Lara Mitraković: “Počeci mog pisanja bili su nevini i nespretni, ali nakon toga se više nisam odvajala od poezije”

Lara Mitraković talentirana je djevojka rodom iz Komiže te magistra kroatistike i sociologije. Njezina ljubav prema pisanoj riječi rezultirala je mnogim uspješnim projektima pa je tako njezina poezija objavljena u više časopisa, zbornika i portala. Osim toga, jedna je od članica književne grupe 90+, a sudjelovala je i na rezidencijalnom projektu Ulysses’ Shelter 2019. godine prilikom kojeg je boravila na Mljetu, u Ljubljani i u Larisi (Grčka).

Lara je gostovala i na brojnim domaćim i međunarodnim književnim festivalima te je do sada objavila knjige Brojanje pogrešaka (nagrada Grada Karlovca Zdravko Pucak, 2016), zajedno s drugim članovima književne grupe 90+ zbornik Netko podvikne, djeca odrastu (Fraktura, 2018) i Dva puta za jug (Fraktura, 2019). No to nije sve – pjesme su joj prevedene na rumunjski, slovenski, grčki, češki i francuski. A kako je sve krenulo, otkriva nam u nastavku.

Kako su izgledali tvoji pjesnički počeci? Kada te je privukla pisana riječ?

– Počela sam pisati u 5. razredu osnovne škole kada sam na polici s knjigama otkrila zbirku pjesama Arsena Dedića i nisam je ispuštala iz ruku cijele ljetne praznike. Počeci mog pisanja bili su prilično nevini i nespretni, ali se više nakon toga nisam odvojila od poezije.

Sve je ozbiljnije krenulo na drugoj godini faksa, a onda je postalo svakodnevica kad sam se uključila u Književnu grupu 90+. Tada sam počela ozbiljnije shvaćati svoje pisanje i više raditi na pjesmama koje pišem, ponovno sam ih iščitavala i prepravljala, postala sam svjesnija samog postupka pisanja i zapravo počela slagati svoju prvu knjigu.

• 

• 

A kada si shvatila da želiš svoju poeziju podijeliti s drugima? Što te privuklo baš u pisanju poezije?

– Još sam u srednjoj školi počela polako dijeliti svoju poeziju s drugim ljudima, ali samo virtualno. Priključila sam se regionalnoj Facebook grupi Poeziranje u kojoj su ljudi iz svih ex yu država svakodnevno objavljivali svoje tekstove i komentirali tuđe radove. Tada sam zapravo prvi put došla u kontakt s ljudima koji pišu i ohrabrila se u objavljivanju svojih pjesama.

Naišla sam na pozitivne komentare i upoznala brojne drage ljude od kojih sam s nekima još uvijek u kontaktu, a neke sam čak i upoznala uživo. Još uvijek nekad objavim neku pjesmu u toj grupi, a poneke od njih nikad ne završe ni na mojim društvenim mrežama, niti budu objavljene u bilo kojem obliku.

Ponekad pretražujem svoje stare objave u grupi i shvaćam koliko mi se stil mijenjao kroz godine. Ponekad mi čak nedostaje naivnost i direktnost u tim pjesama koje su, iako stilski nespretnije i pune viškova, imale hrabrosti koje mi sada ponekad nedostaje.

Kako se mijenjao tvoj pjesnički izričaj? I kako bi opisala svoje pjesničke preokupacije danas?

– Kao što sam rekla u prethodnom odgovoru, najviše je promjena došlo na stilskoj razini – naučila sam „kontrolirati“ pjesmu, izbacivati viškove, paziti na ritam i na to da motivski previše ne odlutam, da se držim željenog koncepta i ne odlutam previše u struju svijesti. Motivski se zapravo godinama vrtim u istom krugu ljubavi i otoka kao mjesta koje formiraju moj lirski subjekt.

Pokušala sam se odmaknuti od njih, ali shvatila sam da upravo oni čine moju poetiku i da se ne trebam nasilno odmicati od onoga što me okupira sve dok se prirodno ne dogodi pomak prema nečemu drugom. Voljela bih u skoroj budućnosti napisati konceptualnu zbirku – dati si kostur kojeg ću se dosljedno držati. Dosad mi to nije uspijevalo, nego sam knjige slagala na već postojećem nizu pjesama. Čini se da ću morati poraditi na disciplini.

Objavila si dvije zbirke pjesama, Brojanje pogrešaka i Dva puta za jug, a tvoje pjesme se nalaze i među koricama zbornika poezije i proze članova Književne grupe 90+ Netko podvikne, djeca odrastu. Kako danas gledaš na te zbirke u kontekstu svog dosadašnjeg rada?

– Prvu knjigu sam na početku voljela, ali onda je i vrlo brzo zamrzila jer sam smatrala da je trebala biti bolja i da sam trebala više raditi na pjesmama pa nakon toga dugo vremena nisam htjela ni čitati iz nje. Sada, s pet godina odmaka, ponovno volim tu knjigu na potpuno drugi način – nedostaje mi taj jedan jednostavniji i „zabavniji“ način na koji sam pisala i odlučila sam se mu se vratiti u novoj knjizi na kojoj radim.

Drugu knjigu nisam zamrzila, iako sam, naravno, i za nju mislila da je mogla biti bolja. S vremenom sam naučila cijeniti sve svoje starije radove – mogu iz njih iščitavati napredak kroz vrijeme i vratiti se u trenutak pisanja svake od pjesama – na trenutak ponovno osjetiti sve ono što sam osjećala u trenutku pisanja jer da nije bilo tih pjesama, ne bi sada bilo ni ovih novih, ni onih koje još planiram napisati.

Bila si članica Književne grupe 90+ – kako je bilo djelovati unutar jednog pjesničko-proznog kolektiva? Kako je na tvoje pisanje utjecalo postojanje kolektiva?

– Da se nisam priključila Književnoj grupi 90+, mislim da nikada ne bih ozbiljnije počela pisati, odnosno da ne bi bilo ovih dviju knjiga iza mene. Tako da će mi taj dio života uvijek ostati u posebnom sjećanju. U tih nekoliko godina stekli smo veliko iskustvo nastupa, javnih čitanja, proputovali smo Balkan i upoznali puno divnih ljudi koji također pišu.

Osim toga, što je i najljepše, postali smo bliski prijatelji jer smo se nalazili jednom tjedno na probama i sastancima koji bi se na kraju pretvorili u duga druženja. Kolektiv je u meni definitivno potencirao kreativnost i želju da svoj rad podijelim s drugima.

Što je bitnije za dobro pisanje – puno pisati ili puno čitati?

– Bitnije je puno čitati, ali bitno je i kontinuirano pisati, steći nekakvu rutinu. Čak nije ni toliko važno puno pisati, koliko je važno raditi na svakoj pjesmi – čitati je naglas i prepravljati sve dok ne zvuči dobro i čini se da nema viškova, zamjenjivati riječi njihovim sinonimima da bismo našli najbolju moguću varijantu.

Kako ocjenjuješ stanje poezije u Hrvatskoj danas?

– Hrvatska poetska scena je trenutno prilično jaka s obzirom na to da postoji veliki broj talentiranih ljudi koji aktivno pišu poeziju. Osim toga, stalno se pojavljuju novi mladi glasovi, što me posebno veseli jer mogu promatrati pomake u stilovima pisanja i aktualnim motivima.

Smatram da pjesnici, pogotovo mladi, imaju raznolike mogućnosti za objavljivanje svoje poezije, i na portalima i u časopisima, a i postoji nekoliko natječaja za najbolju zbirku poezije (Goranovo proljeće, Na vrh jezika, Zdravko Pucak…). Čini mi se da su se ljudi općenito više otvorili poeziji, da je više čitaju i pišu i da je postala prisutnija na književnoj sceni.

Tko su ti omiljeni pjesnici i pisci? Imaš li omiljenu pjesmu – svoju, ali i tuđu?

– S godinama sve manje volim isticati najdraže pjesnike i pisce jer mislim da je tako na sceni došlo do meni sad već smiješnih kružnih pohvala. Držim da je bolje čitatelju prepustiti da sam otkrije što mu najviše odgovara.

Nemam svoju najdražu pjesmu, obično mi se u svakom periodu najviše sviđa ona pjesma koju sam posljednju napisala. Što se tiče tuđih pjesama, uvijek ističem pjesmu Rajčice Darka Šeparovića, sve prijatelje i poznanike sam maltretirala da je pročitaju i nikad mi neće dosaditi.

Slijediš li u pisanju nekakvu rutinu ili dopuštaš inspiraciji da te sama pronađe?

Nažalost, ne slijedim nikakvu rutinu i nisam disciplinirana. U zadnje vrijeme imam jako malo slobodnog vremena pa tako i vremena za pisanje. Iz tog bih razloga voljela postati discipliniranija kako bih mogla završiti rukopis na kojem radim. Inspiracija me obično nađe u trenutku kada nikako ne stignem pisati pa mi je mobitel pun bilješki koje sadrže po dva stiha. Možda jednom odrastu u pjesme.

I naravno, nezaobilazno pitanje – što ili tko te sve inspirira?

– Najviše me inspiriraju šetnje, priroda i komadići razgovora koje ulovim u letu, čudne situacije na ulici, estetika ružnoće, glazba, glazba i još jednom glazba. Naravno, inspirira me i čitanje, ali ono nikad nije bilo glavni izvor moje inspiracije. Uvijek me inspiriraju i otok i ljubav u svim oblicima.

Iz rukopisa: Znam jednog dečka koji trči

“INAČE”

imam novu tetovažu
predispoziciju za različite bolesti
još četrdeset godina života
imam neke pjesme u ormaru
po novom celulit na ramenu
imam tebe u glavi
tebe u glavi tebe u glavi
imam jeku koju nosim u džepu
jednu plejlistu i jedan potok
dvije rukopisne zb(i)rke u glavi
imam strah od života
koji je zapravo strah od smrti
imam želju da ti ugrizem bradavicu
imam snove u činovima
svi nose bijelo i žive u planinama
ponekad su crno-bijeli i ne znaju mi ime
imam sklonost opijatima
ormar pun šljokica i papira za crtanje
egzistencijalnu krizu i potrebu da vičem
na ljude u redovima, imam želju
nazvati poklopiti nazvati poklopiti slušalicu
naručiti pizzu, naučiti ljude
kako da mi izgovore ime, kad se treba
odmaknuti
imam krckavi kuk i koljeno, bolni vrat i rame
imam kihanje na proljeće, ljutnju na ljude
koji govore: tako ti je to u životu
imam tri izgovorena volim te
imam selektivnu amneziju i neke nove pjesme
ali to sam već rekla
imam onaj veliki strah da ću se probuditi
i da neće biti ničega što volim
čak ni dobrog sountracka za kraj

“PJESMA O TOME KAKO TE NEĆU NAZVATI ILI SVI SMO MI MALO TUŽNI I MALO SAMI”

želim te nazvati samo da ti ništa ne kažem
da onda dođeš i legneš pored mene
možeš pustiti film ili seriju
danas ne odgovaram na pitanja
danas spuštam rolete, navlačim zavjesu
naređujem ti da skineš majicu
budeš toplina, budeš tekst
i baš me briga što ne znaš na kojoj strani
usana imam madež i što me se ne sjetiš
skoro nikad osim kad si previše sam
danas želim da budeš netko drugi
da budeš svi da budeš nitko
da izgovaraš rečenice o ljudima u avionima
koji lete iznad nas i smiješni su
samo me nemoj ništa pitati jer se bojim
i ne želim ti reći što osjećam noću
i ujutro prije nego ustanem iz kreveta
ne želim ti govoriti o strahu
koji me tjera na brda i deficitu suza
radije ću ti ispričati loš vic
večeras budi par ruku, budi vrući trup
budi glava koja odobrava svaku moju riječ
savršeno podupire svako nagib mog tijela
budi ono što sanjam u 4 ujutro
bezglavi tenisač u uparenom bijelom dresu
koji me uporno doziva preko terena
da mi kaže: uskoro će početi kiša

Pročitaj i ovo:

• Grof Darkula: “Često spominjemo ‘tabu teme’ jer se razgovor oko njih odavno trebao normalizirati”
• Ana Radišić: ”Inspiraciju pronalazim u svakom danu, u razgovorima, situacijama, ljudima”
• Ivana Mišerić: “Život ne treba shvaćati preozbiljno”