U svijetu preplavljenom informacijama, brzim ritmom i stalnom težnjom da bilježimo svaki trenutak kroz ekran mobitela, Tisja Kljaković Braić predstavlja – u pravom smislu riječi – osvježenje duha i oslonac za mentalnu ravnotežu. Ova splitska umjetnica, akademska slikarica i autorica hit-knjiga poput Oni, Oni 2 i U malu je uša đava, svojim radovima slavi upravo ono što često zanemarujemo: jednostavne, male životne trenutke koje brzo prođemo, a da ih doista živimo, osjećamo ili zapamtimo.
Tisjini likovi – poput prepoznatljivog para „Oni“ – i njezine ilustracije postaju vizualni predah u svakodnevici koja nas vuče na sve strane. Umjesto da tražimo savršenstvo, ona svoju publiku uči da je u redu biti običan, da je humor ljekovit i da je svjesno usporavanje ključno za mentalno zdravlje.
Vaši crteži često slave jednostavne, male životne trenutke. Koliko je ta sposobnost „usporavanja“ i primjećivanja sitnica danas važna za mentalno zdravlje?
– Jako je važno osvijestit trenutak. Život nam biži pred očima. Više ga gledamo na mobitelu nego ga zapravo živimo. Danas imamo potrebu da svaki komad života snimimo. Dok izvadimo mobitel prođe taj trenutak. Neću više slikavat, oću čuvat lipe momente u duši. Tu ne samo da ne blide nego s vrimenom dobivaju još lipšu boju.
Živite i stvarate u Splitu, gradu snažne energije, mora i sunca. Koliko vam priroda i mediteranski način života pomažu u očuvanju unutarnje ravnoteže i kreativnosti?
– Ne mogu se zamislit na drugom mistu. Ja san tipična Dalmatinka; i glasna i pinku greza… Pored svih boja u kojima živim, ja ipak nisam kolorist. Interesantno, s obzirom na moju narav koja nije mirna – uvik slikam mirno more.
Likovi iz serijala Oni djeluju kao da žive vrlo „zdravo“ – bez viškova, bez glume, bez potrebe da budu savršeni. Je li to i vaša osobna filozofija života?
– Pa ipak smo Braić i ja pinku zgodniji od Nje i Njega. Hahahaha… Ta njihova nesavršenost zapravo je osvojila ljude. Poslala je jasnu poruku koja kaže: „Ok je bit običan“. U suštini trudim se biti šta više ja. To nekako dolazi sa godinama. Lakše je bit star nego mlad. Mirniji si, pomireniji sa svitom. I mogu reć – lipa san sama sebi. Umjetnost danas ‘oće bit veća od života. Ne idem ja iznad života. Zadržim se taman na toj crti. Tu se ljudi nađu, poistovjete se. Čitaju o sebi, gledaju sebe. I šta je najvažnije – smiju se sebi. Humor je izuzetno moćan alat. Nasmijat nekoga gotovo je ljekovito. Mi u suštini preozbiljno shvaćamo U svijetu preopterećenom informacijama, bukom i konzumerizmom, vaši radovi često djeluju kao vizualni predah. Smatrate li umjetnost svojevrsnim oblikom emocionalne ekologije?
– Evo odvajan plastiku. Na valove pazin šta jeden. Nadebljan se pa se zaustavin. Blagdani me uvik iznerede. Volin navečer jest. Sportom se ne bavin. Dikod lovin ribu i to jako relaksira. Nisan od prirode baš, od tih gustiša u kojima možda šuška zmija.
Često crpite inspiraciju iz privatnog života, odnosa i svakodnevice. Gdje povlačite granicu između intime koju dijelite kroz umjetnost i one koju čuvate samo za sebe?
– Di povlačim crtu? Jedino di iman miru jest u svom poslu. I kad pišem i kad slikam. Jedna točkica na mojoj slici može sve poremetit. Veliko umijeće je znat stat u umjetnosti i u životu. U životu ne vladam tom vještinom.
Vaš rad ima snažnu toplinu i empatiju, ali nikada patetiku. Je li suosjećanje nešto što se uči ili nešto što se mora svjesno njegovati – poput zdravlja?
– Ni patetike se ja ne sramim. Čula sam da je patetika poezija uma. Istina, nema je puno kod mene. To mi je neka familijarna crta. Ne plačem dok gledam film. Ne grlim se i ne zovem ljude „draga“ ili „dragi“. Ali svaki tekst, istina, ima i toplinu i empatiju. Uvik prepričavam život i u njemu tražim baš takve momente. Prikočim i nisam patetična, ali dođem do ruba. Suosjećanje je jedna od glavnih ljudskih emocija. Sad jel se stiče ili se svjesno njeguje – ne znam. Dodala bi još i zahvalnost. Ta zahvalnost čini mi se neizmjerno važna.
U posljednje vrijeme sve se više govori o povezanosti kreativnosti i dobrobiti. Kako vi njegujete vlastitu kreativnu energiju kada osjetite umor ili zasićenje?
– Uvik me sve brzo štufa i tražim nove senzacije. Nikad ne idem utabanim stazama. Umori me jedino bezidejnost. Moj posal nije posal nego potriba. Šta je reka Bregović – radila bi to i mukte. Najodmornija sam kad radim i kad mi ide. Kad samu sebe iznenadim, samu sebe nasmijem. Ne mislim nikad kako unovčiti to što radim. Te misli su pogibeljne za umjetnost. Uvik se ispostavi na kraju balade da se ljudima svidi ta neposrednost i da je nagrade. Ni o uspjehu ne smin razmišljat, ne smin se time hranit. Novom djelu pristupam k’o da ništa prije njega nije bilo.
Poznati ste i po društveno osjetljivim i humanitarnim projektima. Smatrate li da umjetnici imaju odgovornost sudjelovati u zajednici i poticati pozitivne promjene?
– Uvik se kad god mogu odazovem humanitarnim akcijama. Takve stvari se ne odbijaju. Ponosna sam na posljednje crteže koje sam napravila za udrugu Nismo same. Puno se para skupilo za djecu koja su ostala bez majke, za žene oboljele od raka dojke. Bilo mi je jako teško kreirat te ilustracije, teško u emotivnom smislu i jako sam ponosna šta je sve to uspilo.
Pročitaj i ovo:
- Krunoslav Nujić otkriva kako preživjeti burnout i naučiti vrijedne lekcije o životu
- Saša Šekoranja: “Najvažnije mi je ostati vjeran emociji iz koje stvaram”
- Infuzija pozitivnosti: Svijet u kojem su ranjivost, suosjećanje i nježnost znakovi snage, a ne slabosti
