8 načina na koje roditelji nesvjesno potiču anksioznost kod djece

Anksioznost nije problem koji pogađa samo odrasle. Istraživanja pokazuju da se s različitim simptomima tjeskobe suočava velik broj djece i mladih, a stručnjaci upozoravaju da ih nije uvijek lako prepoznati. Anksioznost kod djece može se, primjerice, očitovati kroz bolove u trbuhu, ubrzano lupanje srca ili glavobolju.

Druga djeca postaju razdražljiva, zahtijevaju više pažnje ili se teško odvajaju od roditelja. Neka se pak povlače, izbjegavaju aktivnosti i manje se druže s vršnjacima. Pritom roditelji ne moraju namjerno raditi nešto pogrešno. Neke svakodnevne reakcije i komentari mogu, bez njihove namjere, pojačati djetetove strahove. Stručnjaci stoga otkrivaju koji je 8 najčešćih načina na koje roditelji nesvjesno potiču anksioznost kod djece.

1/ Pomažete djetetu da izbjegava ono čega se boji

Kada je dijete tjeskobno, prirodna roditeljska reakcija često je pokušaj da mu uklonimo neugodu. Problem nastaje kada zbog toga počnemo uklanjati baš sve situacije koje izazivaju strah. Primjerice, dijete se boji odlaska u školu pa ga roditelj počne voziti umjesto da ide autobusom. Nakon toga možda želi da ga roditelj otprati do učionice, a zatim traži još jednu pomoć kako bi se osjećalo sigurnije. Iako takav pristup kratkoročno može smanjiti tjeskobu, dugoročno može učvrstiti uvjerenje da je situacija zaista opasna i da je dijete ne može samo podnijeti.

Cilj nije prisiliti dijete da se suoči sa strahom bez podrške, nego mu pomoći da postupno razvija vlastite načine suočavanja. Empatija, razumijevanje i podrška važni su, ali jednako je važno djetetu dati priliku da iskusi da može podnijeti i neugodne osjećaje.

2/ Ne nosite se sa svojom anksioznošću

Djeca vrlo dobro primjećuju ponašanje odraslih. Ne slušaju samo ono što govorimo, nego promatraju naš govor tijela, reakcije i način na koji se ponašamo u stresnim situacijama. Ako roditelj na svaku potencijalno opasnu situaciju reagira izrazitim strahom, dijete može zaključiti da je svijet nesigurno mjesto.

To ne znači da roditelji moraju skrivati vlastite emocije. Naprotiv, korisno je djeci na njima razumljiv način pokazati kako se nosimo sa stresom. Primjerice: “Mama je danas malo zabrinuta, pa ću nekoliko puta duboko udahnuti da se smirim.“ Takva rečenica djetetu pokazuje da je anksioznost normalan dio života, ali i da postoje načini kako se s njom možemo nositi.

3/ Izbjegavate razgovore o osjećajima

Neka djeca teško mogu objasniti što osjećaju. Umjesto da kažu ‘bojim se’ ili ‘tjeskobna sam’, mogu postati razdražljiva, povući se ili odbijati određene aktivnosti.

Roditelji im mogu pomoći tako da im daju riječi za ono što proživljavaju. Primjerice: “Čini mi se da ti je neugodno ući u učionicu.“ ili: “Vidim da si nervozan zbog odlaska na zabavu bez mene.“ Nakon toga važno je potvrditi djetetov osjećaj, bez poruke da se mora odmah prestati bojati. Možete reći: “Razumijem. Ima smisla da se tako osjećaš. Hajdemo zajedno razmisliti što bi ti moglo pomoći.“ Tako roditelj ne rješava problem umjesto djeteta, nego mu pomaže razvijati emocionalni rječnik i vještine suočavanja.

4/ Pretjerano ste oprezni

“Pazi!“, “Nemoj, past ćeš!“, “Nemoj tamo, opasno je!“ Povremeno upozorenje svakako ima smisla. No ako dijete takve poruke sluša neprestano, može početi vjerovati da je svijet pun opasnosti i da se samo teško može zaštititi.

Umjesto stalnog upozoravanja, stručnjaci preporučuju objasniti im zašto je određeno ponašanje opasno. Primjerice, umjesto: “Nemoj skakati sa stola, past ćeš!“ možete reći: “Nemoj skakati sa stola. Stol nije predviđen za skakanje, a pod je tvrd pa bi se mogao ozlijediti.“ Takav pristup djetetu daje informacije koje može iskoristiti za donošenje vlastitih odluka. Isto vrijedi i za razgovore o ozbiljnijim temama. Pretjerano zastrašivanje često je manje korisno od mirnog objašnjenja posljedica i razloga zbog kojih nešto nije dobro.

5/ Hvalite samo rezultate, a ne trud

Djeca koja imaju osjećaj da moraju biti najbolja kako bi zadovoljila roditelje mogu razviti snažan strah od neuspjeha. Ako stalno hvalimo samo ocjene, pobjede, nagrade i rezultate, dijete može početi povezivati vlastitu vrijednost s uspjehom. Zato je važno pohvaliti i trud. Umjesto: “Bravo, dobio si peticu!“ možete reći: “Vidjela sam koliko si učio za ovaj ispit. Stvarno si se potrudio.“ Takve poruke djeci šalju važnu poruku: vrijede i kada ne pobjeđuju, nisu najbolji ili pogriješe.

Roditelji također mogu jasno dati do znanja da ljubav i prihvaćanje nisu uvjetovani uspjehom. Možemo biti razočarani nečijom odlukom ili ponašanjem, a istodobno djetetu pokazati da ga i dalje volimo i prihvaćamo.

6/ Postavljate previše sugestivnih pitanja

Roditelji često pokušavaju otkriti što dijete brine, ali način na koji postavljaju pitanja može nenamjerno stvoriti nove strahove. Primjerice: “Jesi li nervozan zato što tamo neće biti tvojih najboljih prijatelja?“ Takvo pitanje djetetu zapravo sugerira da bi trebalo biti nervozno.

Bolji pristup bio bi: “Znam da prvi tjedan kampa ideš sam. Što misliš da bismo mogli napraviti da ti bude što zabavnije?“ Umjesto da djetetu nabrajamo moguće probleme, možemo ga usmjeriti prema rješenjima. Možemo zajedno uvježbati kako će upoznati novu djecu, razgovarati o aktivnostima kojima se veseli ili smisliti što može napraviti ako se osjeti usamljeno. Pritom vrijedi zastati i zapitati se: je li dijete zaista zabrinuto ili smo možda mi zabrinutiji od njega?

7/ Primjenjujete prestrog roditeljski stil

Stručnjaci razlikuju nekoliko osnovnih roditeljskih stilova, a jedan od njih je autoritarni stil – obilježen strogim pravilima, visokim očekivanjima i manjkom topline i dijaloga. U takvom okruženju pogreške mogu biti dočekane vikom, strogim kaznama ili pretjeranim kažnjavanjem.

Dijete tada može početi osjećati da mora sve napraviti savršeno kako bi izbjeglo negativnu reakciju roditelja. Kod neke djece to može dovesti do perfekcionizma: postaju ‘dobro dijete’ kako bi izbjegla kaznu i osigurala roditeljsko odobravanje. Granice su djeci potrebne, ali čvrste granice ne moraju značiti nedostatak topline. Pravila, posljedice i očekivanja mogu se kombinirati s razumijevanjem, razgovorom i osjećajem sigurnosti.

8/ Šaljete proturječne poruke

Djeci je potrebna određena predvidljivost. Kada roditelji istodobno šalju dvije suprotne poruke, dijete može teško razumjeti što se od njega očekuje. Primjerice, roditelj može reći: „Želim da uživaš i da ne razmišljaš stalno o školi.“ A nekoliko minuta kasnije: „Jesi li već počeo učiti za prijemni? To ti je jako važno i moraš ozbiljno prionuti učenju!“

Problem nije u tome što su obje stvari važne. Problem nastaje kada dijete dobije osjećaj da mora istodobno ispuniti međusobno suprotna očekivanja. Umjesto toga, roditelj može objasniti prioritete: “Želim da uživaš u svom vremenu, ali ispit se približava i sada je važno da dio vremena posvetiš učenju. Hajdemo zajedno napraviti plan koji će ti omogućiti i jedno i drugo.“ Takva poruka djetetu daje jasnija očekivanja i osjećaj da ima određenu kontrolu nad vlastitim vremenom.

Nije cilj odgojiti dijete bez ikakve tjeskobe

Važno je zapamtiti da anksioznost nije uvijek znak da roditelj nešto radi pogrešno. Strah, zabrinutost i nervoza normalan su dio odrastanja i života. Cilj roditelja nije ukloniti svaku neugodnu emociju iz djetetova života. Umjesto toga, djeci treba pomoći da nauče prepoznati svoje osjećaje, razgovarati o njima i postupno razvijati zdrave načine suočavanja.

Ponekad je najbolja roditeljska reakcija jednostavna: “Vidim da te strah. Tu sam uz tebe. Hajdemo zajedno vidjeti što možeš napraviti.“ Takav pristup djetetu ne obećava da će sve uvijek biti lako. Daje mu nešto važnije – osjećaj da nije samo i da može naučiti nositi se s onim što mu je teško.