Ako ste posljednjih godina primijetili da se sve više govori o tome kako djecu naučiti organizaciji, planiranju i samostalnosti, niste jedini. U roditeljskim krugovima sve se češće pojavljuje i izraz ‘izvršno funkcioniranje’, odnosno executive functioning, koji označava skup sposobnosti koje nam pomažu da planiramo, organiziramo i započnemo zadatak, pratimo što smo napravili, kontroliramo impulse i prilagodimo se promjenama. U ovom tekstu detaljnije ćemo objasniti što je izvršno funkcioniranje djece i zašto je važno za njihov razvoj.
Pojednostavljeno, riječ je o svojevrsnom ‘kontrolnom tornju’ mozga koji nam pomaže da znamo što treba napraviti, kojim redoslijedom i kako ćemo to uspješno privesti kraju. Kod djeteta to, primjerice, znači da zna što treba staviti u školsku torbu, sjeti se zadaće, procijeni što treba napraviti prvo, sjedne i obavi zadatak te ga na vrijeme preda. Te se sposobnosti razvijaju postupno, zbog čega djeca tijekom odrastanja trebaju sve manje pomoći roditelja, ali u početku ipak trebaju podsjetnike, usmjeravanje i podršku.
Sve je počelo jednim roditeljskim razgovorom
Jedna je mama to vrlo dobro shvatila nakon razgovora s učiteljicom svog sedmogodišnjeg sina. Dječak je, baš poput nje, oduvijek volio popise. Kada bi ga preplavio velik broj mogućnosti za igru, zajedno bi napravili popis i odredili prioritete. Zato ju je iznenadilo kada joj je učiteljica rekla da je njegov najveći izazov u školi upravo izvršno funkcioniranje, odnosno sposobnost da samostalno organizira ono što treba napraviti.
“Ali mi radimo popise!” gotovo joj je izletjelo prije nego što se podsjetila da je učiteljičina namjera bila pomoći. Uslijedila su pitanja koja su je natjerala na razmišljanje: je li ona tip mame koja sinu objesi jaknu, skida li on sam cipele kada dođe kući i ostavlja ih na predviđenom mjestu te koliko ga često podsjeća što treba napraviti umjesto da mu dopusti da sam smisli sljedeći korak? Nakon razgovora shvatila je nešto što mnogi roditelji danas počinju prepoznavati: pokušaj da dijete radi više ponekad završi tako da roditelj radi još više.
Zašto svi odjednom pričaju o dječjoj samostalnosti?
Ako se roditelji posljednjih godina sve češće susreću s pojmom ‘izvršno funkcioniranje’, nije riječ o slučajnosti. O toj se temi sve više govori u kontekstu dječje psihologije, škole, ponašanja i roditeljstva, a stručnjaci ističu koliko su sposobnosti planiranja, organiziranja, koncentracije i samoregulacije važne za svakodnevno funkcioniranje.
Problemi s organizacijom, upravljanjem vremenom ili koncentracijom puno su širi i gotovo ih svatko iskusi u nekom trenutku života. Zato je lako razumjeti zašto je tema postala toliko popularna među roditeljima. Svi žele da njihova djeca jednoga dana mogu samostalno voditi vlastiti život, organizirati školske obaveze, sjetiti se što trebaju ponijeti, isplanirati vrijeme i pronaći rješenje kada nešto ne ide prema planu. Pitanje je samo kako ih tome naučiti, a da roditelj pritom ne preuzme još više posla.
Kad mama postane osobni ‘kontrolni toranj’
Roditelji, a osobito majke, često već preuzimaju velik dio organizacijskog tereta obitelji. Planiraju putovanja, prate školske rasporede, organiziraju aktivnosti, pamte rokove, razmišljaju što treba kupiti, podsjećaju djecu na zadaće i provjeravaju ruksake. Drugim riječima, upravo ono što bi djeca trebala postupno naučiti raditi sama netko već radi umjesto njih.
Ako mama svakog jutra spremi ruksak, dijete ne mora razmišljati što mu je potrebno za školu. Ako ga svaki put podsjeti da skine cipele, objesi jaknu i opere ruke, ne mora samo pratiti taj redoslijed. Ako mu stalno govori koji je sljedeći korak, neće imati mnogo prilika sam ga osmisliti. Tako roditeljska pomoć, koja je u početku zamišljena kao podrška, može nenamjerno postati zamjena za dječju samostalnost.
Problem je što i učenje samostalnosti zahtijeva vrijeme
Na papiru je sve jednostavno: dijete treba naučiti biti samostalnije. U stvarnosti to znači dodatni roditeljski angažman. Dijete treba podsjetiti da objesi jaknu, potaknuti ga da samo spakira ruksak, objasniti mu kako provjeriti školski raspored i naučiti ga koristiti školski portal. Istodobno ga treba podsjetiti da provjeri je li zadaća predana, ali i paziti da roditelj ne uskoči i sve napravi umjesto njega.
Više nije dovoljno samo napraviti stvari umjesto djeteta. Sada ih treba raditi s njim, objasniti mu kako se rade, podsjetiti ga da ih napravi i istodobno se postupno povlačiti. To je zapravo potpuno nova vrsta roditeljskog posla, osobito za roditelje koji su navikli biti vrlo uključeni u svakodnevni život djeteta.
Jesu li djeca nekad ipak učila sama?
Tu se nameće zanimljivo pitanje: jesu li generacije djece koje su odrastale uz manje roditeljskog nadzora zbog toga ostale bez sposobnosti planiranja, organiziranja i upravljanja vremenom? Vjerojatno nisu. Istraživanja na ovu temu nisu dovoljna za jednostavan zaključak, ali starije generacije odrastale su uz manje tehnologije i često su morale same organizirati velik dio svakodnevnog života.
Danas je roditeljstvo puno intenzivnije. Roditelji žele biti uključeni, žele pomoći, žele na vrijeme prepoznati problem i djeci pružiti što više alata za uspjeh. No, upravo se zbog toga lako stvara osjećaj da djetetov uspjeh ovisi o količini energije koju roditelj ulaže, a to je poprilično velik teret.
Ako mama napravi umjesto djeteta – radi. Ako ga uči kako da napravi sam – opet radi
U tome i jest najveća ironija cijele priče. Ako mama objesi djetetovu jaknu, posao je napravila ona. Ako ga podsjeti da je objesi, opet je ona odgovorna za to da se zadatak dogodi. Ako napravi šarenu tablicu s koracima, zalijepi je na vrata i svaki dan podsjeća dijete kako funkcionira, ponovno je ona ta koja ulaže vrijeme i energiju. Naravno, cilj je vrijedan.
Svaki roditelj želi da mu dijete jednoga dana zna organizirati vlastiti život, preuzeti odgovornost i samostalno rješavati probleme. Ali između tog cilja i današnjeg dana nalazi se roditelj koji već nema dovoljno sati u danu i koji navečer, nakon svih obaveza, može završiti za stolom i izrađivati koloriranu tablicu za vrata kako bi dijete naučilo objesiti jaknu.
Hoće li je napraviti? Vjerojatno hoće. Ali postoji i druga mogućnost. Dijete ponekad treba zaboraviti, vratiti se po ruksak, tražiti cipele, shvatiti da mu nešto nedostaje i napraviti malu pogrešku kako bi samo otkrilo što treba napraviti sljedeće. Jer najbolji način da razvije sposobnost organizacije i samostalnog funkcioniranja nije da mama postane njegov osobni ‘kontrolni toranj’. Ponekad je najbolja pomoć jednostavno napraviti korak unatrag i dopustiti djetetu da samo pronađe svoj sljedeći korak.
Pročitaj i ovo:
• 8 načina na koje roditelji nesvjesno potiču anksioznost kod djece
• Društvene vještine kod djece mogu se razvijati i bez skupih radionica
• Striček Duško: Vaše dijete uči iz vašeg ponašanja, ne iz vaših riječi
