ambijentu u ovim vremenima više nisam mogla razvijati, a to bi značilo da sam se osudila na kraj ili u boljem slučaju – životarenje. Nije važno što radite. Važno je da se veselite tome što radite. Ne patim od toga da cijeli život moram biti na naslovnicama i okružena važnim ljudima. To nije potvrda uspjeha. Sretnija sam ovdje na selu s ovcama i svojim prijateljima ribarima.
Nedavno ste, nakon višemjesečnog povratka s Lošinja u Zagreb na Facebooku napisali: ‘Ljudi su nervozni, uplašeni što od virusa što od dana koji dolaze. Zagreb je bitno drugačiji od onoga što sam ostavila. Puno nervozniji, kao da ne živi nego iščekuje. Ukratko, čini mi se da postaje besmislen kao mjesto življenja. Nakon više od 8 mjeseci života na otoku, u istoj državi, mogu samo reći da nije ni približno isto u smislu kvalitete življenja. Ovo je zatvor.” Je li to bio onaj prvotni šok ili još smatrate da vam Lošinj trenutno omogućuje da više uživate u životu?
– Žao mi je što to moram reći jer za mene je Zagreb najdraži grad, no to je tako. Neusporediva je kvaliteta življenja u malim, mirnim mjestima i u velikom gradu. Smatram da bi u velikim gradovima trebali živjeti samo oni koji moraju: zbog posla, školovanja djece i slično, no svi koji su u prilici ili pak neprilici, trebali bi se vratiti na svoja ognjišta ili stvoriti neki svoj kutak. Nema smisla živjeti u velikom gradu za prosječnu plaću, u malom stanu, bez prilike za napredovanje i realizaciju, osuđen na prometne gužve i cjelodnevni rad.
Ja imam sav komfor ondje i prilike koje ne želim, ali nitko mi ne može dati ovo sunce, ovaj zrak i ovaj mir. Život je ovdje na Cresu i Lošinju drugačiji. Spominjem oba otoka jer na jednom živim, a na drugom radim. Odem u Zagreb na nekoliko dana, jer i tamo mi je dom, prijatelji no jedva čekam da se vratim na otok.
Kako je baš Lošinj postao mjestom na kojem ste odlučili okrenuti novu stranicu?
– Bura nas je dovela na Lošinj. More je divljalo i zamolila sam supruga da uđemo u prvu uvalu. Bila je to jedna od najljepših, uvala Čikat. Na privezištu je bilo slobodno samo jedno mjesto. Sudbina! Umjesto jednog, ostali smo nekoliko dana, a onda smo kupili i kuću. Preuredila sam je u skladu s tradicijom ovog otoka. Divna je. Pravi raj. Zimi smo u njoj, a ljeti živim na svom brodu. Budim se s ovcama, gledam jelene i uživam. I konoba je zanimljiva priča. Moja je majka imala restoran, dakle nije mi to strano, a ja sam uvijek maštala da ću jednom imati konobu i kuhati po vlastitom guštu.
Pratite li i dalje vijesti u istom ritmu kao kad ste bili novinarka? Kako se opuštate?
– Ne! Odnosno, kako se uzme. Imamo neku naviku u ovo zimsko doba da u 18 sati sjednemo pred televizor i krenemo gledati doslovno sve dnevnike. No ti moji sugledatelji su toliko glasni i tako se lako iznerviraju da ponekad ni kroz sve te dnevnike ne uspijem čuti vijest u potpunosti. Počnu beštimat u prvoj minuti tako da ne čujem ništa osim njih. Portale više ne pratim, ne kupujem novine. Slušam Radio Istru, ujutro gledam “Dobro jutro Hrvatska”, imaju super uključenja iz raznih gradova i dosta toga čujem i naučim. Gledam Netflix i to je to. Ponekad navečer pišem dok mi se oči ne zaklope. Vidjet ću što ću s tim.
Možemo li reći da ste pronašli sreću na Lošinju?
– Nije sreća pitanje mjesta nego čovjeka. Znate, nekoga možete udomiti na najljepšem mjestu na svijetu i bit će nesretan. Sreću nosite u sebi. To je opredjeljenje jer ako bi bilo drugačije, sreća bi rijetko dolazila na red. Ja sam ta koja odlučujem hoću li biti sretna ili ne, koja kontrolira svoj mozak i koja želi ili ne želi vidjeti lijepo. Svugdje oko sebe vidim ljepotu i priliku za sreću. Potpuno sam sretna kada tu sreću dijelim sa svojim suprugom, koji je i moj najbolji prijatelj. A i to je sreća!
Čini se da je vama čaša uvijek “napol puna”. Jesu li za to ‘krive’ životne okolnosti ili je to dio vaše prirode?
– Objektivno, što imamo od toga da nam čaša bude napola prazna? Mudrije je vidjeti je napola punu. Uostalom, veći dio života je percepcija, a ne objektivno stanje. Ja sam neki čudni optimist, koji posebno u nevoljama vidi priliku, ponekad ih i sama stvaram da se razbudim, pa tako da me ništa ne može ozbiljno i zadugo izbaciti iz takta.
Teško me je pogodila majčina smrt. S time sam se loše nosila jer ju nisam mogla prežaliti. Nisam ni danas, ali sam shvatila da je silno tugovanje zapravo samooplakivanje koje ne priliči, jer sve je onako kako treba biti i mi koji smo ostali, tu smo da živimo. Nema isprike. Sve drugo bi bilo drsko i nezahvalno.
Kako definirate sreću?
– Kad ideš spavati, a već se veseliš jutarnjoj kavi.
Što biste rekli za kraj – što život čini sretnim?
– Život se mora voljeti. Čak i kada je teško. Sve drugo je besmisleno.
Pročitaj i ovo:
- Kristijan Iličić: „Najradije putujem sa zaručnicom Andreom“
- Slaven Škrobot: “Unatoč svemu, živim život punim plućima”
- Ivana Mrduljaš: „Od gotovih perlica bračkog kamena dizajniram i izrađujem unikatan nakit“
Naturala Life br. 13
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
