Malo tko nije proveo prve jutarnje sate u društvu poznatog trojca Otvorenog radija – Ivane, Brune i Filipa – koji, s prvim gutljajima kave, unose dnevnu dozu pozitive. Smijeh, zabava i razgovori o svim onim temama koje život znače dio su svakodnevnog programa ‘Jutra na Otvorenom’ koji tako prirodno teče kroz njihove mikrofone. No, to nije uvijek bilo tako lako, prisjeća se Ivana Mišerić, jedna od naših najpopularnijih radijskih voditeljica te nam u razgovoru otkriva kako su izgledali njezini radijski počeci. Možda je put i bio izazovan, ali se pretvorio u ljubav koja traje duže od jednog desetljeća.
Ta se ljubav preslikala i na druga područja Ivanina života zbog čega je postala inspiracija mnogima. Tome u prilog govore i njezine Instagram brojke koje premašuju više od 75 tisuća pratitelja koji uživaju u njezinim modnim kombinacijama i malim životnim mudrostima. Iako se naizgled čini kako o Ivani već puno toga znamo, još nas je jednom uspjela razuvjeriti pustivši nas u svoj raznobojni svijet koji ju čini osobom kakva je danas – uspješna, zanimljiva, pristupačna i srčana.
Ivana, jedna si od najpoznatijih radijskih voditeljica na našim prostorima. Koliko već dugo traje ta ljubav? Kakvi su bili počeci?
– Ta ljubav traje više od jednog desetljeća, točnije, na radiju sam 13, a na Otvorenom radiju već 8 godina. Uh, zvuči ozbiljnije kada ovako kažem (smijeh). Počeci su bili podosta teški i izazovni, puno se radilo, učila sam iz svih mogućih izvora kako funkcionira jedan komercijalni formatirani radio. Promjena se dogodila 2008. godine kada se počelo malo drugačije komunicirati u radijskom eteru. Naime, većina je našla svoju povezanost s medijem kojega pokopavaju godinama, ali ne damo se, na nezadovoljstvo onih koji misle da je radio trebao ostati u prošlom stoljeću.
Što ti je bilo najizazovnije u početku?
– Kada se vratim na početke, bilo je izazovno dobiti na prirodnosti koju je teško izvući iz sebe kada imaš ‘neprijatelja’ zvanog mikrofon ispred sebe. Mikrofon je zastrašujući jer on automatski na osobu navlači masku s ciljem da se osoba prezentira u što boljem svjetlu. A upravo iskrenost skida neke slojeve i nosi sa sobom kritike neistomišljenika.
Čini ti se tada da je lakše biti neutralan i izvući banalne poštapalice iz bazena plastičnosti da se nikome ne zamjeriš. Mislila sam da je tako bolje, dok se nije pokazalo da ni to ljudi ne vole, radije bi normalnog čovjeka koji priča, griješi, osjeća… Vrlo jednostavna formula. Zapravo je lako. Prelomilo se u meni jednom prilikom kada sam bila toliko izgubljena i loša da me inat malo pogurao da skočim, pobijedim sebe i strah od ljudi.
Po čemu se, po tvojem mišljenju, razlikuje radio nekad i sad?
– Danas je bitna osobnost i normalan razgovor s ljudima. Ovo vrijeme u kojem živimo postalo je toliko moderno da mediji daju ljudima i pričama doseg i mjesto gdje se mogu izraziti i tako kreiraju talkabout. A vidimo da eter i internet pune danas svi, poznati, nepoznati, svi koji imaju nešto za reći…
Ma, gladni smo priča i senzacija, svi bismo veću čitanost, gledanost i slušanost. Mislim da u jutarnjem showu balansiramo dobro, a meni je osobno najbitnije da live program bude pun ljudi i različitosti. Radijski show danas voli smijeh i zabavne teme koje ljudima trebaju za opuštanje od teške svakodnevice.
Bruno Bucić, Filip Han i ti činite uigranu ekipu jutarnjeg showa na Otvorenom radiju. Jeste li kliknuli na prvu? Družite li se puno i privatno?
– Da i – da. Kliknuli smo na prvu i družimo se privatno. Postali smo mala radijska obitelj koja se kudi i voli i pomaže međusobno, kužimo se pogledom… To je zaista blagoslov jer bilo bi jako teško stvarati jutarnji program sa zadrškama i nelagodom. Vjerojatno ne bi ni opstali tako dugo da su stvari drugačije. Znam da možemo računati jedni na druge i znamo sve jedni o drugima, mislim, barem ja sve kažem… (smijeh). Ako netko zna sve, to su oni!
Karijeru si, zapravo, počela graditi na televiziji… Nedostaje li ti to ili je radio mjesto na kojem želip dočekati mirovinu?
– Imam ja tu i tamo neke izlete na televiziju i to mi je taman dovoljno da se malo podružimo na ekranu. Privlači me live program zbog adrenalina koji daje, volim kada trenutak ide van baš takav kakav je. Televizija mi je dala jako lijepu bazu u počecima jer sam prošla sve faze, od izrade priloga do uređivanja emisije, plus mnogo toga je prenosivo i na radio. Ima televizija svoju čar.
Koje kvalitete treba imati osoba koja želi uspješno raditi posao radijskog voditelja?
– Prvo: pitaj ako ne znaš, nije sramota reći ‘ne znam’. Drugo: griješi, jer se tako brže nauči. Treće: treba znati slušati. I uživati u tom putovanju. Svi koji radimo medijski posao nekada se u svojem djelovanju borimo s egom kojeg treba dobro zauzdati i izvući samo ono dobro iz njega. Treba pustiti svoju osobnost 70% van, a ostalo neka bude cenzura i ono što moraš reći. Ljudi jednostavno osjete kada si plastičan i neiskren i zato je najispravnije biti svoj, sa stavom i srcem. Danas radio podnosi osobnost koja je ispred dobroga glasa, a oni koji nemaju ništa za reći teško će se snaći u živom mediju.
A znamo da smo mi nacija koja ima puno mišljenja o puno stvari pa to ne bi trebao biti problem (smijeh). Eventualni problemi s izražavanjem mogu iskočiti kada se treba prilagoditi politici po kojoj se radi i prebaciti fokus na slušatelje. Spotlight je na ljudima koji slušaju, mi samo ‘navigiramo’, vozimo kroz eter i trudimo se biti najbolji suputnici, a kada se zabavljaš dok to radiš i uživaš u njihovom društvu onda to i nije problem. To je cilj kojeg treba održati. Zahvalna sam što mogu raditi ono što živim. Iz te pozicije dolazi entuzijazam i dobro raspoloženje.
Vjerujemo da i nije baš jednostavno uvijek biti dobre volje u eteru i entuzijastično odraditi smjenu. Kako se ti nosite s ‘lošim’ danima?
– Ja se zapravo najljepše osjećam na radiju pa mi on kao takav dođe kao dobra injekcija pozitive. Na dane kada na posao dođem sa svojim problemima, oni vrlo često ostanu pred vratima studija jer ne stignem i ne želim razmišljati o njima. Osim toga, zakon u ‘Jutru na Otvorenom’ je Registar sreće, a osnovali smo i feel good stožer jer želim da optimizam bude jedini virus koji se širi među ljudima, čak i u najluđoj situaciji.
Ne mislim da treba imati rozi filter, samozavaravati se i ne biti svjestan svijeta oko sebe, baš naprotiv, svatko ima svoje probleme na leđima, pa mislim da nam mala doza dobroga svaki dan treba kao protuteža koja djeluje stimulativno na psihu.
Osim radija, što ti još vedri tmurne dane?
– Kvalitetan san popravi dan. Slikanje mi podigne serotonin, šetnja sa psom po suncu. Sunce. Sladoled. Ljudi s kojima se mogu se smijati i plakati mi uvijek poprave raspoloženje. Glazba, gledanje dobre serije, super štivo… Ima puno caka za feel good.
Kako inače izgleda jedan tvoj klasičan dan? Kako puniš baterije?
– Dizanje u pola 5, brzinska kava, doručak, spremanje, potom izvedem psa van i krećem u akciju. Show nam starta u 6, u 10 smo gotovi s live programom i nakon toga kreće priprema za dalje. Nakon što snimim sve voice reklame koje imam, odgovorim na mailove i vidim je l’ sve spremno za sutra, idem kući.
Obično imam kasniji ručak poslije kojeg odem u veću šetnju s Fridom, po putu još obavimo hrpu stvari i smirimo se oko 7-8 navečer…. Ako legnem na kauč i upalim seriju obično zaspem brzo, ako sam fresh i imam koncentracije pogledam dvije epizode serije i kraj programa. Punim baterije spavanjem i tišinom.
Čak si dva puta sudjelovala u TV showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’. Je li bilo zahtjevno odraditi sve te transformacije i koja ti je bila najteža?
– Rekla bih da se takav show dogodi jednom u životu, ali dogodio se dvaput (smijeh). Svi smo bili dobro uigrana ekipa i bila je to specifična vrsta povezanosti jer smo provodili puno vremena zajedno, dakle, nimalo obična situacija. Sezona je bila izuzetno teška, nije to bilo vrijeme za odmor i opuštanje, nego okupacija organizma. I to mi je trebalo. Grublje od toga bih rekla i privremeni bijeg jer mi je u nekom smislu pomogao da sačuvam glavu.
Bila je to i tvrda borba s glasnicama pa sam tražila načine kako da se to ne čuje i da zvuči maksimalno uvjerljivo. Oko svake transformacije sam se naradila pošteno, jer sam bila van forme, ali zato mi je to sve skupa bilo još napetije da vidim do kuda se mogu ‘rastegnuti’. Pitbull je bio zanimljiv zbog brzine i količine teksta koja je izašla iz mene. Tu nije bilo muke s gađanjem intonacije, nego da sam točna u tekstu, jer ako tu nešto ode krivo, nema mjesta za popravak.
Vjerujemo da je kostimiranje za transformacije bio zabavan dio jer i inače voliš eksperimentirati s modom, bojama, krojevima… Postoji li nešto što ipak ne bi nikad odjenula?
– Neću vas lagati, ako mi se nešto jako svidi – kupim, pokleknem pred trendovima. Pa, ipak, činjenica je da nosim jedno te iste komade godinama ili kupujem identične stvari koje već imam. Nema toga što ne bih odjenula, ne pada mi na pamet ništa osim crocsica.
Što najviše voliš kod svog karaktera, a što bi možda promijenila?
Volim to što sam srčana i kada volim – volim cijelim bićem. Ne znam dobro lagati i ne radim to često. Iskrenost je možda precijenjena, ali tako funkcioniram i volim da je tako. Hiperosjetljivost me bocka, pa bih voljela da mi se racio nekada upali prije srca. I fali mi fokusa. Organizacije. Reda nekoga… Horoskopska djevica se tu i tamo javi, ali prerijetko.
Koji je tvoj najveći strah? Kako se nosiš s njim?
– Strah od bolesti i gubitka. Trenutno se nosim jako loše jer su mi rane presvježe. Hipohondar sam veliki, to možda ide pod pitanje prije… No, želim biti opuštenija po tom pitanju i trebam ozbiljnije raditi na tome.
Što ti je najvažnije kod ljudi koji te okružuju, koje vrijednosti? A s kakvim osobama teško pronalaziš zajednički jezik?
– Volim biti okružena ljudima koji traže dobro u drugima i ne krive ostale za svoja nezadovoljstva, već to vrijeme troše na bolje razumijevanje samoga sebe. Lijepo mi je kada te puštaju da dišeš. Ima jedna duhovita, a tako istinita izjava: ‘Kada bude napeto, teško i stresno, život ne treba shvaćati preozbiljno jer se tako i onako nitko od nas neće izvući živ’.
Trudim se biti dobar čovjek i sjetiti se češće te rečenice jer nemam više energije za živciranja koja nisu produktivna te u život pokušavam puštati što manje stresa. Dakle, želim biti okružena osobama koje nisu toksične već fokusirane na stvaranje, rast i imaju vedar duh. Imam tendenciju maknuti se od vampira koji isišu život iz mene nekim lošim pričama i vibeom.
Na što si u svom dosadašnjem životu najviše ponosna?
– Baratam sobom i ovim životom najbolje što mogu, dajem sve od sebe… Teško mi je o ovome pričati jer mislim da se ne mogu dovoljno dobro izraziti jer ima puno malih pobjeda… A ima i većih.
I za kraj, imaš li neke planove za budućnost ili se prepuštaš ‘struji’ i živiš dan po dan?
– Imam ciljeve koje mislim ispuniti, imam i neke planove, ali neka ide život, opet će na kraju biti onako kako treba biti. Nisam baš skroz programirana za ‘dan po dan’, ali nisam ni daleko od te fraze jer iskustvo me naučilo da planovi stvaraju mnoga očekivanja i znaju te tako tresnuti o pod da je bolje biti fluidan u ovom smislu… Lakše je za probaviti ako plan ne upali!
Pročitaj i ovo:
- Anita Dujić Broadfoot: “Dvadesete su bile bezbrižnije i luđe, a tridesete su smirenije i odgovornije”
- Dean Pelić: “Živi svoje snove, budi sretan i ne reci nikome”
- Grof Darkula: “Često spominjemo ‘tabu teme’ jer se razgovor oko njih odavno trebao normalizirati”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
