Ako u tražilicu neke online knjižare upišete riječ "sreća", dobit ćete nebrojeno rezultata najčešće self-help literature, s naslovima knjiga koji detaljno opisuju "Hipotezu sreće", "Prednost sreće" ili "Umjetnost sreće". S druge strane, studija provedena 2005. godine od strane američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) pokazala je kako je te godine propisano 2.4 milijardi lijekova – 118 milijuna njih činili su antidepresivi, što ih čini najčešće propisanom vrstom lijekova u SAD-u.
Milijuni ljudi posvetili su svoje vrijeme i energiju tražeći "sreću" i još više vremena pokušavajući je definirati i kvantificirati. Čak su i osnivači Sjedinjenih Američkih Država vjerovali da svi dijele jednako pravo na "potragu za srećom". Dakle, što je ta neizreciva "sreća" i zašto toliko zaokupljuje čovječanstvo, pitanje je na koje odgovor traži portal Total Wellness.
Što je sreća?
U svakodnevnim terminima, "sreća" se često koristi kao sinonim za "zadovoljstvo", "radost", "blagostanje". Često okategorizirana kao "stanje uma", sreća je u velikoj mjeri nedefinirana u kolokvijalnim terminima.
Poznati psiholog Sigmund Freud predložio je jednu od mnogih ranih teorija o sreći i kako je postići. Tvrdio je da je glavni cilj čovječanstva postići sreću. Freudovo načelo užitka konstatiralo je kako se sreća može postići ispunjavanjem svih potreba, ali čak ni tada osoba nije mogla postići ultimativnu sreću.
Najčišći oblik sreće, predložio je Freud, mogao se postići jedino kroz suočavanje s krajnjom patnjom – glađu, beskućništvom ili drugim očajnim okolnostima. Shvaćanje da je takva patnja moguća dovelo bi do spoznaje gdje osoba cijeni svoje okolnosti i smatra se „sretnom“ jer je izbjegla ove potencijalne patnje, potvrđujući značenje izreke "ne znaš što imaš dok to ne izgubiš".
Ova je teorija preživjela dugi niz godina – da je sreća jednostavno odsustvo patnje ili bijede. Dr. Nancy Etcoff, psihologinja na Harvard Medical School i Harvard Mind/Brain/Behavior Initiative, kaže da ovaj frojdovski način razmišljanja u velikoj mjeri "odražava anatomiju ljudskog emocionalnog sustava." Opremljeni smo pozitivnim i negativnim sustavom emocija. Međutim, negativni sustav emocija mnogo je osjetljiviji od pozitivnog sustava emocija.
Na primjer, ljudi mogu razlikovati "slatko" i "gorko", pozitivno reagirajući na slatke okuse, a negativno na gorke. Međutim, naša sposobnost prepoznavanja gorkih okusa mnogo je osjetljivija od naše sposobnosti prepoznavanja slatkih okusa. Ekstremna osjetljivost na negativne stvari objašnjava zašto su ljudi općenito više razočarani gubitkom nego što su zadovoljni dobitkom te zašto jedan negativan komentar može ostaviti veći utjecaj nego pet puta više pozitivnih komentara.
Međutim, znanost o sreći počinje se odmicati od ove frojdovske ideje sreće u kojoj emocije osobe padaju negdje na linearnom spektru između "sretnog" i "tužnog". Freudova logika nalaže da, što ste manje tužni to ste više sretni, ali kao što to iskustvo često pokazuje, to nije uvijek slučaj. Kad postanete manje tužni, jednostavno postajete "manje tužni" – sreća ne mora nužno proizaći iz takve reakcije.
Godinama se psihoterapija usredotočila prvenstveno na stvaranje manje tužnih ljudi, vraćajući ih na "nulu" iz "negativnog" dijela spektra, potpuno isključujući mogućnost jačanja osjećaja sreće iznad "nulte" razine. Dr. Etcoff tvrdi da se sreća sve više promatra kao paralelni sustav između pozitivnih i negativnih emocija, gdje se svaki sustav treba adresirati zasebno kako bismo zaista bili "sretni".
Polje pozitivne psihologije usredotočuje se upravo na taj aspekt „iznad nule“. Stvorena kao odgovor na pristranost klasične psihoterapije u liječenju mentalne bolesti umjesto promicanja mentalnog zdravlja, pozitivna psihologija je tijekom posljednjih godina stekla sve više poklonika. Većina znanja koje danas imamo o znanosti o sreći proizlazi iz studija koje su pokrenute pod okriljem pozitivne psihologije, pomažući znanstveno utemeljiti ovaj često nejasan predmet.
Što nas čini sretnim?
U našoj trajnoj potrazi za srećom, često razmišljamo o onome što nam nedostaje i kako to sprečava našu sposobnost da budemo sretni. "Kad bih bio bogatiji/uspješniji/u vezi, onda bih bio sretan." Mogli biste se iznenaditi kada uvidite kako ste u krivu.
Tvrdnja: sreća je genetska.
U članku objavljenom u časopisu Psychological Science iz 1996. godine, istraživači sa Sveučilišta u Minnesoti otkrili su kako se oko 80 % nečije sreće temelji na genima. Ovi podaci, temeljeni na praćenju identičnih blizanaca, pokazali su kako su genetski identični pojedinci imali razine sreće koje su međusobno bile visoko korelirane, čak i kad su blizanci bili podignuti odvojeno u različitim kućanstvima.
Ovo istraživanje ostavilo nas je s nezahvalnim mišljenjem da je, kako je to dr. David Lykken tvrdio, "pokušaj da budemo sretni jednako uzaludan kao pokušaj da bude viši". Međutim, nedavna istraživanja pobudila su novu nadu. Istraživanje iz 2009. godine objavljeno u zborniku Proceedings of the National Academy of Sciences analiziralo je podatke 60.000 odraslih osoba i utvrdilo da je, za razliku od prethodne studije, samo 50 % sreće bilo genetski određeno, 10-15 % temeljilo se na životnim okolnostima, kao što su spol, dohodak, zdravlje i bračni status, a 40 % se temeljilo na vlastitim akcijama poduzetim s ciljem povećanja sreće, što znači da značajan dio sreće možemo sami kontrolirati svojim odlukama.
Zaključak: Određeni dio sreće zaista je uvjetovan genima, ali ostalo je na nama.
Tvrdnja: novac donosi sreću.
"Novac ne može kupiti sreću." Iako smo svi čuli ovu izreku, ne možemo zanijekati kako se ponekad čini da bi milijun eura moglo biti rješenje za naše boljke. Međutim, prema istraživanju objavljenom u zborniku Proceedings of the National Academy of Sciences iz 2010. godine, možda nam neće trebati milijun dolara. Studija koju su proveli ekonomisti dr. sc. Angus Deaton i dr. sc. Daniel Kahneman analizirala je više od 450.000 odgovora na dnevnu anketu koja je pitala sudionike kako su se osjećali prethodnog dana, žive li najboljim mogućim životom i koji je njihov godišnji prihod.
Iznenađujuće, niži prihod sam po sebi nije izazivao tugu, već su se ispitanici osjećali opterećeni problemima koje su imali. Na primjer, kod razvedenih pojedinaca koji su zarađivali manje od 1000 dolara mjesečno, 51 % njih je izjavilo da se osjećalo tužno prethodnog dana. Nasuprot tome, samo 24 % razvedenih pojedinaca koji su zarađivali više od 3000 dolara mjesečno potvrdilo je taj isti osjećaj tuge.
Međutim, nakon što je godišnji prihod pojedinca dosegnuo 75.000 dolara, očekivani porast sreće u skladu s povećanjem prihoda nestaje. Istraživanje je pokazalo kako raspoloženje i životne okolnosti pojedinca imaju veći utjecaj na njegovu sreću nego što to ima novac nakon granice od 75.000 dolara prihoda godišnje.
Općenito, proizašli zaključak glasi kako se 85 % Amerikanaca, bez obzira na godišnji prihod, svakodnevno osjeća sretnima. Kao što to kaže dr. Lykken, "ljudi koji idu na posao u kombinezonu i autobusu jednako su sretni kao i oni u odijelima koji se voze na posao u svom Mercedesu". U stvari, dr. Edwards Diener zaključio je kako se 100 najbogatijih Amerikanaca s Forbesove liste osjeća samo malo sretnijima od prosječnog Amerikanca.
Zaključak: Novac može kupiti zadovoljstvo – do određene točke. Nakon granice od 75.000 dolara godišnje, više novaca nema toliko utjecaj na osjećaj sreće.
Tvrdnja: sreća je imati društvenu mrežu.
Čini se uobičajeno da obitelj i prijatelji čine nekoga sretnijima, no zahvaljujući studiji objavljenoj u British Medical Journal, ti su osjećaji sada validirani znanstvenim metodama. Studija Framingham Heart Study pratila je otprilike 5.000 osoba tijekom 20 godina u istraživanju kardiovaskularnog zdravlja u gradu Framingham, Massachusetts.
Kad je analizirana sreća, istraživači su otkrili da su među ispitanicima jasno vidljive skupine sretnih i nesretnih ljudi, a sreća pojedinca mogla se i dijeliti. Tako su osobe okružene mnogim sretnim ljudima imale veću vjerojatnost da će postati sretne u budućnosti, pokazujući kako sreća pojedinca ovisi o sreći onih s kojima su povezani, kao što su prijatelji i obitelj.
Zaključak: Sreća je zarazna. Jeste li spremni širiti "bolest"?
Tvrdnja: sreća je biti mlad.
Neki ljudi pretpostavljaju da smo sve manje sretni kako starimo. Međutim, nedavna je studija pokazala kako se ljudi u dobi od 20 do 24 godine osjećaju tužno u prosjeku 3,4 dana u mjesecu, u usporedbi sa samo 2,3 dana za osobe u dobi od 65 do 74 godine. Nadalje, studija objavljena u zborniku Proceedings of the National Academy of Sciences pokazala je da osobe nakon 50. godine života općenito osjećaju povećanje psihološke dobrobiti. Stres i ljutnja općenito su opadali nakon ranih dvadesetih godina, zabrinutost je porasla u srednjoj dobi da bi zatim počela opadati, a tuga je ostala konstantna za sve dobne skupine.
Zaključak: Sreća ne dolazi u paketu s mladosti – zapravo, ponekad može biti postignuta tek u starijoj dobi.
Pročitaj i ovo:
• Sreća je tek korak daleko
• Kako pronaći istinsku ljubav i sreću?
• Eckhart Tolle: Gdje je put ka sreći?
