Jelena Makovičić široj je javnosti postala poznata tijekom glumačkog angažmana u seriji “Zauvijek susjedi”, igrajući simpatičnu Sanju. Međutim, lista njezinih postignuća je poduža pa tituli glumice, autorice i redateljice dodajemo i onu suosnivačice dramskog studija za djecu “Mali Lab”, ravnateljicu kazališta i glumačkog studija “ActLab” te trenerice scenskog pokreta, glasa i javnog nastupa. Javni nastup i njezin edukacijski program Komunikacijski umjetnik je ujedno bio i glavni povod našeg razgovora, no na ‘tapeti’ su se pronašle i još neke zanimljive teme.
Jelena, javnost te uglavnom zna kao glumicu u seriji „Zauvijek susjedi“. Je li ti već kao maloj bio san baviti se glumom?
– Istina, lik Sanje me prati i danas! Ljudi jako vole tu seriju. Kad sam bila mala, bila sam zaljubljena u balet i ples. Vrlo rano sam krenula na ritmiku, pa u plesnu školu “Ane Maletić”. Gluma je došla malo kasnije… Baka me vodila na balete u HNK i to je za mene bio san snova! Trening suvremenog plesa me jako definirao kao osobu i kreirao moje radne navike.
Koliko je tome pridonijelo to što si odrastala u glumačkoj obitelji? Kakvo ti je bilo djetinjstvo?
– Moje djetinjstvo je bilo za mene sasvim normalno, iako je tata glumac, nikad nas nije time opterećivao niti vodio po probama i slično. Mama je pravnica i obje profesije su imale utjecaja na mene. Ono što je utjecalo na mene je jedna razina kulture čitanja u kući, kultura odlazaka u kazalište, na koncerte, kultura razgovora, diskusija i kvalitetnih svađa! Rekla bih jedna široka opća kultura, a mama je utjecala na nas u želji za obrazovanjem u širem smislu, i brat i ja smo imali podršku, što je po meni najvažnije.
Što te ponukalo da studiraš u inozemstvu? Koja su temeljne razlike između naše Akademije i The Royal Central School of Speech and Drama? Što ti se tamo najviše svidjelo?
– Prije odlaska na studij, odnosno na magisterij u London, sam se već dosta ozbiljno bavila kazalištem, radila predstave, i to uglavnom plesne u ZPA i s BAD Company, Trešnji,… A i već sam bila završila Fakultet političkih znanosti paralelno uz rad u kazalištu. Na “Central” sam otišla u želji da nadogradim izvedbeno iskustvo radom na tekstu, glasu i govoru. Do toga je došlo nakon jednog seminara fenomenalne Cicely Berry koja mi je i preporučila tu školu.
Iskustvo studiranja je bilo predivno i neponovljivo! Ono što mi se najviše svidjelo je naglasak na radu, treningu i dostupnost svih treninga za glas i pokret koje su glumcu potrebne. Teško mi je raditi usporedbe sa zagrebačkom ADU jer nisam na njoj studirala, ali sam jedno vrijeme predavala u svojstvu asistenta na odsjeku pokreta.
Koji ti je najdraži glumački ili kazališni angažman?
– Najdraže mi je iskustvo rada na autorskim predstavama i vođenje vlastitog kazališta, od monodrame “Osobna iskaznica”, do predstava za djecu “Priča o vodi”, “JaTiOnoMI” o posvojenju… “Priča o vodi” je namijenjena djeci od jedne i pol godine i često je djeci prvo kazališno iskustvo, što je zaista predivno. Predstava igra već skoro deset godina, odigrana je preko 300 puta, a “JaTiOnoMi” nam je donio nagrade Mali Marulić, od kojih je jedna za autorski dramski tekst, i to strane pisaca što je posebna čast. Kroz kazalište je i počeo moj poduzetnički put.
“Trening suvremenog plesa me jako definirao kao osobu i kreirao moje radne navike”
Što ti je najizazovnije u glumačkom poslu?
– Emotivni angažman koji iziskuje.
Iako za glumce mislimo da se snalaze na pozornici kao ribe u vodi, i oni ponekad imaju strah od javnog nastupa? Jesi li ti ikada imala tremu i kako si je se rješavala?
– Vjerujem da većina glumaca ima tremu, i to često. Naravno, imam ju i ja, i to gotovo pred svaki javni nastup. To je ona pozitivna trema koja motivira, koja te tjera da se pripremaš i da si odgovaran. Rješavam se treme pripremom, disanjem i svim tehnikama koje i predajem studentima i kroz vlastiti brend Komunikacijski Umjetnik.
Navodno je strah od javnog nastupa jedna od najčešćih ljudskih fobija koja stoji rame uz rame strahu od smrti, visina, aviona i drugih ‘popularnih’ fobija. Kada si javni nastup stavila u središte svog interesa? Kako to da si se pronašla u svijetu komunikacija i postala trenerica javnog nastupa?
– Svijet komunikacija i javnih nastupa je nekako došao meni. Kako sam studirala novinarstvo na Političkim znanostima, komunikacije i komunikologija su mi uvijek bile ljubav uz izvedbene umjetnosti. Dok sam uz kazalište još vodila i dramski studio, počeli su se javljati ljudi s problemom treme i tako je nastao Komunikacijski Umjetnik. I to uglavnom ljudi različitih profesija.
To mi je bilo jako zanimljivo i nevjerojatno nagrađujuće kada sam vidjela koliko ljudima pomažu izvedbene tehnike. Tako je sve krenulo. Danas, otprilike sedam godina nakon tih početaka nastali su sveučilišni autorski kolegiji na temelju toga, na što sam beskrajno ponosna, moja mala tvrtka Komunikacijski Umjetnik i iskustvo rada s predivnim ljudima najrazličitijih profila i profesija, te mnoge poslovne suradnje i trajna prijateljstva.
Što se tiče javnog nastupa, zašto se uopće pojavljuje taj strah? Čega se mi to bojimo? Veže li se taj strah za osobe s nižim samopouzdanjem ili to nije uvijek slučaj?
– Javni nastup je situacija izloženosti, a ta pozicija nije uvijek ugodna. Bojimo da ćemo ispasti “glupi”, neadekvatni, da nešto nećemo znati, da ćemo sve zabrljati i zaboraviti. Mislim da su to sve normalne ljudske stvari, slabosti i razmišljanja. Ono što radimo na treninzima je promjena fokusa, stavova i paradigme oko javnih nastupa.
Fokus stavljamo na ono što možemo dati od sebe, kako možemo promijeniti svijet oko sebe na bolje, zavolimo javne nastupe, a strahu doskačemo konkretnim alatima i uputama. Imamo strah od nepoznatog jer većina ljudi nikad nije učila kako se pripremati za javne nastupe, mislim da je stvar u tome. Uvijek pitam ljude, koliko ste imali iz Javnih nastupa u školi? Pa tišina… Aha, nismo imali taj predmet u školi!
Koliko su tvrtkama važni ovakvi treninzi?
– Iz dosadašnjeg iskustva u radu čini mi se da su jako važni. Kako prezentiramo svoje ideje, proizvode i kako komuniciramo je postao je presudni faktor uspjeha. S druge strane, puno se treninzima dobiva na kvaliteti interne komunikacije i na povezivanju timova. Neka od najljepših iskustava su suradnje s Poliklinikom Bagatin gdje sam kao interna trenerica u tri godine prošla skoro sve odjele, i s tvrtkom dm Hrvatska i Bosna i Hercegovina gdje je kroz edukaciju prošlo preko 200 djelatnika. Kada se surađuje dugoročno, onda se vide pravi pomaci i napredak.
Postoji li dominantna skupina ljudi koja ti se najčešće javlja za treninge? Javljaju li ti se i osobe čija se profesija ne tiče javnih nastupa?
– Javljaju se ljudi najrazličitijih profila, dosta ljudi na vodećim pozicijama, koji puno komuniciraju, izlažu… Svima je zajednička želja za učenjem i za prenošenjem znanja u svoje radne sredine što je predivno.
A ovo drugo pitanje, zapravo, koja profesija danas nema veze s javnim nastupima? Toliko je komunikacija važna svima, da svi nađu poveznice i benefite od tehnika javnih nastupa koje mogu primijeniti na razne aspekte posla.
U današnjim modernim vremenima kada nas društvene mreže istovremeno zbližavaju i udaljavaju, kakva je situacija s umjetnošću komuniciranja uživo? Što misliš, postajemo li sve bolji u komunikaciji s drugima ili ‘štit’ pronalazimo iza ekrana svojih uređaja?
– Ovo je izuzetno važno pitanje, posebno za djecu i mlade, koji odrastaju s mobitelom zalijepljenim za ruke. Društvene mreže i uređaji nam definitivno pružaju jedan osjećaj lažne zaštićenosti i sigurno utječu na živu komunikaciju. Mislim da to ima najviše utjecaja na mlađe generacije i da s njima treba raditi na komunikaciji uživo. U radu sa studentima vidim da ima još puno treme i straha, a za mlađe uzraste bih voljela vidjeti ovaj predmet u školama i to od nižih razreda osnovne škole. Tražim načine kako to implementirati.
Kakva je situacija sa svakodnevnom komunikacijom (s liječnicima, šefovima, zaposlenicima, kolegama, partnerom)? Gdje vidiš najveći problem zbog kojeg često dolazi do nesporazuma i nepotrebnih svađa?
– Mislim da je često sličan uzrok, a to je manjak aktivnog slušanja i fokusa na sugovornika. Žurimo i fokusirani smo jako na svoj sadržaj, na sebe. Otuda i proizlazi trema jer se brinemo o dojmu koji ćemo ostaviti. Umjetnost komunikacije, po mom mišljenju, leži u aktivnom slušanju i razumijevanju druge strane, gledanju tuđim očima. Za svađu je uvijek potrebno dvoje, a mi uvijek imamo mogućnost odlučiti hoćemo li ulaziti u svađu. I to je vještina koja se vježba.
Koju bi metodu predložila za rješavanje treme neposredno prije javnog nastupa ili prezentiranja projekta kolegama na poslu ili fakultetu? Imaš li kojeg aduta u rukavu za brzu samopomoć?
– Rekla bih; fokusirajte se na svoju publiku, maknite fokus sa sebe i razmišljajte o davanju, što možete dati od sebe u svakom javnom nastupu i koje benefite imaju ljudi koji vas slušaju. Tada strah nestaje. Koja vam je strast, zašto uopće govorite javno? Ako nas pokreće strast, strah nestaje. Čega se bojiš, a možeš nekome možda promijeniti život na bolje? I meni je ovo pitanje na početku karijere trenerice postavio moj poslovni mentor, hvala ti!
Što se tiče rada u obrazovnim institucijama, praktički svaki održani sat spada pod javni nastup. Može li osoba koja ima fobiju od javnih nastupa uopće razmatrati karijeru profesora ili učitelja?
– Apsolutno! Ljudi su često bačeni u ovu ulogu radi nekog svog znanja i ekspertize. Moramo shvatiti da je strah od javnog nastupa nešto što će nestati, a posebno s praksom i puno odrađenih “utakmica”. Sve je stvar treninga i rada. Imam vrlo sportski stav prema javnim nastupima, mislim da se taj strah malo i mistificira. Pa sjetite se sebe u školi vožnje, kako ste bili stisnuti, sve je bilo teško i nespretno… a kao iskusni vozači, ne razmišljamo o mijenjanju brzina i slično nego samo uživamo u vožnji. To se dogodi i mojim polaznicima s Javnim nastupima!
“Umjetnost komunikacije leži u aktivnom slušanju i razumijevanju druge strane”
Trenutno si nositeljica dva kolegija na Hrvatskom katoličkom sveučilištu na odjelu komunikologije. Što ti je najvažnije prenijeti na svoje studente? Također, pitaju li te nekad kolege profesori za neki savjet vezan uz javne nastupe?
– Na HKS-u se osjećam predivno, studenti su zaista krasni kao i kolege. Najvažnije mi je prenijeti na studente poruku autentičnosti, da budu svoji, i to koliko je važna priprema, trening i rad. Trudim se i prenijeti im dio poduzetničkog iskustva i načina razmišljanja. S kolegama uvijek izmjenjujem iskustva i učimo jedni od drugih. Znaju mi reći da ih muči glas i pitaju za savjete kako dugo govoriti i ne potrošiti glas, kako održati vokalno zdravlje.
Što se tiče glume, koliko ti je ona pomogla u ovome poslu? Koristiš li neke glumačko-scenske modele u svom radu? Ako da, koje?
– Apsolutno, sve počiva na glumačkim tehnikama, na tome je temeljen program. A u radu trenerice i predavačice, bez glasovnih tehnika ne znam kako bih izdržala edukaciju od 8 sati. Pomaže i kreativni pristup svemu što radim. Kreativnost je jako važna, i najvažnije – ljubav prema ovom poslu.
Koji je prvi korak u rješavanju straha od javnog nastupa?
– Osvještavanje i dolazak na trening. Javni nastup se vježba, a još uvijek se dosta mistificira u javnom prostoru. Postoje konkretni koraci i alati, to je zanat kao i svaki drugi!
Jesi li imala klijente koji se uz sav trud i vježbu ipak nisu uspjeli potpuno riješiti straha? Može li se on u potpunosti otjerati kod osoba koje ga se boje isto kao što se drugi boje, primjerice, visina ili skučenih prostora?
– Sigurno, no mala trema je i dobra! Naši brojni veliki glumci i dalje imaju tremu, ali kažu da bi bez treme prestali glumiti, jer uvijek imamo taj osjećaj odgovornosti, uzbuđenja, to je često svečanost! Većina mojih klijenata potpuno promijeni stav o javnim nastupima i počne im se veseliti, jer dobiju sigurnost utemeljenu u konkretnom radu i pripremi na izvedbenoj i sadržajnoj razini.
Koji je najgori savjet koji si čula vezano uz javni nastup i rješavanje treme?
– Popij si viski, ili još gore apaurin. Čak 70% anketiranih mladih osoba kaže kako se treme rješavaju alkoholom. To su pravi problemi i na tom osvještavanju treba raditi. U javnom nastupu treba biti prisutan, jasan i dobro pripremljen i rezultati budu fantastični!
Pročitaj i ovo:
- Kristina Ukalović: “Teški trenuci su me naučili strpljenju, upornosti i izdržljivosti”
- Massimo Savić: “Mislim da mi muškarci trebamo malo više slušati žene”
- Ana i Krsto Matulić: “Brojne sirovine za naše proizvode proizvodimo sami i time jamčimo njihovu vrhunsku kvalitetu”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji ispiriraju i mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
