Eto su nam opet puna usta prava i tolerancije u posljednje vrijeme, svi su se raspisali o tome, nema medija koji se ne hrani tom temom. A meni se baš čini da smo miljama daleko od svega toga što žestoko zagovaramo, da smo baš pošteno ogrezli u svojevrsnu želučanu kiselost i ne vraćamo se iz tog smjera. Kako samo lako zagovaramo ovo i ono pravo svemu što iskrsne, ali nam u svakodnevici smeta susjedov pas, nečije lupanje kantom za smeće ili glasniji smijeh za susjednim stolom u kafiću.
Niti spominjati kako nam krv krene ka stupnjevima vrenja ako se netko parkirao na naše standardno mjesto u ulici.
Što nam ne bi tu već trebala početi tolerancija – pred vlastitim pragom, vlastitom rječju i djelom. Prelazimo na drugu stranu trgovačkog centra ako vidimo beskućnika kako prodaje novine, stavljamo ručnik na plaži dvadeset metara dalje od pretilog bračnog para, sipamo crnilo po nekome tko je uspio u novom businessu, podastiremo zakučaste teorije njegovog uspjeha. Tako truli i puni predrasuda mi bismo htjeli biti ti neki drugi, tolerantni, svjetski orijentirani, suvremeni i moderni. Možda to izvana i možemo, ipak imamo priliku se svjetski, suvremeno i moderno odjenuti (makar iz nečije garaže) i baratati stranim frazama , ali , možemo li stvarno stajati iza svojih stavova i kad se nađemo u situaciji da ih trebamo braniti, ili ćemo se braniti poklopljenim uhicama?
Nešto se svakako gadno poremetilo, u stanju smo sažaliti se nad osobom u invalidskim kolicima, ali nam zdrava atraktivna žena vadi mast i moramo nešto negativno reći. Svaka prekrasna manekenka nam je glupa, atraktivna voditeljica nepismena, a pjevačica loša. Da ne govorim o tome kako su sve odreda predebele ili premršave ako izgledaju sjajno u novim trapericama zato što mi imamo osam pari složenih na dnu ormara i nijedne nam ne stoje. Kako smo samo jadni i što nam to sve znači da mi je znati samo.
Još gori nedavno svježi primjer tragično preminule mlade glumice koji je povukao za sobom salvu grozomornih i neljudskih komentara na portalima. Kolika nam je to ogorčenost zarobila dušu i zamutila vid srca , da nemamo ni suosjećanja više, osim kad pukne nečiji novi umjetni nokat. Komentiramo tuđi privatni život i navodne krive poteze, a ne damo vlastitim kosturima da poispadaju iz ormara. Da, baš smo mi ti koji smo sve savršeno napravili u međuljudskim odnosima i vezama, zato i imamo pun telefon nekorištenih brojeva. Niste se nikad zapitali što će nam ta hrpa brojeva i zašto se netko ne javlja više – možda zato što se nismo dovoljno potrudili? A, ne , božesačuvaj, ne može do nas biti , taj netko drugi je zakazao.
Kad smo izgubili tu posljednju česticu ljudskosti da nismo u stanju nešto lijepo reći o nekome? Tko nam uopće daje pravo komentirati nekoga ? Je li nas na to sve tjera neimaština i plitak novčanik pa nas jal ždere što je netko drugi u bilo čemu za nekoliko bodova iznad nas? Možda naporan hiperbrzi razvoj tehnološki koji ne možemo pratiti više? Ili pak duhovna praznina kojoj smo zalupili vratima kad se iskesila pred kućištem našeg smartphona? Ili najviše od svega, frustriranost vlastitim životom jer smo se zbog nekih okolnosti ili manjka hrabrosti doveli u prašnjavi kut kuće koji je inače rezerviran za metle?
I zato onda moramo papriti po tuđem životu, a još najlakše, ako to činimo anonimno i kod osoba koje uopće ne poznajemo, osim s bilo kakvog ekrana.
Zbilja smo otvoreni i tolerantni.
