Lucija Beden je dvadesetosmogodišnja Omišanka s dugogodišnjom zagrebačkom adresom, prvostupnica francuskog jezika i književnosti te južnoslavenskih jezika i književnosti, a od ove jeseni, nakon dvije godine pauze, ponovo studentica – ovoga puta diplomskog studija komparativne književnosti te francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Osim toga što ulaže u svoje obrazovanje, Lucija je uspješna manekenka s dugogodišnjim stažom i bogatim iskustvom te urnebesnim avanturama sa snimanja. Radila je s brojnim domaćim dizajnerima, odradila mnoge revije (neke čak i sa slomljenim zglobom) te nam otkrila i onu manje glamuroznu stranu snimanja – dizanje u cik zore, kruljenje u želucu, vremenske (ne)prilike. No iz svakog se iskustva trudi uzeti ono najbolje, a u međuvremenu raditi na sebi na svim poljima.
Manekenstvom se baviš već dugi niz godina. Kada i kako je započela ta modna avantura?
– Manekenstvom sam se počela baviti prije devet godina, jedne vesele bijele zime. Tog sam prosinca iz rodnog Omiša po dozu nekoliko nemarnih i bezglavih zagrebačkih dana došla kod najboljeg prijatelja ni se sluteći da bi taj posjet mogao biti nekakva prekretnica. Poznavajući moju strast za modnim svijetom i za scenskim nastupima kao načinom izražavanja, ali i uviđajući fizičke vrline koje sam ja kao mlađa smatrala manama, Bruno me, kao i mnogi drugi više puta, nagovarao da se javim nekoj modnoj agenciji te se okušam i u tim vodama. Nije mu trebalo dugo da shvati kako ponekad plahu djevojčicu samo treba baciti u vatru te je jednoga dana iskoristio moju odsutnost i mojoj agentici poslao e-mail u moje ime.
Kada sam se vratila u stan i vidjela da u pristigloj pošti stoji mail Tihane Harapin Zalepugin koja potvrđuje kako se možemo vidjeti u nedjelju popodne i kada sam povezala što se dogodilo, na Brunu sam prvo poludjela. Potom je moja „ljutnja“ prešla u uzbuđenje, zatim u sreću i konačno u zahvalnost koju i dan danas osjećam spram svog nezaustavljivog i toplog prijatelja.
Što ti se najviše sviđa u tvom poslu, a što bi voljela promijeniti da možeš? Jesi li imala neka neugodna iskustva?
– Najviše volim kada zbog snimanja ili revija imam priliku biti na nekoj novoj lokaciji, nebitno je li to grad, mjesto ili ustanova. S obzirom na to da i sama volim putovati i otkrivati nove kutke, tu prednost posla baš jako volim.
Ono što bih svakako voljela promijeniti jest kriva percepcija koju mnogi imaju o manekenkama, no ne zamaram se time previše. Odavno mi je jasno kako predrasude nastaju iz zatvorenosti uma, osuđivanja iz neinformiranosti i laži iz dosade, tako da mi je kad čujem neke „smiješne“ priče isključivo žao ljudi od kojih dolaze. No, više od ičega bih voljela da se pojedinci iz industrije u kojoj smo svi u istom sosu prestanu prema manekenkama odnositi kao da su niža klasa te da prestane odnedavno bizaran trend cjenkanja s ionako već smiješno malim honorarima.
Kakva je, po tvom mišljenju, manekenska scena u Hrvatskoj?
– Ako pričamo baš o hrvatskoj manekenskoj sceni u koju ne ubrajamo hrvatske manekenke koje rade vani, onda iskreno – vrlo jednolična. Ali vjerojatno je to zato što je i vrlo mala. Mislim, kod nas je modna scena generalno mala tako da ni nema nekog prostora, a ni potrebe za beskonačnim brojem cura, no i dalje stojim pri tome da bi bilo zanimljivije da ima raznolikijih profila. Također, imam osjećaj da puno modeling poslova sada sve više rade influenceri/ce nego manekenke. S druge strane, već neko vrijeme baš ni ne pratim našu manekensku scenu tako da sam možda potpuno u krivu.
Kakvu odjeću voliš nositi u privatnom životu? Imaš li neki fiksan stil ili si eklektična? Imaš li stilske uzore?
– Oh, definitivno je eklektičan! Često znam od cura čuti kako kažu: „To mi je lijepo, ali mi nekako nije za mene“ i kužim što pod tim misle, ali kod mene je politika potpuno drukčija – ako mi se nešto svidi, to znači da to jest za mene! Onako kako i glazbu slušam bez obzira na žanr, tako i odjevne predmete biram bez obzira na to kojem stilu pripadaju. Na playlisti mog ormara naći ćete svašta, no istina jest da ste me pitanjima zatekli taman u periodu obnavljanja garderobe.
Zadnjih nekoliko mjeseci, ako ne i godinu dana, otkrivam ljepotu crnih tonova i jednostavnih krojeva pa se tako moj, inače dosta šaren, ormar sada puni nekim klasičnijim i umjerenijim odjevnim komadima. No to nipošto ne znači da će ovladati bojama i uzorcima zahvaljujući kojima moj stil i jest odraz mog karaktera!
Imaš li stilske uzore?
– Stilske uzore moram priznati da baš i nemam, ali Gilda Ambrosio mi generalno ima jako cool vibe. Inspiraciju više pronalazim u svakodnevnim stvarima slušajući glazbu, čitajući knjige, sanjareći ili šetajući kroz prirodu ili grad. Nerijetko mi se događa da u glavi zamislim odjevni predmet ili čitavu kombinaciju samo zato što me fascinirao specifičan šum vala na plaži, boja grada nakon listopadne kiše u tri popodne, melodija pjesme kojoj sam se predala u znojnom klubu ili odbljesak sunca o netom pojedene dagnje (smijeh).
S kojim bi brendovima voljela surađivati? Kako izgleda tvoja idealna suradnja? Koje su ti suradnje ostale u posebnom sjećanju?
– U Hrvatskoj bih voljela surađivati s Marijom Kulušić koja radi tako divne stvari na tako divan i na više razina promišljen način, s Jelenom Geštakovski iz brenda y/Gia čija me eklektičnost privlači i sa Selmom Štrkljević Mravak koja stoji iza brenda Little Wonder. Suradnje s Klisabom, Lokomotivom te Chicks on Chic-om ponavljala bih do u nedogled.
Što se pak tiče stranih brendova, ako smijem toliko maštati jer nikad nisam radila van granica Hrvatske, suradnja s Jacquemusom bi bila apsolutno ostvarenje snova kao i ona s The Atticom, a voljela bih biti i ženski model Steven Stokey Daleyu koji radi nevjerojatno lijepu i zanimljivu odjeću za muškarce.
Kakve suradnje najviše cijeniš? Koje su ti se zauvijek urezale u sjećanje?
– One suradnje u kojima mi je dana kompletna sloboda poziranja i u kojima timski rad generalno funkcionira zbog toga što je svakoj osobi iskazano potpuno povjerenje glede onoga što je njen posao u projektu, to su one koje cijenim. Međusobno razumijevanje i poticanje tuđih vizija koje u konačnici uvijek savršeno koegzistiraju zbog iste ideje koju ekipno trebamo i želimo isporučiti je nevjerojatno ispunjavajući i oslobađajući osjećaj.
Takva suradnja mi je bila ona prva s mojim najdražim Zvonimirom Ferinom i make up artisticom Kasandrom Draganić za projekt zvan RE:incarnation, ona s ekipom iz Beton agencije za prvu kampanju brenda Seadro Monike Zubović koju je fotkao Nikola Zelmanović, potom snimanje kampanje Rêveur u kamenolomu van Zagreba za dvojac iz Les Emaux-a s fotografkinjom Anom Mrđen čija me vjera u moju transformaciju svaki put iznova raznježi.
Najsvježija snimanja koja će mi pak zbog navedenih razloga ostati u posebnom sjećanju su kampanja za najnoviju kolekciju Soft Soil branda Sommarena te definitivno snimanje za brend odjeće The First Influencer iza čijeg koncepta stoji marketinška agencija Minus Minus, a za čije je fotke zaslužan 925STUDIO, na kojem sam cijeli dan provela u moru, roneći kod olupina broda i u dubinama kod Korčule.
A koje kvalitete konkretno cijeniš u svojim suradnicima?
– Iste one koje cijenim i kod ljudi van posla – toplinu i razumijevanje. Neosporan talent nekog pojedinca vrijedan je divljenja i/ili poštivanja, a trud koji ulaže u njega još je više vrijedan hvale i ne mogu reći da mi sve to pada u vodu kada vidim da je netko na bilo koji način zao, bezobrazan ili prepotentan jer mogu nečiji rad odijeliti od njegove malenkosti… Ali da me jako smeta kada se ljudima koji rade s ljudima ne da raditi s ljudima – da, dosta mi to bude odbojno.
Jedne si godine, točnije 2018., odradila reviju sa slomljenim zglobom na ruci. Možeš li nam reći kako je došlo do toga? Kako si uspjela odraditi revije?
– Joj kad se toga sjetim (smijeh)! Pa to je vjerojatno najbizarniji, ali i najbolji dio moje manekenske karijere. No te sezone zaista nisam imala što „izgurati“ – jednom kad je ruka bila u gipsu nije bilo ni boli ni umora, isključivo neke enormne pozitive sa svih strana. Lako moguće zbog toga što je činjenica da Beden nosi revije s gipsom sve u backstageu jednako nasmijavala i oduševljavala.
Tog sam jutra na upis u novu akademsku godinu išla rolama te sam na povratku kući pala odmah iza ugla od ulaza u zgradu. S obzirom na to da nisam osjećala nikakvu bol, bez ikakvih sam se sumnji u lom uputila na lokaciju revije. Elfsi su te sezone bili jedini koje sam odradila bez gipsa s obzirom na to da sam tek kasnije kroz dan počela shvaćati kako tu ruku više baš i ne mogu pomicati te da je više počela ličiti na šljivu nego na šaku (smijeh). Nakon revije sam umjesto afterpartyja u HGZ-u otišla tulumariti na traumatologiju gdje su mi dali, kako se kasnije ispostavilo, novi modni dodatak.
Kako si reagirala kada si shvatila da dizajneri čije si kolekcije tih dana trebala predstavljati, nisu imali ništa protiv da to bude i s gipsom?
– Za nekih dan ili dva sam javila agentici da obavijesti dizajnere čije sam kolekcije trebala nositi na Fashion.hr-u i Zagreb Fashion Destinationu u nadolazećim tjednima kako to neće biti moguće s obzirom na to da mi je ruka u gipsu na što je ona odgovorila: „Zašto ne? Pa nisi slomila nogu! Dizajneri ti već pripremaju outfite.“ Taj me odgovor toliko zapanjio da sam se nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti počela smijati na sav glas. Mislim, realno, pomisao na nošenje revije s bijelom komadinom stvrdnutog minerala na ruci je stvarno urnebesna! No kad me prošao val smijeha, oblio me onaj raznježenosti.
Činjenica da su dizajneri unatoč mojoj slomljenoj ruci i dalje htjeli da im nosim revije te da su bili spremni naći alternativni outfit ili, još genijalnije, napraviti posebnu opravicu za gips, stvarno me razgalila. Lako je to mogao biti i fijasko, ali ispalo je totalno cool. Ninu i Kristijanu iz Les Emauxa sam tada prvi put nosila reviju i njima nije smetalo ni da se gips vidi; Martini Felji, koja radi svečane haljine i čiju sam reviju tada također prvi put nosila, isto nije imala ništa protiv; dečki iz Klisaba su mi namijenili široku kabanicu bez rukava ispod koje se ništa nije vidjelo; Marko iz brenda Unaesthetik na gips mi je stavio svoja pletena čuda da se slaže uz outfit, a Skoko, čiju sam reviju te sezone i zatvarala, sašio mi je matching šljokičastu navlaku koju još uvijek čuvam za uspomenu.
Imaš li još kakvu zanimljivu anegdotu sa snimanja ili revije?
– Imam imam, kako ne, s tih snimanja i revija sam se uvijek vraćala bogatija za iskustvo i (o)smijeh, a ponekad su zanimljive priče nastajale tek po njihovom završetku. Jedna od favorita mi je zasigurno ona vezana uz snimanje za Elfsovu liniju parfema iz 2016. kada sam sa sestrom i prijateljem kampirala na Cresu gdje se kampanja snimala. Čovjek bi rekao da iza takvog projekta stoji luksuzan smještaj, a ne spavanje u hammocku, no ne i u mom slučaju (smijeh). Meni se baš išlo na backpack izlet u trajanju od tri dana i to od južne do sjeverne priobalne Hrvatske i nazad. Red sunčanja i čitanja knjige na brodu, red razgledavanja Malog Lošinja, red vožnje s lokalcima po otoku i onda prvi red do mora.
Ujutro sam prije snimanja radila jogu na plaži u društvu bakica koje su se bućkale u plićaku, a potom sam i sama u njemu obavila cijelu jutarnju rutinu njege lica (smijeh). Dan danas kad vidim fotke te kampanje za parfem, umrem od smijeha na kontradiktornost njene pozadinske priče, a smijehu pridonosi i sjećanje na samo snimanje koje je bilo kao u sate protegnuta žuta minuta. Svi smo na setu izgledali kao skupina kloniranih Loleka i Boleka, ludih i iscrpljenih od žege, gladi, spusta na plažu sv. Ivana i uspona nazad u Lubenice. Makar, ni spavanje u pretincu iznad sjedala u autobusu nakon revije u Monacu nije loša priča (smijeh)!
Kako uopće izgleda prosječno snimanje kampanje? Zvuči filmski, ali vjerujemo da može biti naporno.
– Sve ovisi o tome što se snima, ali to uglavnom budu buđenja u rano jutro, potom odlasci na šminku i frizuru, onda oblačenje u prvi outfit i konačno – snimanje. Nakon što smo zadovoljni s fotografijama prve kombinacije ide presvlačenje u drugu, provjera make-upa i frizure pa ponovo snimanje i tako u krug. Nekada se mijenjaju i frizura i šminka, nekada cijelo vrijeme ostaju iste, ovisno o dogovoru i zamišljenom konceptu.
Ponekad se presvučemo tri, deset, petnaest puta, ponekad i četrdesetak. I iako je na snimanjima uglavnom lijepo, situacije gdje nam se u bundama život topi na +36 nisu nam strane, upoznate smo i s valjanjem u snijegu u negližeima, gotovo uvijek nas bole noge od cjelodnevnog skakutanja u cipelama na visoku petu bez obzira na to što smo već i otupile na to da su nam redovito za broj manje, a mnogo puta budemo i gladne jer se o hrani na setu najmanje razmišlja.
Sigurna sam da ni ostatku ekipe nije uvijek lako te da svatko ima neku svoju zamjerku, ali bilo bi glupo govoriti u njihovo ime. Tako da nije to ništa pretjerano glamurozno ni filmski, samo je drukčije od onoga što ljudi generalno smatraju „normalnim“ poslovima, što god da (im) to značilo. Ali da je zabavno i kreativno – jest!
Voliš li više nositi revije, snimati reklamne kampanje ili nešto treće?
– Nikad nisam bila osoba koja na ili-ili pitanja može odlučno odgovoriti jer mi od ponuđenih opcija sve uvijek imaju neki svoj kontekst u kojem savršeno funkcioniraju i gotovo nikad ne osjećam potrebu uspoređivati ih s nečim drugim i vrednovati ih u tom suprotstavljenom odnosu.
Kako su revije i snimanja drukčiji koncepti, tako oboje imaju i neke svoje prednosti i mane. Kod snimanja (ako se radi o editorijalima ili kampanjama, a ne lookbooku) volim cijeli kreativni proces – zabilježenost trenutka i emocija fotografijom, mogućnost igre s odjećom i ulogama, eksperimentiranje s poziranjem, promjenu scenografije i svijetla, a kod revija obožavam to što trenutak ne može biti zabilježen nego ga proživljavaš tad, dok si u njemu. Ima nešto u toj energiji na pisti zbog čega se cjelodnevno čekanje u backstageu isplati, neki istovremeno vrlo moćan i umirujući osjećaj.
Tvoj Instagram je pun kreativnih opisa i igara riječima, fotografija tebe u kostimima i opravama ne sa snimanja, već i s tuluma i maškara, a čak je i ime tvog profila pun @lucija4beden! Koji su ti najdraži kreativni hobiji i kako voliš ispoljavati svoju kreativnost?
– Mislim da se najviše volim izražavati kroz pokret i kroz odjeću, što valjda ni ne čudi s obzirom na to čime se bavim. Kad čujem za tematski party potpuno podivljam (smijeh)! Odmah smišljam masku, tražim gdje mogu nabaviti sve potrebne stvari, što mogu sama sašiti, kako se našminkati, a jednom kad izađem van više od ičega volim zaboraviti na svijet oko sebe puštajući glazbi i ritmu da me nose daleko, što dalje.
Baš sam strastveni zaljubljenik u ples. Kao mala sam osam godina plesala latinoameričke i standardne plesove te hip hop, na prvim sam godinama fakulteta išla na suvremeni ples, a baš ovaj mjesec upisala i ples na svili.
No da, lako se na mom Instagramu pohvata što me veseli, a to zaista jesu i (igre) riječi(ma). Ljubav prema istima rodila se u višim razredima osnovne škole kada sam pisala blog. Još uvijek mi najviše leže kratke priče, poezija i naposljetku ti hibridi nastali igrama riječi. Prvo dvoje je rezervirano samo za dnevnik, ali ovo zadnje me dosta zabavlja i to volim servirati na svom profilu. Ne bih se bunila da završim u copywritingu, dapače!
Često objavljuješ i fotografije knjiga koje čitaš. Koje knjige najviše voliš čitati? Imaš li kakvu književnu preporuku?
– Svakako bih preporučila „Iznad oblaka“ Evalda Flisara, vrlo zanimljivo napisan roman koji kao da koketira s dramskim tekstom. Inače, beletristika je još od malena bliža mom senzibilitetu, a naslovi koje čitam uglavnom su oni stranih autora. Od naših suvremenih pisaca volim Rujanu Jeger, Julijanu Matanović i Mira Gavrana. Žanr mi nije toliko bitan premda sam s krimićima, trilerima i misterijima poprilično „Vi“. Kroz osnovnu i srednju školu sam uz lektiru najviše čitala romane te iz tog perioda ništa ne može nadmašiti trilogiju „Svijeta od tinte“ Corneliae Funke (koju najtoplije preporučujem mlađim generacijama željnima modernih bajki) te naslove Harukija Murakamija, Amélie Nothomb i Orhana Pamuka koje i danas rado čitam.
Kasnije sam, osim fakultetskih štiva iz književnih predmeta, sa strane uglavnom čitala kraće književne forme i najviše su me dojmile „Sobe uz more“ i „Sobe u gradu“ Frodea Gryttena i Mr. Gwyn Alessandra Bariccoa. Ne znam zbog čega, ali te dvije knjige mi uvijek prve padnu na pamet kada me netko pita za preporuku nečega što se brzo čita, a da nije trivijalno. Iako sam davno čitala i Amos Oza tek sam se ovo ljeto nakon „Pizzerije Kamikaze“ Etgara Kereta navukla na istraživanje izraelskih autora pa se sad zanimanje za njihovu književnost pridružuje onoj za francusku, odnosno frankofonu, japansku i slovensku.
A što se trenutno može pronaći na tvom noćnom ormariću od književnih djela?
– Od poezije su trenutno na noćnom stoliću „Rođendanska pisma“ Teda Hughesa te romani „Ubiti pticu rugalicu“ i „Sto godina samoće“. Što se tiče publicističkih knjiga, kad ih čitam onda čitam one o umjetnosti i kulturi, dok one o politici i povijesti uglavnom zaobilazim u širokom luku. To dvoje i ja nikako na zelenu granu. Iako, čekam majku da završi s „Europskim kavanama“ Slavenke Drakulić da joj ih mogu ukrasti pa ćemo vidjeti… Možda situacija bude ista kao s pire krumpirom kojeg godinama nisam podnosila, a sada ga s užitkom jedem (smijeh)!
Što bi poručila mladim djevojkama koje bi se također željele baviti manekenstvom? Na što možda trebaju pripaziti? Ima li nešto što bi ti možda napravila drukčije da se vratiš na svoje početke?
– Da se vratim na svoje početke promijenila bih jednu vrlo bitnu stvar, a to je stav prema samoj sebi. Ne bih si nikad dopustila toliko sumnjati u vlastite mogućnosti i voljela bih se puno više. Stalno mi se događa da kad danas gledam svoje star(ij)e slike vidim lijepu i dragu djevojku koja to tad nije shvaćala i to me jako rastuži. No to mi bude dobar podsjetnik za današnju mene, da jednog dana kada postanem prošla verzija, moja buduća verzija bude sretna s onim što vidi.
Isti savjet vrijedi i za mlađe cure: vrlo je bitno da su same sa sobom ok, da odmah od samih početka postave čvrst stav kojim neće dati na sebe, ali da to nipošto ne pomiješaju s arogancijom – samouvjerenost je ona koja je privlačna, ne umišljenost. Bitno je i da osim, razumije se, fizičkih predispozicija imaju svijest o tome kako i ovaj posao (ili hobi, ovisi što od manekenstva kao takvog žele) kao i svaki drugi zahtijeva i odgovornost i upornost i trud i rad i odricanja.
Također je iznimno bitno da vjeruju svojoj intuiciji jer je ona najčešće ispravna, ali i da pronađu balans između vlastitih želja i iskusnijih savjeta. I naravno – da se zabave te da jedna drugoj budu velika podrška, a ne konkurencija!
Pročitaj i ovo:
- Anita Dujić: “Često sam se susretala s predrasudama i podcjenjivanjem, ali to me nikad nije puno pogađalo”
- Dean Pelić: “Živi svoje snove, budi sretan i ne reci nikome”
- Nana Milatić: “Prenatalni fitness nije samo vježbanje mišića, to je i odličan mentalni trening”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
