Model, pisac, life coach, strastveni putoholičar i obožavatelj života samog po sebi i dalje nisu jedine ‘etikete’ koje se mogu prišiti Deanu Peliću. S brojnim interesima i strašću kojom pristupa svakom novom danu, lista njegovih postignuća je poduža. No, ona i nije toliko važna koliko je važna ljubav prema samome sebi iz koje sve potječe. To je nešto što Dean želi pokazati svima onima koji čitaju njegova djela i prate njegov lik jer tek se pogledom ‘unutra’ stvari počinju mijenjati na bolje. S obzirom na njegovu svestranost, činilo se kako je nemoguće u jednom razgovoru saznati sve što nas zanima, ali Dean je strpljivo odgovarao na svako naše (pot)pitanje i otkrio nam kada je krenula njegova ljubav prema modelingu, pisanju i inspiriranju drugih da i oni konačno izađu iz svoje zone komfora.
Kao model si stekao zavidnu reputaciju i na inozemnom tržištu, a na hrvatskoj modeling sceni već si renomirano ime. Kako su izgledali tvoji počeci u ovoj branši? Jesi li već tad očekivao ovako značajan uspjeh?
– Sjećam se da sam dugo razmišljao o tome trebam li se baviti modelingom ili ne. Uvijek mi je bilo u glavi kako to nije baš “muški posao”. Srećom, moj balkanski mentalitet i način razmišljanja nisu prevladali pa sam na nagovor frendice otišao u agenciju. Čim sam ušao moja me tadašnja agentica Dinka pitala: “Pa gdje si bio do sada?” I tada su mi već rekli da ću puno raditi. Tako je i bilo. Dva dana poslije snimao sam prvi editorijal, a zatim sam imao i prvu reviju. Kad sada gledam na to, drago mi je da nisam posustao i da se nisam pitao “što bi drugi mogli reći”. Bio sam klinac pa je s jedne strane to i opravdano, ali i danas bih bez razmišljanja napravio isto to, samo još prije.
Posao modela većini ljudi zvuči glamurozno, no kakav je zaista život pod svjetlima reflektora? Što ti najteže pada u tom poslu?
– Ništa mi ne pada teško. Prošao sam dosta toga, radio vani, radio kod nas. Ja sam netko tko se vodi onime da ako radiš nešto što voliš, nikad nećeš imati feeling da zapravo radiš. U tome je i čar. Ipak na poslu dajemo najveći dio svog dana, mjeseca, svoje godine i, na kraju, života. Najveći dio. Pa je onda bolje krenuti za onime što nas zaista zanima i za onime što uistinu volimo.
Nekako sam se od rane dobi vodio time i iako nije uvijek bilo sjajno, nisam odustao. I nije mi žao. Dovelo me do svega toga što sam danas. Zadovoljniji sam nego ikad, volim sve što radim i sve što jesam. Baš zato što sam uvijek nekako bio vjeran sebi i slušao sebe.
Postoji li neko ime iz svijeta mode s kojim bi volio surađivati u budućnosti?
– Tom Ford. Volim sve što taj čovjek izmisli – od odijela, naočala, parfema do cijelog tog nekog profinjenog đira kojim se vodi, a kojim na kraju krajeva odiše i cijeli njegov brend. Od naše zajedničke suradnje za sada imam samo njegove naočale i parfem (smijeh).
Prati te reputacija jednog od najpoželjnijih Hrvata. Laska li ta titula?
– Ako me pitaš je li mi se zbog toga nešto drastično promijenilo u životu mogu ti reći da ‘jest’, ‘jako’. House in the hills, a driver and a chef (smijeh). Šalu na stranu, baš ništa – pa ni broj followera na društvenim mrežama (smijeh). Lijepo za vidjeti na papiru, ali u praksi ništa od toga. Ali fora je jer sam ja netko tko nije toliko medijski eksponiran, primjerice, svake mi godine nude nekoliko reality showova koje sve redovno odbijam. Nisam ni netko tko je stalno na TV-u, o kome mediji konstantno pišu, netko koga netko gura u medije, niti sam neki pjevač, nogometaš, ali svejedno sam stalno tu, prisutan, na listama ovim, onim… Zato je to cool.
Objavio si dvije knjige koje su pobudile znatan interes. Kada se rodila tvoja ljubav prema pisanju?
– Još u osnovnoj školi. Tada sam napisao svoj prvi (i jedini) roman, teen roman. Pokušao sam ga objaviti na sve strane i sjećam se da sam ga slao svakom mogućem izdavaču, još na disketama i CD-u. Imao sam hrpu kuverata po podu, a u svakoj je bilo pismo zajedno s medijem kojem sam slao svoj rukopis. Nikad nijednog odgovora nisam dobio jer i tada je u Lijepoj Našoj bilo ‘jednostavno’ nešto ostvariti, baš kao i danas (smijeh).
Zato je poseban gušt kada je deset, petnaest godina kasnije, knjiga ‘Njegova strana priče Tebi’ postala apsolutan hit, i to ne samo kod nas, te najprodavanija knjiga godinu za godinom, s nekoliko re-izdanja, a i danas se prodaje k’o blesava… Dakle, možeš i sam. Ne treba ti nitko. Vjeruj u sebe, pa i onda kada nitko drugi ne vjeruje!
Svoj prvijenac naslovljen „Njegova strana priče Tebi“ popratio si nastavkom naziva „Sebi.“ Dok se u prvoj knjizi baviš temom ljubavi prema drugima, u drugoj stavljaš fokus na odnos prema sebi samima. Misliš li da je za istinsku sreću potrebno prvo raditi na sebi prije upuštanja u vezu?
– Apsolutno. Redovno svojim čitateljima koji me pitaju s kojom knjigom krenuti, kažem da sam ‘Tebi’ napisao kada sam bio luđački zaljubljen u nju. Potpuno, apsolutno i kretenski. Naravno da je puklo jer nikada nisam isto dobio zauzvrat, samo mrvice. Jednostavno nisam znao postaviti levele i nisam volio samog sebe pa nisam ni znao do koje granice ideš kada te netko drugi (ne)voli. Zato je voljeti Sebe ključno.
Prije mi je to bila samo floskula iz knjiga za samopomoć, a sada mi je jasno. Ne samo zbog toga kako bi znao koliko te netko drugi voli, da bi mogao procijeniti… Već zbog toga što kad voliš Sebe svijet se drugačije ponaša prema tebi. Naime, svi su u ovom svijetu, u tvojoj realnosti, zapravo refleksija tebe. A kad voliš Sebe, jednostavno te i svijet počinje voljeti. A sve što poželiš, počinje se ostvarivati. E, zato ljubav prema Sebi uvijek i prije svega.
U svojim se kolumnama i knjigama često baviš temom ljubavi i muško-ženskih odnosa. Što bi istaknuo kao glavne razlike u tome kako muškarci i žene pristupaju ljubavi i vezama? Kojoj strani je teže?
– Mislim da nikome nije ni lakše ni teže, a ako misliš da je teško, teško će ti i biti. Ako misliš da su muškarci debili, svaki koji ti dođe će i biti takav. Sve je stvar u pretpostavkama i našim vjerovanjima. Moje vjerovanje, odnosno pretpostavka, je da je dobar dio za banana situaciju u vezama, ljubavi, ma i u svemu, podneblje u kojem se nalazimo. Imamo puno žena koje su tek nedavno počele malo više doživljavati same sebe i raditi na sebi ili one kojima je to još uvijek smiješno. No, nije im smiješno što doživljaju i podržavaju frajere kad od njih rade debile. I onda se pitaju zašto. A likovi ovdje velikom većinom vjerojatno smatraju da je rad na sebi neka vrsta samozadovoljavanja…
E pa zato je ta situacija u banani kao i takozvane veze velike većine koje se zasnivaju praktički na… ničemu. Zato što se nešto mora, jer su svi u našem selu pa moramo i mi i onda žive nesretni forever after. Zato nikome nije teže ni lakše. Kad bi žene malo više postavljale granice što više neće tolerirati, kada bi znale koliko vrijede i da se ne zadovoljavaju mrvicama, bilo bi drugačije. Kao i kad bi likovi malo više ulagali u svoju glavu i otvarali se sebi i drugima. Pričali, komunicirali, bili spremni učiti… Tada bi se stvari počele mijenjati. Vani je to znatno drugačije. Daleko smo mi još od toga, nažalost. Iznimaka ima, da se ne lažemo. I hvala Bogu da je tako.
Iznimno si svestran: radio si kao novinar, glumac, pisac, model, pa čak i TV voditelj. To je poprilično dugačka lista. Postoji li još neka aktivnost u kojoj se želiš okušati?
– Jesam, svašta sam radio (smijeh) i svašta me zanima. Dok si živ rasteš, učiš, ideš dalje jer najgore je stajati na mjestu i praviti se da živiš, a zapravo preživljavaš. Ja uistinu volim živjeti život i to me ispunjava. Kad mi jednog dana dođe kraj želim znati da sam uistinu živio, želim da mi film pred očima traje dugo i dinamično, a ne samo par sekundi s ponavljajućim scenama. Ne znam što bih još volio, možda malo više baviti se glumom jer sam se o nju samo malo okrznuo. Trenutno krećem raditi i kao Life Coach i to me veseli jer je to nešto što sam želio raditi još kao klinac.
Koji je moto kojim se vodiš u životu?
Life begins at the end of your comfort zone. I ako ne pitaš, odgovor je uvijek ne. I to dolazi od nekog tko je kao klinac bio prestrašen svega, pa i samog sebe. Tko je bio sramežljiv za poludjeti. Sada sam potpuna suprotnost tome i dobro je da je tako.
Da možeš promijeniti jednu svoju osobinu, koja bi to bila?
– Nestrpljivost. Učim biti strpljiv. A teško je kad si svjestan da sve što hoćeš već postoji i to već imaš. Ako vidiš u glavi, vidjet ćeš i u svom 3D-u i doći će ti… E, stvar je u tome što ja hoću sve odmah-sad i znam da mogu… Ali onda treba malo pričekati za nešto, a tu sam loš (smijeh). Tipičan blizanac. Tko još ima vremena za čekanje?! Pa, vrijeme ne čeka nikoga. Svijet ne čeka nikoga, a ja volim svijet.
Strastveni si ljubitelj putovanja. Koja ti je destinacija na listi želja, no još nije došla na red?
– Uf, jedina stvar koju kupuješ, a postaješ još bogatiji. Nema toga što te toliko ispuni kao kad lutaš nepoznatim ulicama dalekoga grada, stalno izlaziš iz komforne zone, upoznaješ nove ljude, nove kulture, običaje, jezik, hranu… I onda o tome pričaš godinama i godinama koje dolaze. Sjećanja na svako putovanje su tako živa zauvijek. Pa, evo, sjeti se i sama nekog svog putovanja o kojem pričaš i dan danas, prisjećaš se svega i smiješ dok to prepričavaš.
To je čar svega. Kupiš novi auto ili stan ili neku robu, sretan si dan-dva, možda i pet, ali za dva tjedna niti razmišljaš o tome niti pričaš o tome niti se smiješ k’o budala kad se sjetiš, niti ti je srce ispunjeno. Destinacija… Afrika. Sanjam o Africi. Stalno gledam filmove, dokumentarce o Africi. Slušam afričku muziku. Fascinira me taj kontinent.
Što je bolje: putovati solo ili u društvu?
– U društvu jedne osobe još nekako, ali čim vas je više, to je teško dogovoriti, a da se svi slože. Neki ne bi ovo, neki ono, ti bi nešto treće i to je maltretiranje. Osim ako svi nemate isti zajednički cilj, tipa idemo partijati, onda ideš za time i to zoveš putovanjem. Ali za sve drugo nije lako ni s jednom osobom, a kamoli s više njih. Ja volim brijat’ solo. Tada upoznajem najviše ljudi, to mi je gušt.
U kojoj fizičkoj aktivnosti najviše uživaš? Je li teško ostati u formi?
– Ne prakticiram baš neke fizičke aktivnosti osim teretane i hodanja. Svaki dan napravim 8-13km, a u teretanu idem redovno. Volim trenirati, a volim i kako to kasnije izgleda na mom tijelu. A hodanje mi je najveći gušt i to u prirodi, po plaži ili u nekom novom gradu. I tu se izgubim, najviše u kasne noćne sate. Milina.
Cvjetaju li ruže samo na poslovnom ili i na privatnom planu? Možda i na onom ljubavnom?
– Uvijek na poslovnom, ali i privatnom. Lagao bih kad bih rekao da ne. Ljubavni ne baš, možda zato što mi i nije neki prioritet niti ne tražim. Ak’ me nađe, ‘naći će. Ako ne, možda ja nađem nju, ali kažem, nije mi u mislima. Kada naučiš biti sam sa sobom, imaš sve, a sve drugo može biti samo bonus. Ako tražiš nekoga da te izgradi, spasi, voli… Onda si u banani. I to će ti se obiti o glavu – znam iz iskustva. Kada si sebi na prvom mjestu, sebi si glavna nagrada, sve si što trebaš imati, a netko ti drugi može samo poboljšati postojeće stanje. Sve drugo je neprihvatljivo. Samom mi je jako dobro, a ako netko to može dodatno poboljšati, super, prva liga. U protivnom, ‘aj bok, nemoj ni počinjati.
Što iduće možemo očekivati od tebe, kakve projekte spremaš?
– Putuj i ne reci nikome. Voli i ne reci nikome. Ljubi i ne reci nikome. Živi svoje snove, budi sretan i ne reci nikome. Ljudi upropaste sve što je lijepo. A ono što ne znaju ne mogu upropastiti.
Pročitaj i ovo:
- Lana Klingor Mihić: “Ništa ne znam napraviti na pola i bez strasti”
- Mirna Medaković Stepinac: “Prepuštam se i uvijek uzimam najbolje od života”
- Nives Celzijus: “Ne bojim se predrasuda, ali ih volim rušiti”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
