Iskrenih i korisnih savjeta o roditeljstvu i odgoju djece nikad nam nije dovoljno, a ako su još k tome pružene i na zabavan način – svi ih volimo pogledati i poslušati. Ponekad nas utješe jer znamo da griješimo i ‘zaglavljeni’ smo između roditeljske ljubavi i pravila, a ponekad nas usmjere ili natjeraju da se preispitamo jesmo li na dobrom putu. Jer roditeljstvo i odgoj djece je put rasta i roditelja i djece – i nimalo nije lak.
Upravo takav, feel good content nudi Striček Duško, odnosno Duško Ilijević, waldorfski odgojitelj s dvadesetak godina neposredne pedagoške prakse u radu s djecom, ali i odraslima, a kojeg na Instagram profilu @stricek_dusko prati više od 144 tisuće pratitelja željnih ne samo provjerenih i korisnih informacija, nego i smjernica koje daju rezultate i koje se mogu primijeniti odmah!
Tko je Duško Ilijević privatno, kakvo je bilo vaše djetinjstvo i odgoj vaših roditelja te je li vas ono ‘oblikovalo’ da ste još u srednjoj školi odabrali pedagogiju za studiranje?
– Odrastao sam u Daruvaru, divnim malom gradiću, djetinjstvo mi je zaista bilo ispunjeno igrom, istraživanjem i znatiželjom. U obitelji se i danas cijene red, rad, kreativnost, stvaranje rukama… od arhitektonski nacrta do prefinih jela ili, pak, pletenih čarapa… Sve to bilo je začinjeno i s velikom dozom topline i obiteljske, roditeljske ljubavi.
Pedagogiju sam odabrao jer sam još u srednjoj školi shvatio da želim razumjeti ljude, promatrati obrasce ponašanja i tražiti ono što je ispod površine. Tada stvarno nisam imao pojma niti što je zapravo posao pedagoga niti kuda će me život odvesti. Igrom slučaja završio sam na odgojiteljskom smjeru na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji ali do dan danas tu ‘grešku’ si nikako ne zamjeram. Iduća velika ‘slučajnost’ u mojoj profesionalnoj ali i privatnoj sferi dogodila se kada sam se susreo s Waldorfskom pedagogijom. Rad s djecom je zaista divan, jer ona su najautentičnija verzija tog ljudskog postojanja – kod njih nema filtera, nema pretvaranja. To nije posao koji olako odradiš, to je poziv koji nadahnjuje ali i poprilično iscrpljuje. Ako znaš čitati između redova, u dječjoj igri možeš vidjeti cijeli njihov unutarnji svijet. To me svaki dan fascinira iznova… i motivira da ni ja ne odustajem kad nailazim na prepreke.
Mnogi smatraju da je pedagogija poziv, no čini li vam se da danas u pedagoškoj struci ima i onih koji to shvaćaju samo kao posao i ne trude se raditi na sebi te se stalno dodatno educirati?
– Apsolutno. Pedagogija nije samo posao, to je, kako bi se popularno reklo – mindset. Ako si pedagog, odgajatelj, učitelj – to nije nešto što možeš skinuti kad završi radno vrijeme. To je način na koji gledaš svijet, na koji razgovaraš, slušaš i reagiraš. Ne samo u vrtiću nego čitavo svoje stanje budnosti u danu.
Problem je što su poneki u ovoj struci iz nužde, a ne iz strasti. I onda imamo generacije djece koje provode sate s odraslima koji ih zapravo ne vide, ne slušaju i ne razumiju. Volim misliti da su takvi u manjini. S druge strane, ima i onih koji ginu za ovaj posao, ali ih sustav melje – previše papirologije, premalo podrške, financijskih benefita, brige za tjelesno i mentalno zdravlje kolegica i kolega. To je stvarnost.
Zašto je danas, kada nam je više nego ikada sve dostupno, možda i najteže odgajati djecu? Čini li vam se da su djeca ta koja ‘odgajaju’ svoje roditelje?
– Zato što imamo više informacija nego ikad, a manje sigurnosti nego ikad. Roditelji su bombardirani savjetima, trendovima, metodama – i sve to stvara nesigurnost. A kad si nesiguran, teže postavljaš granice. I da, danas djeca prečesto “odgajaju” roditelje. Ako ti dijete vrišti jer nije dobilo igračku, a ti popustiš – ono uči da može upravljati tobom. Ako se bojiš reći “ne” jer ne želiš suze, onda si mu dao moć koju ne bi trebalo imati.
Roditeljstvo je vodstvo, a ne demokracija. Djeca trebaju vođu čopora koji sigurno vodi, a ne najboljeg prijatelja koji radi apsolutno sve da niti jedna suza ne ispuni to maleno oko. Djeca trebaju granice, strukturu i sigurnost – ne zato da ih kontroliramo, nego da ih naučimo kako da sami postanu sigurni u sebe i u svijet koji ih okružuje.
Koji su najveći izazovi modernog doba u odgoju djece? Čini li vam se da su se roditelji pogubili u moru informacija?
– Najveći izazov? Ekrani. Digitalni svijet preuzima stvarni svijet, i to ne samo za djecu, nego i za roditelje. Nekad su se obitelji okupljale oko stola, danas svatko skrola po svom ekranu. Djeca su previše zaštićena u stvarnom svijetu, a prepuštena online kaosu. Naoko smo svi prisutni na jednom mjestu, a putem ekrana smo najdalje što možemo biti, nismo svjesni trenutaka koje provodimo zajedno, i koliko su nam zaista bitni… koliko su oni prijeko potrebni djeci da bi se jednom sretno i uspješno uputila samostalno u svijet.
Nisam nikako za apsolutnu odvojenost od modernog načina života, ali za sve u životu postoji vrijeme pa tako i za korištenje ekrana. Puno priznatiji i pametniji ljudi od mene govore da dijete do 2. ili 3 godine uopće ne bi trebalo imati nikakvih doticaja s ekranima. Tu želim jasno naglasiti da se misli na davanje ekrana u formi zabave, igre, zaokupljanja pažnje, ne u formi modernog sredstva komunikacije – videopoziv s djedom i bakom koji žive na moru su blagodati tehnologija koje trebamo koristiti!
I da, roditelji su izgubljeni. Svi im govore što da rade – stručnjaci, bake, Google, ChatGPT, influenceri (da, i sebe prozivam – nije li apsurdno da Vam svima govorim o štetnosti ekrana – putem ekrana?!?)… A nitko ih ne uči, ne osnažuje kako da slušaju sebe i kako da budu sigurni u ono što rade. Odgoj se ne može googlati – odgoj se živi. Njega smo svi trebali dobiti u najboljoj mogućoj mjeri dok smo odrastali. Tako znamo iz vlastitih iskustava stvarati nova stabilna vodstva i uzore za klince koje odgajamo. Ali znamo i prepoznati nepoželjne utjecaje dok smo odrastali i njih svjesno i ciljano maknuti iz vlastitih odgojnih metoda.
Kako ste došli na ideju pokrenuti profil na društvenim mrežama i zašto mislite da je on toliko popularan?
– Iskreno? Profil je nastao slučajno. Htio sam ovladati aplikacijom za video edit, a u isto vrijeme sam često završavao u razgovorima gdje bi me prijatelji i poznanici tražili savjet o odgoju. I tako, iz tih neformalnih druženja, rodila se ideja – zašto ne bih te iste uvide podijelio s većim brojem ljudi?
Roditelji su umorni od floskula i gotovih recepata koji ponekad ne funkcioniraju u njihovoj specifičnoj situaciji. Svi govore kako treba biti strpljiv i smiren, ali rijetko tko im kaže: “Ej, ako ti dijete skače po glavi, možda nije problem u njemu, nego u tome kako se ti postavljaš.”
Moj pristup je ponekad grubo iskren, ali uvijek podržavajući. Ne želim ljude osuđivati, nego im dati drugačiju perspektivu – onu koja ih potiče na razmišljanje i stvarnu promjenu. Ja zaista ne mislim da sam popio svu pamet svijeta i rado ću se uključiti i u argumentirane rasprave, to što vam se pojavim na zaslonu ne znači da sam uvijek i apsolutno u pravu – ja samo iznosim svoje viđenje i iskustvo. Nudim ljudima mogućnost da iskoriste moje profesionalne potencijale i dugogodišnje iskustvo da sebi olakšaju i ‘skrate’ put do funkcionalnog rješenja koje im taj tren treba. I mislim da su to roditelji prepoznali.
Obraćaju li vam se roditelji često za savjete i razmišljate li pokrenuti i radionice za njih?
– Da, svaki dan. Inboxi na svim platformama su mi najčešće puni – od onih koji se muče s tantrumima, do onih koji žele znati ‘Kako da moje dijete izraste u sigurnu, odgovornu osobu?’, ili vrlo često ‘Kako da mu maknem ekrane?’ ili ‘Kako da mu postavim granice?’…
Radionice su definitivno u planu. Ljudi ne trebaju samo informacije, feel good content je super stvar ali – trebaju iskustvo, trebaju podršku profesionalca, trebaju smjernice koje mogu primijeniti odmah, traže rješenje. I to im želim dati.
Imate i nekoliko vrlo zanimljivih hobija, koliko se stignete baviti njima pored redovnog posla u vrtiću i snimanja za društvene mreže?
– Malo, ali kad stignem, guštam kao klinac. Električni i motorizirani bicikli, dizajn, interijeri, putovanja, rad u drvu, oldtimeri – to su stvari koje mi pune baterije. I to mi je važno jer odgajatelj koji je iscrpljen i frustriran ne može biti dobar odgajatelj… a ni prijatelj, brat, sin… partner…
Svi pričamo o balansu, meni je poanta u tome da kad radim – radim punim gasom, e, ali kad se odmaram – učim se odmarati bez grižnje savjesti, i tu ja trebam puno učiti. Digitalni detox i gašenje signala mobitela vikendom mi postaje sve vrjedniji poklon koji poklanjam sebi i svom mentalnom zdravlju. Tako osiguravam najkvalitetnije vrijeme i za te hobije i za sebe i za ljude s kojima provodim te trenutke.
Možete li izdvojiti nekoliko ključnih savjeta za roditelje – stvari u kojima najčešće griješimo, a vrlo su bitne za razvoj odgovorne i sretne djece?
– Ne bojte se reći “ne”. Granice su poklon, ne kazna.
– Ne rješavajte probleme umjesto djeteta. Dopustite mu da griješi.
– Budite prisutni. Dijete više pamti kako ste ga slušali nego što ste mu kupili.
– Ne trošite energiju na savršenstvo. Ne trebate biti idealan roditelj – trebate biti stabilan roditelj.
– Vaše dijete uči iz vašeg ponašanja, ne iz vaših riječi. Ako vi ne znate postaviti granice sebi, kako će ih naučiti ono?
Odgoj nije popis trikova, nego proces rasta – i djeteta i roditelja. I kad to shvatite, put postaje lakši… ali ne nužno i lak.
