Nikada nismo više razgovarali o mentalnom zdravlju, a istodobno se o seksualnom zdravlju i partnerskoj intimnosti još uvijek govori znatno rjeđe nego što bi trebalo. Upravo je to područje profesionalnog rada izv. prof. dr. sc. Tanje Jurin, kliničke psihologinje, seksualne terapeutkinje i sveučilišne profesorice na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tanja Jurin prepoznata je kao jedan od najistaknutijih stručnjaka na ovom području.
Više od dva desetljeća spaja klinički rad, znanstvena istraživanja i edukaciju, a među prvim je stručnjacima u Hrvatskoj koji su seksualnost sustavno uveli u akademsku nastavu kroz kolegij Psihologija seksualnosti. U svom radu bavi se mentalnim zdravljem, partnerskim odnosima, seksualnim funkcioniranjem i psihološkom dobrobiti te redovito sudjeluje u domaćim i međunarodnim istraživanjima, edukacijama i stručnim projektima. Za doprinos popularizaciji psihologije i približavanju znanstveno utemeljenih spoznaja široj javnosti dobila je i Državnu nagradu za znanost.
U razgovoru za naš portal govori o tome zašto se, unatoč digitalnoj povezanosti, osjećamo usamljenije nego ikad, kako kronični stres mijenja partnerske odnose, zašto seksualno zdravlje treba promatrati kao dio općeg zdravlja te koji su najveći mitovi o ljubavi i intimnosti s kojima se svakodnevno susreće u svojoj kliničkoj praksi.
Mislim da je to jedan od najvećih paradoksa suvremenog doba. Nikad nismo bili dostupniji jedni drugima, a istovremeno se sve više ljudi žali na osjećaj praznine i nedostatka prave povezanosti. Iz psihološke perspektive, bliskost se gradi kroz ono što u struci nazivamo emocionalnom prisutnošću i responzivnošću, sposobnošću da budemo stvarno “tu” za drugu osobu i pružimo joj osjećaj sigurnosti, da primijetimo njezine potrebe i reagiramo na njih na dosljedan način.
Digitalna komunikacija, koliko god bila korisna za održavanje kontakta osobito na daljinu, često nam daje iluziju povezanosti, porukama nerijetko izostaje ton, kontekst, neverbalna komunikacija i cijeli niz poruka te ih često može pratiti nedovoljna jasnoća. Količina odnosa i kontakata, pratitelja ili lajkova što narušava našu sposobnost da se predano posvetimo jednoj osobi ili odnosu. Bliskost, paradoksalno, traži usporavanje i ranjivost, a naš način života danas potiče upravo suprotno, brzinu i samozaštitu.
Koliko stres, ubrzan tempo života i kronični umor utječu na kvalitetu partnerskih odnosa i intimnosti?
Vrlo značajno, i to na nekoliko razina istovremeno. Kada smo kronično pod stresom, naš autonomni živčani sustav ostaje aktiviran u stanju “bori se ili bježi”. Tijelo je tada fiziološki pripremljeno za suočavanje s prijetnjom, a ne za opuštanje i povezivanje. To je izravno u sukobu s onim što je potrebno za intimnost a to je sigurnosti i opuštenosti. Kronični umor dodatno smanjuje naš kapacitet za empatiju, strpljenje i aktivno slušanje, što su funkcije koje jednostavno nemamo dovoljno kad smo iscrpljeni.
U praksi to izgleda ovako: partneri se navečer nađu, ali umjesto razgovora ili zagrljaja, biraju ekran ili san, jer nemaju više “kapaciteta” za povezivanje. S vremenom se to nagomilava i partneri se počnu osjećati kao supočinitelji u zajedničkom kućanstvu, a ne kao intimni partneri. Zanimljivo je da istraživanja o stresu u parovima pokazuju kako nije toliko bitna količina stresa koliko način na koji ga par zajednički regulira. Tako parovi koji uspijevaju jedno drugom biti izvor smirenja, puno su otporniji na negativne učinke stresa na odnos.
Često govorimo o prehrani, tjelovježbi i snu kao temeljima zdravlja. Zašto se seksualno zdravlje još uvijek rijetko promatra kao važan dio cjelokupne dobrobiti?
Mislim da je to ostatak dugogodišnje kulturne i povijesne stigmatizacije seksualnosti kao teme o kojoj se ne govori otvoreno, osobito u kontekstu zdravlja. Svjetska zdravstvena organizacija seksualno zdravlje definira kao stanje tjelesne, emocionalne, mentalne i socijalne dobrobiti u vezi sa seksualnošću, ne samo kao odsutnost bolesti ili disfunkcije. Dakle, jednako je legitiman dio zdravlja kao i kardiovaskularno ili metaboličko zdravlje. Ipak, u liječničkim ordinacijama se rijetko postavlja pitanje o seksualnom životu pacijenta, čak i kad je posve relevantno za stanje koje se liječi, primjerice kod kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa ili nakon onkoloških tretmana.
Iz svog kliničkog iskustva mogu reći da veliki broj ljudi godinama nosi neriješene poteškoće u seksualnom funkcioniranju jer se srame o tome progovoriti, čak i svom liječniku ili terapeutu. A istraživanja jasno pokazuju povezanost seksualnog zadovoljstva s općim mentalnim zdravljem, samopoštovanjem, kvalitetom sna, pa čak i dužim životnim vijekom u nekim populacijskim studijama. Vjerujem da bi normalizacija razgovora o seksualnom zdravlju, kao dijelu redovnog zdravstvenog pregleda, jednako kao što pitamo o prehrani ili tjelesnoj aktivnosti, značajno pridonijela ranijem prepoznavanju problema i boljoj kvaliteti života.
Koje obrasce ponašanja najčešće primjećujete kod parova koji se s vremenom emocionalno udalje, i mogu li se na vrijeme prepoznati znakovi upozorenja?
Emocionalno udaljavanje gotovo nikad nije nagli događaj, nego postupan proces koji traje mjesecima, ponekad i godinama, prije nego što par to prepozna ili dođe po pomoć. Jedan od prvih obrazaca koje primjećujem jest smanjenje takozvanih sitnih pokušaja povezivanja poput dijeljenja anegdote iz dana, dodira u prolazu, pogleda ili šale. Kad partner prestane odgovarati na te pokušaje, ili ih druga strana prestane inicirati, gubi se osjećaj emocionalne dostupnosti.
Drugi obrazac je pretvaranje razgovora u isključivo funkcionalnu komunikaciju: tko vodi dijete, je li plaćen račun, što je za večeru, dok teme koje se tiču osjećaja, strahova ili želja potpuno nestaju iz razgovora. Treći važan znak je promjena u načinu rješavanja sukoba: parovi koji se udaljavaju ili potpuno izbjegavaju konflikt, gurajući probleme “pod tepih”, ili ulaze u ponavljajuće svađe bez ikakvog pomaka i razrješenja. Važno je i smanjenje neseksualnog fizičkog kontakta poput zagrljaja, držanja za ruku jer je to često rani signal koji prethodi padu seksualne intimnosti. Dobra vijest je da se svi ovi znakovi mogu prepoznati na vrijeme, i što ih par ranije prepozna i počne o njima razgovarati, veća je šansa za uspješno obnavljanje bliskosti, umjesto da se problem rješava tek kad je odnos već ozbiljno narušen.
Kako društvene mreže i idealizirane slike ljubavi, tijela i seksualnosti utječu na naše samopouzdanje i očekivanja od partnera?
Ovo je područje koje me osobito zanima jer se u posljednjih desetak godina drastično promijenio kontekst u kojem ljudi grade svoju sliku o sebi i o vezama. Konstantno izlaganje pažljivo kuriranim, filtriranim i idealiziranim prikazima tuđih tijela, veza i seksualnih života potiče proces koji psiholozi nazivaju socijalnom usporedbom.
Uspoređujemo svoju svakodnevnu, “sirovu” stvarnost s tuđom prezentiranom, uljepšanom verzijom života. Taj proces sustavno nagriza samopoštovanje, potiče nezadovoljstvo vlastitim tijelom i stvara nerealna očekivanja o tome kako bi veza, seksualnost ili partner “trebali” izgledati. Vidim to osobito kod mlađih klijenata koji dolaze s očekivanjem da veza treba izgledati poput onoga što vide na društvenim mrežama (konstantna strast, savršena komunikacija, tijelo bez mana), a stvarnost ne odgovara tom standardu i umjesto da preispitaju sam standard, počinju sumnjati u sebe ili u partnera i odnos.
Žene danas često balansiraju između karijere, obitelji, partnerstva i brige o sebi. Koliko taj nevidljivi mentalni teret utječe na emocionalnu i seksualnu bliskost?
Vrlo snažno, i mislim da je to jedna od najpodcjenjenijih tema u razgovoru o intimnosti. Riječ je o mentalnom opterećenju, a odnosi se na kontinuirano, često nevidljivo opterećenje planiranja, organiziranja i brige pamćenje rođendana, planiranje obroka, praćenje liječničkih pregleda djece, briga o tome je li nešto zaboravljeno. To je posao koji se rijetko vidi, gotovo nikad ne prestaje, i troši značajnu psihičku energiju čak i kad se fizički ne radi ništa.
Problem je što je ta vrsta mentalne zaokupljenosti izravno suprotstavljena onome što je potrebno za seksualnu i emocionalnu prisutnost – naime, sposobnosti da um bude “ovdje i sada”, a ne zaokupljen popisom obaveza. Kad je žena mentalno stalno “u pogonu”, teško je očekivati da će u istom trenutku moći prijeći u stanje opuštenosti i receptivnosti potrebno za intimnost. U svom radu s parovima često vidim da kad partneri ravnopravnije podijele taj nevidljivi teret, i to ne samo zadatke nego i mentalno vlasništvo nad njima, dolazi do značajnog poboljšanja u kvaliteti emocionalne pa i seksualne povezanosti, jednostavno zato što ostane više prostora i energije za to.
Primjećujete li promjene u načinu na koji mlađe generacije doživljavaju ljubav, veze i seksualnost u odnosu na prethodne generacije?
Da, i mislim da su te promjene dvosmjerne. Neke su pozitivne, neke donose nove izazove. S jedne strane, mlađe generacije puno otvorenije govore o seksualnosti, mentalnom zdravlju, granicama i pristanku nego što je to bilo uobičajeno prije dvadesetak ili trideset godina, što je značajan pomak prema zdravijem, informiranijem pristupu intimnosti.
S druge strane, kultura aplikacija za upoznavanje stvorila je nešto što se u literaturi naziva “paradoks izbora” – dostupnost gotovo neograničenog broja potencijalnih partnera otežava predanost jednoj osobi, jer uvijek postoji osjećaj da bi “netko bolji” mogao biti samo jedan swipe dalje. To može rezultirati površnijim, kraćim vezama i strahom od predanosti dugoročnom odnosu.
Također primjećujem da mlađe generacije, unatoč deklarativnoj otvorenosti prema seksualnosti, često izvještavaju o većoj anksioznosti vezanoj uz tijelo i seksualnu izvedbu, vjerojatno upravo zbog spomenute izloženosti idealiziranim sadržajima. Zanimljivo je da neka istraživanja bilježe i pad učestalosti seksualne aktivnosti kod mlađih generacija u odnosu na prethodne, što se povezuje upravo s digitalnim navikama, povećanom anksioznošću i drugačijim prioritetima u životu.
Mogu li problemi u intimnom životu biti jedan od prvih pokazatelja da je narušeno naše mentalno zdravlje ili kvaliteta života općenito?
Apsolutno, i to je nešto što bih voljela da postane šire poznato, i među stručnjacima i među širom javnošću. Seksualno funkcioniranje je iznimno osjetljivo na psihičko stanje osobe jer zahtijeva istodobnu prisutnost sigurnosti, opuštenosti i emocionalne dostupnosti. Stanja koja su prva žrtvovana kad se pojavi anksioznost, depresija ili kronični stres. Zato pad seksualne želje, poteškoće s uzbuđenjem ili izbjegavanje intimnosti vrlo često prethode formalnoj dijagnozi psihičkog poremećaja, ili se pojavljuju usporedno s prvim simptomima koje osoba još nije prepoznala kao znak da nešto nije u redu.
Isto vrijedi i za odnos. Pad intimnosti u vezi često je jedan od najranijih signala da je nešto poremećeno na dubljoj razini, bilo u komunikaciji, u nerazriješenim sukobima, ili u individualnoj psihičkoj dobrobiti jednog od partnera. U svom kliničkom radu često susrećem klijente koji dolaze zbog “problema u seksualnom životu”, a kroz razgovor se otkrije da se zapravo radi o neriješenoj anksioznosti, depresivnim simptomima i sl.. Zato uvijek naglašavam da promjene u intimnom životu ne treba promatrati izolirano, nego kao vrijedan signal koji zaslužuje pažnju i istraživanje širih čimbenika povezanih s time.
Koji su najveći mitovi o ljubavi, seksualnosti i sretnim vezama s kojima se i danas najčešće susrećete?
Ima ih nekoliko koje susrećem gotovo svakodnevno u praksi. Prvi je mit da dobra, “prava” veza znači odsutnost sukoba dok istraživanja parova, uključujući i poznati rad Johna Gottmana, pokazuju da sretni parovi imaju jednako mnogo neslaganja kao i nesretni, ali se razlikuju u načinu na koji se s tim neslaganjima nose. Drugi čest mit je da će strastvena, intenzivna privlačnost s početka veze ostati nepromijenjena bez ikakvog truda, a zapravo je dugoročna intimnost nešto što se svjesno njeguje i gradi, različito od početne zaljubljenosti koja je uvelike vođena neurokemijskim procesima karakterističnim za tu ranu fazu.
Treći mit je uvjerenje da partner treba intuitivno “znati” što nam treba a da to ne izgovorimo naglas. To često vodi do frustracije i osjećaja nerazumijevanja, dok jasna, izravna komunikacija potreba značajno smanjuje nesporazume. Četvrti, osobito čest u kontekstu seksualnosti, jest mit da je seksualna želja nešto što bi trebalo biti spontano i konstantno prisutno, no za mnoge osobe, osobito žene u dugotrajnim vezama, seksualna želja češće je reaktivna, odnosno javlja se kao odgovor na kontekst i poticaj, a ne spontano samo od sebe.
Nakon godina rada s ljudima i parovima, što biste izdvojili kao najvažniji preduvjet za dugoročno zadovoljstvo u odnosu – sa sobom i s drugima?
Kad bih morala izdvojiti jedno, rekla bih da je to sposobnost biti autentično prisutan najprije sam sa sobom, a onda i s drugom osobom. To znači poznavati vlastite potrebe, vrijednosti i granice, i moći ih komunicirati bez straha da ćemo time ugroziti odnos. I drugo jednako važno je imati sposobnost preuzeti odgovornost za postupke, geste, riječi koje su izazvale određene reakcije kod partnera.
Uz to vidim da su najzadovoljniji parovi oni koji su zadržali znatiželju jedno za drugo, koji ne pretpostavljaju da već sve znaju o partneru, nego kontinuirano istražuju kako se ta osoba mijenja i razvija kroz vrijeme. Također bih naglasila važnost onoga što nazivamo emocionalnom sigurnošću, osjećaj da mogu pokazati svoju ranjivost, pogriješiti, ili izraziti neslaganje, a da to neće ugroziti temelj odnosa. To se ne gradi jednom velikom gestom, nego nizom malih, svakodnevnih trenutaka pažnje, prisutnosti i istinskog interesa jedno za drugo. Bliskost, u konačnici, nije stanje koje se jednom postigne i zatim ostane zauvijek, nego proces koji zahtijeva kontinuiranu, svjesnu njegu, baš kao i svako drugo područje našeg zdravlja i dobrobiti.
Pročitaj i ovo:
- Petra Pinjuh: “Ljubav i strast ne nestaju same od sebe, nego kada ih prestanemo njegovati”
- Esther Perel: 8 faktora koji određuju kvalitetu seksualnosti u vezi
- Seksualnost – tako daleko do istočnog grijeha
