Mirna Medaković Stepinac široj je javnosti postala poznata tijekom svog angažmana u seriji ‘Zabranjena ljubav’, gdje je glumila Maju Vuković, veliku Borninu ljubav kojeg je odigrao Mario Valentić. Nakon toga su uslijedili brojni glumački angažmani koji su potvrdili njezinu ljubav prema umjetnosti i glumi. No, nakon niza televizijskih i kazališnih uloga, Mirna se okušala i u ulozi života – onoj majčinskoj. U razgovoru nam je otkrila sve što nas je zanimalo o glumi kao pozivu, ali i o životu iza pozornice gdje pisanje scenarija uglavnom prepušta četverogodišnjim kćerima, blizankama Kaji i Zori.
Vaša ljubav prema glumi seže još iz ZKM-a pa do Akademije dramske umjetnosti. Sjećate li se trenutka kad ste shvatili da je to vaš poziv?
– Ne sjećam se, ali gluma je još uvijek moja ljubav, a kad to prestane… Bavit ću se nečim drugim.
Iako se ne snima već godinama, Zabranjena ljubav je jedna od najzapamćenijih serija čijih se scena i danas rado prisjetimo. Kad sad pogledate na taj angažman, kakve vam se emocije javljaju?
– Sjetim se koliko sam ostarjela i da su klinci koji su tada imali 10 godina, kad smo počeli snimati, sada odrasli ljudi koji vjerojatno imaju svoju djecu (smijeh). Sjetim se divnih neopterećenih druženja i izleta na koje smo išli.
Osim s Mariom Valentićem, je li se na snimanjima rodilo još neko dugogodišnje prijateljstvo?
– S Marijem imam poseban odnos, možemo se ne vidjeti dvije godine i kad se sretnemo, nastavimo gdje smo stali. To je zaista poseban odnos, dugogodišnje prijateljstvo koje se ne dogodi često. Uvijek mi je drago i kad sretnem Nadu Rocco, Anitu Berishu i Marina Kneževića.
Jedna od vaših važnijih televizijskih uloga je ona Katarine Došen-Gavran u seriji ‘Kud puklo da puklo’. Kakve ste uspomene uzeli s tog seta?
– Samo najljepše! Sjajan aktualan scenarij što je vidljivo i sada nakon šest godina otkad smo snimili prvu sezonu serije i kolege s kojima sam uživala, pogotovo s Momčilom s kojim sam i snimila najviše scena.
Što se tiče kazališta, koji vam je najdraži angažman? I volite li više glumiti na kazališnim daskama ili pred kamerama?
– Ja volim glumu, bez obzira na to o kojem se mediju radi. Neki dan sam se sjetila predstave iz 2012. godine koju smo radili u Šibeniku, ‘Brechtov Pir malograđana’. No, ne sjetim se samo predstave, sjetim se kolega, rada na predstavi i druženja nakon proba, prvog Uskrsa u Dalmaciji i prve pince u životu. Za mene je to sve gluma – ljubav.
Kakve vam je scene najteže snimati?
– Najteže je snimati scene s kolegom ili kolegicom s kojima nisam našla zajednički jezik. Gluma je zajednički posao i teško je kad pored sebe imam osobu s kojom se ne razumijem.
Koliko se teško u Hrvatskoj ‘probiti’ kao glumac? Što biste savjetovali nekome tko sanja o toj karijeri?
– Nema pravog savjeta, ne postoji čarobni štapić, ali ‘faktor sreće’ igra veliku ulogu. U ovakvim uvjetima, općenito, a pogotovo zadnjih godinu dana u kulturi, ne bih nikome savjetovala da se bavi umjetnošću. Mi u Hrvatskoj imamo puno sjajnih glumaca i glumica za koje šira javnost nikada neće čuti.
Osim uspješne karijere, možete se pohvaliti i ulogom UNICEF-ambasadorice dobre volje. S kakvom odgovornosti dolazi ta titula? Što svi mi možemo napraviti kako bismo poboljšali položaj djece čiji se glasovi ne čuju dovoljno glasno?
– Smatram da treba početi od sebe i svog okruženja jednostavnim stvarima, malim koracima. Razgovarati s djecom, slušati ih što nam govore, čitati im, dopustiti im određenu dozu slobode, stvarati odgovorne i samostalne ljude, odmaknuti mobitel na barem sat vremena dnevno i u potpunosti se posvetiti djetetu.
U travnju 2017. ste rodili dvije predivne djevojčice, Zoru i Kaju. Kako je to biti dvostruka mama? Jeste li bili iznenađeni kad ste saznali da nosite blizanke?
– Kad sam saznala da nosim dvoje djece, bila sam izbezumljena od straha. Nisam to očekivala i stvarno me iznenadilo. Prva pomisao je bila: „Ne znam s jednim djetetom, kako ću s dva?!“ Ne znam kako je s jednim djetetom, ali s dvoje odjednom jedan par ruku nije dovoljan.
Kako su izgledali prvi dani majčinstva? Koliko vam je trebalo da ‘dođete k sebi’?
– Prvih godinu dana sam dojila tako da se nisam mogla na duže od tri sata odvojiti od djece što je znalo biti iscrpljujuće. Došla sam sebi tek nakon što su krenule u jaslice s godinu i pol, a počela istinski uživati u majčinstvu kad su počele spavati cijelu noć.
Kakve su Zora i Kaja karakterno? Jesu li jako različite?
– Dvije potpuno različite osobe. Jedino im je zajednička nevjerojatna ljubav i povezanost koju osjećaju jedna prema drugoj.
Kakva vam je bila 2020. godina? Kako ste se nosili sa svim nedaćama koje je donijela?
– Imala sam sreće što sam osam mjeseci radila, snimala i igrala predstavu. Što se tiče ostatka vremena… Pa, kako koji dan – ponekad dobro, ponekad izuzetno loše. Iako nisam paničar i ne bojim se potresa, ova dva potresa koje smo u Zagrebu doživjeli su ostavila traga.
Je li vam Covid-19 pomrsio poslovne i životne planove, odnosno, svakodnevicu koja se odjednom preselila između četiri zida?
– Nismo odigrali predstava koliko smo trebali, odnosno mogli, zbog mjera malog broja ljudi na kazališnim predstavama. No, osim toga sam se trudila da djeca ne osjete ludilo koje se oko nas događa. Puno smo vremena provodili vani vozeći bicikl, romobil, crtajući kredama.. Izmišljali smo načine da ostanemo zdravi u glavi.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
– Nemam ih jer uvijek kad previše planiram neki vanjski utjecaj mi ih poremeti. Puštam se i uzimam najbolje od života!
Pročitaj i ovo:
- Anita Dujić: “Često sam se susretala s predrasudama i podcjenjivanjem, ali to me nikad nije puno pogađalo”
- Sanja Mijac: “Recepti na mom blogu su jednostavni, isprobani i bude neke bezbrižne uspomene”
- Rene Krasnić Velicki: “Zlatarnice Karat ne nude samo proizvode nego i putovanje kroz svijet nakita”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
