Ugađate li ljudima? Netko tko rutinski odustaje od svega kako bi pomogao drugima, tko uvijek kaže da i stavlja interese i potrebe drugih ljudi ispred svojih? Ako da, ispunjava li vas to ili frustrira?
Osjećate li se ponekad (ili često) iscrpljeni, pa čak i ogorčeni? Ako je tako, zašto to radite? Želite li jednostavno biti pohvaljeni ili voljeni? Ili postoji nešto više od toga?
Duboka potreba za sigurnošću i reakcija na traumu
Za mnoge osobe koji ugađaju, poriv za pomaganjem i zaštitom drugih dolazi iz duboke potrebe za sigurnošću i dio je ugrađene reakcije na traumu koja se naziva ‘ulizivanje’, odnosno umiljavanje.
To je jedna od četiri kategorije odgovora na traumu, zajedno s borbom, bijegom i smrzavanjem. U knjizi ‘Complex PTSP: From Surviving to Thriving’ Pete Walker navodi da se ‘srneći’ odgovor “pokreće kada osoba reagira na prijetnju pokušavajući biti ugodna ili od pomoći kako bi umirila i preduhitrila napadača“. Ulizivanje može izgledati kao suovisnost, nedostatak granica, izbjegavanje sukoba i ‘služenja’ kroz mnoga samopožrtvovana djela. Sve to dovodi do ugađanje ljudima do stupnja u kojem se pojedinac odvaja od vlastitih emocija, osjeta i potreba.
Pokretanje mehanizma preživljavanja
Oni koji se ulizivaju često to čine jer su u nekom trenutku u životu (često u djetinjstvu) doživjeli traumatičan događaj ili događaje koje nisu mogli izbjeći, spriječiti ili pobjeći. Ta iskustva – duboke opasnosti, gubitka, zlostavljanja, nestabilnosti, povrede, zanemarivanja ili napuštanja – dovela su do pokretanja mehanizama preživljavanja u našem limbičkom sustavu.
Ti mehanizmi nam govore: “Ako se smrznem, opasnost bi mogla proći. Ako se budem borio, možda ću spriječiti opasnost. Ako pobjegnem, možda ću izbjeći opasnost. Ako se ulagujem, mogao bih smiriti svog napadača ili spriječiti opasnost da čak i podigne glavu. Ako učinim jednu (ili više) od ovih stvari, mogao bih biti siguran.”
Reakcije na traumu potaknute se svim vrstama stvari
Neki od nas razviju PTSP ili kompleksni PTSP zbog ovih traumatičnih iskustava, a reakcije na borbu, bijeg, zaustavljanje i/ili laskanje postaju utisnute u naš živčani sustav, neprestano usmjeravajući naše ponašanje. Drugim riječima, naši mehanizmi preživljavanja nastavljaju s radom, čak i nakon što je opasnost zapravo prošla.
Ove reakcije na traumu mogu biti potaknute svim vrstama stvari – aktivnostima, događajima, osjetilnim inputima i donošenjem odluka – od kojih se neke mogu činiti malim ili trivijalnim drugoj osobi, ali golemima i uznemirujućim osobi koja je preživjela traumu.
Izbjegavanje sukoba pod svaku cijenu
Ulizivanje često nastaje iz neodoljivog poriva da se uvjerimo da su ljudi sretni, sigurni i zbrinuti, pa se može činiti kao da je prekidač za ‘da’ uvijek uključen. Reći ‘ne’ ili učiniti nešto za sebe, ili reći svoje mišljenje – često se čini nemogućim, pa čak i katastrofalnim: jer netko bi mogao patiti. Moglo bi se dogoditi nešto strašno ili opasno po život. Sama ideja može izazvati tjeskobu, napadaje panike i iscrpljujuće fizičke simptome. Stoga čuvamo mir i izbjegavamo sukob pod svaku cijenu, kako bismo zaštitili sebe i one do kojih nam je stalo.
Ulizivanje može biti frustrirajuće za druge. Većina misli kako bi takve osobe trebale reći ‘ne’ a neki to ponašanje čak vide kao varljivo, kontrolirajuće ili namjerno manipulativno.
Ulizivanje je kompulzivna i trenutna odluka, ne proračunata
Kad bi barem bilo tako jednostavno. U stvarnosti su svi odgovori na traumu pokušaji mozga i tijela da kontroliraju ili izbjegnu percipiranu prijetnju. Ulizivanje nije proračunata odluka – često je trenutna, kompulzivna i gotovo ju je nemoguće ignorirati.
Primarni odgovori (poput trzanja od boli ili vrištanja kada smo uplašeni) su najbrži i najglasniji u nama. Reakcije na traumu prvo se događaju u tijelu i mogu biti toliko duboko ukorijenjene da ih sve želje na svijetu (ili osjećaj krivnje, sram ili logični argumenti) ne mogu spriječiti da se pojave. Potrebno je vrijeme da se ti odgovori shvate. Zatim više vremena za pronalaženje njihovog izvora i eventualnu promjenu obrazaca ponašanja. Promjena uvriježenog obrasca umiljavanja često zahtijeva pomoć bliskih osoba koje vas podržavaju, psihologa i drugih zdravstvenih radnika.
Zašto bismo trebali biti ljubazni prema ‘ulizicama’?
Mi kao društvo trebamo biti ljubazni prema plašljivim tipovima. A oni moraju biti ljubazni prema sebi. Ako je vaša automatska sklonost ugađati i brinuti se za druge, a to činite opetovano, često na vlastiti trošak, možda nosite nešto teško u svojoj prošlosti i u svom živčanom sustavu. Zaslužujete brigu i suosjećanje dok učite više o sebi, polako se odvajate od starih putova i obrazaca i počinjete graditi nove.
Ako poznajete osobe koja se ulizuju drugima, budite strpljivi s njima. Možda su ‘izgubili glas’ i pokušavaju da ga pronađu i izgovore. I na tom ‘putu’ oni se moraju osjećati sigurno i postojano Zato bismo svi trebali biti nježni prema onima koji ugađaju ljudima u našim životima… pogotovo ako ste ta osoba vi.
Pročitaj i ovo:
- Samopoštovanje: 10 koraka do vaše snažnije i zdravije verzije
- Stres: Biljkama protiv najvećeg neprijatelja današnjice
- Odvojite vrijeme za sebe: 12 citata koji će vas na to inspirirati
