U vremenu kada je medicina sve kompleksnija, a dijagnostika sve preciznija, jedno pitanje postaje ključno: je li važniji uređaj ili liječnik koji ga interpretira? U Poliklinici Sinteza odgovor je jasan – vrhunski tim subspecijaliziranih radiologa, koji djeluje kao integrirana cjelina, ključ je točne i pravovremene dijagnoze.
Okosnicu tog pristupa čine liječnici različitih, ali komplementarnih subspecijalnosti. Dr. Natko Beck, radiolog koji se ističe i u području komunikacije i javnog zdravstva, donosi širi kontekst – razumijevanje kako radiologija funkcionira unutar cijelog zdravstvenog sustava te važnost edukacije i pravilne indikacije pretraga. Njegova sposobnost da kompleksne medicinske teme približi pacijentima dodatno podiže kvalitetu skrbi.
Dr. Goran Milašin, neuroradiolog s bogatim kliničkim iskustvom iz velikog bolničkog sustava, specijaliziran je za patologiju središnjeg živčanog sustava i kralježnice. Njegov rad svakodnevno uključuje kompleksne slučajeve, a posebno se ističe u integraciji kliničkih podataka i slikovne dijagnostike – što je ključno za precizno postavljanje dijagnoze.
Područje muskuloskeletne radiologije pokriva dr. Rudolf Vukojević, čija je ekspertiza ključna u dijagnostici ozljeda i bolesti lokomotornog sustava, osobito u ortopediji i sportskoj medicini. Upravo u tom segmentu, gdje su “sive zone” česte, njegovo iskustvo i sposobnost interpretacije nalaza u kliničkom kontekstu čine značajnu razliku u ishodu liječenja.
Prednost njihovog zajedničkog rada leži upravo u toj komplementarnosti – dok svaki od njih pokriva svoju usku subspecijalnost, zajedno čine multidisciplinarni radiološki tim koji može sagledati pacijenta kao cjelinu. U praksi to znači da iza svakog nalaza ne stoji samo jedan liječnik, već sustav znanja, iskustva i međusobne konzultacije – što je danas, u eri subspecijalizacije, najveća dodana vrijednost za pacijenta.
Dr. Goran Milašin: “Radiolog nije samo ‘netko tko gleda slike’ – često postavlja konačnu dijagnozu”
Kako izgleda tipičan radni dan radiologa u privatnoj praksi – koliko je to intenzivan i operativno zahtjevan posao?
– Tipičan radni dan radiologa u poliklinici Sinteza ovisi o tome koja ste smjena. Jutarnja smjena počinje u 7 i traje do 15, a popodnevna smjena počinje u 12 i traje do 20 sati. Tako da su usluge snimanja magnetske rezonance dostupne našim pacijentima tijekom cijelog dana. Odjel radiologije također radi i subotom, od 9 do 14 sati.
Smjene su podijeljene između mene, koji se bavim neuroradiologijom i kolege dr. Vukojevića, koji se bavi muskuloskeletnom patologijom, tako da su pacijenti unaprijed naručeni kod specijalista koji im je određen s obzirom na klinički problem zbog kojeg im je pretraga i indicirana.
Ovo je potrebno posebno naglasiti, s obzirom na to da danas nije moguće imati jednog radiologa koji je ‘stručnjak’ za sve. Napredak tehnologije u radiologiji doveo je danas do brojnih subspecijalizacija unutar naše struke te je iznimno važno imati usko specijaliziranog stručnjaka unutar svakog područja radiologije. Osim područja neuroradiologije i muskuloskeletne radiologije, također imamo i kolege, vanjske suradnike, koji se bave preostalim specijaliziranim područjima radiologije te tako omogućavamo vrhunsku stručnost za sve naše pacijente.
Također je potrebno naglasiti da je specijalist radiolog, tijekom radnog vremena, u svakom trenutku prisutan u poliklinici, što je bitno iz nekoliko razloga. Prvenstveno, potrebno je da radiolog prouči medicinsku dokumentaciju svakog pacijenta prije početka snimanja, da prati cijeli protokol snimanja, kojeg je često potrebno mijenjati tijekom samog pregleda, a radiolog je također odgovorna osoba koja indicira primjenu kontrastnog sredstva. U slučaju primjene intravenskog kontrastnog sredstva, s obzirom na mogućnost alergijske reakcije neophodna je prisutnost liječnika tijekom i nakon aplikacije istog. S obzirom na našu stalnu prisutnost pacijenti također često koriste mogućnost razgovora s nama neposredno nakon završetka snimanja, što im puno znači, s obzirom na često nerazumljiv, stručni jezik izražavanja u pisanju nalaza.
Koliko često u svakodnevnom radu dolazi do kompleksnih slučajeva koji zahtijevaju konzultaciju unutar tima?
– Moja prva (kriva) pretpostavka prilikom dolaska u privatni sektor je bila da se tu uglavnom snimaju zdravi ljudi, koji imaju viška vremena i novaca (smijeh). Trebalo mi je svega nekoliko dana da shvatim koliko sam pogriješio. S obzirom na ogroman broj MR pretraga koje se svakodnevno indiciraju unutar zdravstvenog sektora RH, bilo javnog ili privatnog te s obzirom na neprihvatljivo duge liste čekanja na MR pregled unutar javnog sektora, tijekom svakodnevnog posla susrećemo se sa svim ozbiljnim dijagnozama koje se mogu susresti i u najvećim kliničkim bolničkim centrima. Jednostavno, ljudi s ozbiljnim dijagnozama naprosto nemaju vremena toliko dugo čekati na MR pretragu te se sve više okreću privatnom sektoru. Navedena situacija kod nas rezultira s jedne strane sve većim brojem pacijenata, a s druge strane sve ozbiljnijom patologijom te je stoga neprocjenjivo kliničko iskustvo koje i kolega dr. Vukojević i ja imamo, tj. koje smo donijeli sa sobom iz velikih kliničkih bolničkih centara.
Naša područja stručnosti se dijelom preklapaju, najviše kad je u pitanju patologija kralježnice te se nerijetko konzultiramo oko zanimljivih, tj. rijetkih ili kompleksnih slučajeva. Osim što je kolega dr. Vukojević izvrstan stručnjak, također je i odličan kolega, što neizmjerno olakšava svakodnevni rad i organizaciju našeg odjela.
Koliko timska dinamika utječe na konačnu kvalitetu nalaza?
– Odgovor na ovo pitanje dijelom se nastavlja na prethodni odgovor. Ponekad situacija jednostavno zahtijeva da se dvije glave uključe oko nekog problema što na kraju sigurno rezultira točnijom i preciznijom dijagnozom.
Ja sam neizmjerno zahvalan i našim kolegama radiolozima, vanjskim suradnicima, koji su uvijek na raspolaganju za pomoć ako postoji potreba za drugim mišljenjem, a koje zahtijeva stručnost iz nekog drugog područja radiologije. Također imamo izvrsnu, svakodnevnu suradnju s našim kliničarima te jedni od drugih svakodnevno naučimo nešto novo.
U privatnom sektoru pacijenti očekuju brzu uslugu – koliko to utječe na način rada radiologa?
– Kada dolazite iz velikog sustava kao ja (KBC Zagreb), onda vas očekivanja u privatnom sektoru ne mogu iznenaditi. S obzirom na to da je u privatnom sektoru svakodnevni posao puno bolje organiziran, uvijek znate što taj dan očekujete, nikad nemate pritisak raditi tri posla odjednom, uglavnom nema hitnih slučajeva, tako da imate vremena ozbiljno pristupiti svakom pacijentu, posvetiti se njegovim tegobama i povijesti bolesti, a što je najbitnije, imate dovoljno vremena da proučite svaki nalaz detaljno i bez pritiska.
Također, kod nas se termin za snimanje dobije najčešće unutar jednog do dva radna dana, a ponekad pacijenti dobiju termin isti dan kada se naruče. Sada usporedite to s listama čekanja u javnom sektoru gdje to vrijeme nerijetko prelazi i godinu dana od dana naručivanja. Nakon snimanja nalazi uglavnom budu napisani i poslani na ‘mail’ unutar nekoliko sati, a najkasnije unutar 24 sata od završetka snimanja.
Ponekad situacija zahtijeva da nalazi budu gotovi odmah, tj. pacijenti ih žele odmah fizički pokupiti prilikom odlaska iz klinike, najčešće jer isti dan imaju dogovoren i pregled drugog specijalista te im u tim slučajevima uvijek izlazimo u susret i nalaze napišemo odmah nakon završetka snimanja.
Koje su najčešće indikacije zbog kojih pacijenti dolaze na pretrage – i mijenja li se taj obrazac posljednjih godina?
– Što se tiče područja neuroradiologije uglavnom se vrti nekoliko tegoba zbog kojih pacijenti dolaze na snimanja. To su bolovi lumbalnog i lumbosakralnog dijela kralježnice (dorzalgija, lumbago, lumboishialgija, išijas, ‘uštekalo me u križima’, što su sve izvedenice sličnih tegoba), bolovi cervikalnog dijela kralježnice (cervikalgija, cervikobrahijalni i cervikokranijalni sindrom), glavobolja te vrtoglavice.
Tu su još također neke specifične tegobe, ali koje su relativno često u svakodnevnoj praksi, kao što su tinitus, oslabljen sluh, poremećaji vidnog sustava, nespecifični poremećaji osjeta (parestezije), kronične ili akutne upalne sinusa, itd. Ne bih rekao da se mijenja obrazac tegoba, ali mijenja se obrazac dijagnostičkog algoritma nakon pojave tegoba. S obzirom na to da u privatnom sustavu za snimanje magnetskom rezonancom nije potrebna niti uputnica niti indikacija liječnika specijalista, sve češće se ljudi samoinicijativno odlučuju na snimanje, a bez ikakve prethodne obrade.
Mislim da je ovo tema o kojoj je potrebno više govoriti, tj. potrebno je više educirati opću populaciju pacijenata o tome što radiologija ustvari je i što mi to stvarno radimo. Potrebno je shvatiti da radiolozi nisu samo ljudi koji sjede u nekoj mračnoj prostoriji u podrumu (što stvarno je istina) i gledaju „neke tamo slike“ po cijele dane.
Radiolozi su također liječnici specijalisti, kao i svi ostali specijalisti koje posjećuju, a najčešće je radiolog posljednji u lancu dijagnostičkih pretraga te jako često osoba koja ustvari postavlja konačnu dijagnozu. Da bi do te konačne dijagnoze došli, nisu nam dovoljne samo ‘slike’. Potrebna nam je anamneza, detaljan opis tegoba, opći status, fizikalni pregled, specijalistički ili subspecijalistički pregled, laboratorijski i ostali nalazi te nakon svega toga jasno postavljena sumnja na određenu dijagnozu, tj. jasno postavljen klinički upit radiologu. Nažalost, nepoznavanje navedenog nije samo problem opće populacije, tj. pacijenata, nego i određenog broja kolega, liječnika specijalista.
Koliko je važno imati standardizirane protokole kako bi se održala konzistentnost kvalitete među različitim radiolozima?
– Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je standardizacija protokola snimanja te kvaliteta dobivenih snimaka bitna u svakodnevnom poslu. Veliki opseg svakodnevnog posla otpada na kontrole i praćenje već dijagnosticiranih patoloških stanja. Ako se ne snimate svaki put na istom mjestu, tj. na istom uređaju, u istoj medicinskoj ustanovi, razlike među snimljenim materijalom mogu biti toliko velike da je komparacija dvaju nalaza nemoguća.
Najlakše je to objasniti na primjeru pacijenata s dijagnozom multiple skleroze. To su pacijenti koji se redovito prate na MR-u, jednom godišnje, doživotno. Jedina informacija koju vas neurolog traži, tj. koja je bitna, je da li u kontrolnom intervalu ima ili nema novonastalih demijelinizacijskih lezija. Ako pregled nije standardiziran, tj. ako nisu svaki put učinjene sve potrebne sekvence, svi presjeci, istom debljinom presjeka ponekad na to pitanje nije moguće sa sigurnošću odgovoriti.
S obzirom na dostignuća današnje medicinske edukacije te neograničenu dostupnost svih novih i relevantnih medicinskih saznanja, nedopustivo je da se toga danas svi ne pridržavaju.
Vidite li razliku u pristupu pacijentima između javnog i privatnog sustava iz perspektive radiologa?
– Najveća razlika iz perspektive radiologa je kontakt s pacijentima. U privatnom sektoru puno je više osobnog kontakta s pacijentima, tj. pacijenti često nakon učinjene pretrage žele razgovarati s radiologom i zahtijevaju pojašnjenje nalaza, najčešće ako su samoinicijativno došli na snimanje.
Je li budućnost radiologije u užoj subspecijalizaciji ili u širem, integriranom pristupu?
– Dijelom sam već odgovorio u dosadašnjem tekstu. Pacijenti moraju shvatiti da je prošlo vrijeme radiologa koji su tvrdili da sve znaju. U današnje doba, jedan radiolog, ako pričamo o ozbiljnim metodama „imaginga“, može biti ekspert u jednom ili najviše dva područja radiologije (neuroradiologija, muskuloskeletna radiologija, radiologija dojke, onkološka, tj. abdominalna radiologija, intervencijska radiologija, pedijatrijska radiologija, kardiotorakalna radiologija).
Sve navedene grane radiologije već su dugi niz godina u Europi i svijetu prepoznate kao posebne subspecijalizacije unutar naše struke, ali nažalost već dugi niz godina vodstva naših stručnih društava, posebice Hrvatskog društva radiologa, ne prate navedene trendove.
Savjet pacijentima koji traže rješenje svojih problema jest da uvijek prouče privatnu ustanovu u kojoj obavljaju radiološke pretrage, tj. istraže kojim područjima radiologije se njihovi radiolozi bave, jer je to neopisivo važno za konačnu kvalitetu i točnost vašeg nalaza.
Dr. Rudolf Vukojević: “Vrhunska tehnologija ne može zamijeniti iskustvo radiologa – zadnja riječ uvijek je na liječniku”
Vaš rad snažno je vezan uz muskuloskeletnu radiologiju – koliko je danas precizna slikovna dijagnostika ključna za ishod liječenja u ortopediji i sportskoj medicini?
– U današnje vrijeme slikovna dijagnostika je iznimno važna za ishod liječenja u ortopediji i sportskoj medicini. Direktno utječe na izbor terapije, brzinu oporavka i ishode liječenja. Međutim, slikovna dijagnostika bez adekvatnog kliničkog nalaza može i usmjeriti liječenje u ‘krivi smjer’ te je stručna suradnja kliničara/ortopeda/spec. fizikalne medicine i kliničkog radiologa presudna u odabiru slikovne dijagnostike te interpretaciji nalaza.
Gdje vidite najveće dijagnostičke izazove u MSK radiologiji – postoje li ‘sive zone’ koje i dalje zahtijevaju veliko iskustvo, a ne samo tehnologiju?
– Svaki, pa i najjednostavniji nalaz u MSK radiologiji može biti izazov ako se ne spaja klinički nalaz i slikovna dijagnostika, pa makar ona bila na uređajima vrhunske tehnologije. UZV pregledi su u cijelosti ovisni o iskustvu i vještinama pregledavača te jedino pravilna indikacija te interpretacija nalaza iskusnog pregledavača može dovesti do točne dijagnoze. Isto tako često u jednog pacijenta može postojati više patoloških promjena/odstupanja koje su kroničnog karaktera i možda u trenutku pregleda/snimanja nisu vodeći/akutni uzrok tegoba. Varijante razvoja također mogu uzrokovati dijagnostičke dileme.
Koliko je važno da radiolog aktivno komunicira s ortopedima i spec. fiz. medicine, a ne samo izdaje nalaz?
– U današnje vrijeme gdje se teži individualiziranom pristupu svakom pacijentu aktivna suradnja ortopeda i specijalista fizikalne medicine te kliničkog radiologa je dio svakodnevnog rada i pridonosi smanjenju dijagnostičkih pogrešaka te boljim ishodima liječenja.
Može li vrhunska tehnologija (MR, UZV) nadomjestiti nedostatak kliničkog iskustva – ili je i dalje presudan “oko radiologa”?
– Vrhunska tehnologija je samo velika pomoć u interpretaciji nalaza kliničkog radiologa, no nikako ne može u potpunosti nadomjestiti kliničko iskustvo. Umjetna inteligencija kao dio novih tehnologija također može biti od pomoći, no ‘zadnja riječ’, tj. interpretacija svih navedenih dijagnostičkih informacija mora biti kliničkog radiologa.
Koliko edukacija mlađih kolega utječe na kvalitetu sustava – nedostaje li Hrvatskoj strukturiraniji pristup subspecijalizacijama poput MSK-a?
– U Republici Hrvatskoj subspecijalizacija iz MSK radiologije formalno ne postoji. Za početak bi tu trebalo napraviti korak naprijed. Sljedeći korak bi bio prepoznati stručnjake unutar javnozdravstvenog i privatnog sustava te im dati uloge mentora što predstavlja preduvjet za daljnji razvoj struke. Boljom organizacijom sustava i prepoznavanjem struke pacijenti bi u konačnici dobili bolju zdravstvenu skrb.
U privatnom sektoru često se naglašava brzina – kako balansirati brzinu i dubinu analize nalaza?
– Balansiranje između brzine pisanje radiološkog nalaza i kvaliteta radiološkog nalaza definitivno predstavlja izazov svakodnevnog rada. S obzirom na to da kvaliteta radiološkog nalaza nema alternativu, ako i kad god je potrebno uzimam dodatno vrijeme za analizu radioloških snimaka te to jasno komunicira s pacijentom. Dodatni alati kao što je alat prepoznavanja glasovnog zapisa te pretvaranje istog u tekstualni zapis dodatno pomažu u svakodnevnom radu i ubrzavaju naš rad. Konzultaciju s kolegom radiologom u slučajevima koji to zahtijevaju ne smatram konzumacijom dodatnog vremena već dodanom vrijednosti koja dovodi do točne dijagnoze i posljedično povoljnijeg ishoda liječenja za naše pacijente.
Koji je najčešći propust koji vidite u interpretaciji MSK nalaza izvan subspecijaliziranih centara?
– Mislim da su najčešći propusti interpretacije MSK nalaza vezani uz nedostatak adekvatnog kliničkog nalaza, konkretnog kliničkog upita te ‘preskakanja’ pojedinih radioloških modaliteta.
Vaš tim kombinira kliničku ekspertizu, edukaciju i svakodnevnu praksu – koliko je takav model rijedak u Hrvatskoj?
– Takav model nije rijedak i provodi se u sklopu multidisciplinarnih timova na razini KBC-ova, a i pojedinih privatnih ustanova. Multidisciplinarni tim omogućuje stalnu razmjenu znanja unutar tima, a sve na dobrobit naših pacijenata.
Kako interdisciplinarni pristup konkretno poboljšava dijagnostičku točnost?
– Upravo kroz integraciju znanja, iskustva i svakodnevne prakse.
Može li se reći da kvaliteta radiologije danas više ovisi o timu nego o pojedincu?
– Stručni tim uvijek donosi prednost nad pojedincem jer integrira klinički kontekst s radiološkim slikovnim modalitetima uz dijeljenje znanja i iskustva. Vrhunski pojedinac unutar dobro organiziranog tima donosi razliku u svakodnevnom radu.
Što pacijent realno dobiva kada iza njegovog nalaza stoji tim, a ne jedan radiolog?
– Sumu znanja i iskustva dobro organiziranog tima.
Je li budućnost radiologije u užoj subspecijalizaciji ili u širem, integriranom pristupu?
– Mislim da je budućnost u integriranom pristupu subspecijalističkih struka-kvaliteta interpretacija nalaza raste s užom specijaliziranošću radiologa, no pacijent nije snimka/slika već cjelina sa svojim specifičnim problemima te ga je potrebno tako sagledati. Kvalitetna suradnja kliničara više subspecijalističkih struka unutar integriranih timova može donijet razliku.
Dr. Natko Beck: “Radiologija ne smije ostati iza kulisa – pacijenti moraju razumjeti što i zašto radimo”
Jedan ste od rijetkih radiologa koji aktivno komuniciraju s javnošću – zašto je to važno u profesiji koja je tradicionalno “iza kulisa”?
– Općenito je komunikacija bitna radi boljeg razumijevanja, pa tako i ovdje, povećavanjem zdravstvene pismenosti o radiologiji pomognem tu i tamo nekome da shvati zašto se nešto radi, a ne da npr. samoinicijativno sami sebi indiciraju nepotrebne pretrage.
Koliko edukacija pacijenata može realno smanjiti broj kasno otkrivenih bolesti?
– Pa kako koje, ali najvažnije je zapravo ako čovjek nešto napipa ili osjeti nešto što utječe na kvalitetu života da se javi liječniku, a ne da čeka da to prođe. Također, važno je odazvati se na preventivne preglede, jer kod njih imamo znanstvene dokaze da spašavaju živote.
Gdje vidite granicu između korisne edukacije i opasnosti od “self-diagnosis” fenomena?
– Realno to ovisi o tipu osobe, za anksiozne ljude definitivno nešto potencijalno jako štetno i psihički iscrpljujuće, a kod ljudi koje žele znati više ili istražiti određene minorne boljke može biti i korisno.
Kako društvene mreže mijenjaju odnos pacijenta prema dijagnostici – dolaze li informiraniji ili zbunjeniji?
– Iskreno ne znam kako bi odgovorio, postoji jedna vrlo štetna dimenzija, a to je tipa odgovaranje i fake news u vezi mamografije. Takve stvari koje loše utječu više i lakše primijetim nego pozitivne. Pozitivan primjer bi bila kampanja mRak o HPV cjepivu.
Umjetna inteligencija sve više ulazi u radiologiju – vidite li je kao alat, prijetnju ili priliku za redefiniciju struke?
– S porastom umjetne inteligencije u radiologiji je porasla i potreba za radiolozima i broj pregleda. To sve govori o tome. Naša generacija koja je školovana bez tih alata ima značajno uljepšanje i ubrzanje posla, u budućnosti postoji jedino mogućnost da u slučaju povratka na “analogne” načine rada neće biti školovanih generacija, ne samo radiologa, to vrijedi za skoro svaku profesiju.
Hrvatska još uvijek nema dovoljno razvijenu kulturu preventivnih pregleda – gdje vidite najveći prostor za napredak?
– Najvažnije je da ulažemo u edukaciju djece, ne samo zdravstvenu, nego da škola postaje ključno mjesto za razvijanje znatiželje i razumijevanjem okoline i svijeta. Jedino tako. Što smo manje školovani grupno gledano, to manje shvaćamo i vrijednost.
Može li bolja komunikacija liječnika i pacijenata smanjiti strah od dijagnostičkih postupaka poput MR-a ili CT-a?
– Naravno da može, mnogi ljudi imaju preuveličane strahove od aparata i postupaka i tu je važno da im sve objasnimo i objasnimo jednako tako važnost i korist pretrage.
