Mateja Marinić: “Živimo u vremenu u kojem se brzina, produktivnost i stalna dostupnost često glorificiraju”

Mateja Marinić, mag. rehab. educ., art ekspresivni terapeut i edukantica psihoterapijskog pravca transakcijska analiza, stručnjakinja je kojoj se mnoge osobe obraćaju kada se žele osloboditi tereta transgeneracijske traume i nefunkcionalnih obrazaca ponašanja, misli i osjećaja koji narušavaju njihovu kvalitetu života i odnosa te kada žele izgraditi zdravo samopouzdanje, samopoštovanje i unutarnju snagu.

Za sebe kaže da ‘vjeruje u važnost života u skladu sa sobom, u prihvaćanje svih dijelova sebe i onoga što nas čini čovjekom, vjeruje su stvaranje zdravih, podržavajućih odnosa s drugima i sa sobom te u stvaranje prostora za miran i ispunjen život, u ravnoteži između profesionalnog i osobnog života’. Ona je ujedno i osnivačica Centra za osobni i profesionalni razvoj ‘Želim znati’, a nama je otkrila koliko su, među inim, društvene mreže promijenile poimanje sreće zadnjih godina, zašto smo postali dio ‘hurry generacije’ te što nam je svima potrebno da toliko dugo čekani ljetni odmor ne provedemo po trendovima, nego po vlastitim osjećajima.

U kojem ste trenutku i zašto odlučili osnovati Centar za osobni i profesionalni razvoj – koji je njegov cilj i tko su vaši klijenti?

– Centar je pokrenut 2020. godine, a njegov primarni cilj je pružiti prostor za rast, učenje i dubinsku promjenu – ne samo kroz terapiju, već i kroz edukacije koje ljudima pomažu da bolje razumiju sebe i svoje obrasce. Moji klijenti su, primjerice kreativni profesionalci i umjetnici – osobe koje se suočavaju s izraženim ‘Unutarnjim Kritičarem’, strahom od neuspjeha, kreativnim blokadama i sumnjom u vlastiti rad te žele vratiti povjerenje u sebe i svoju kreativnost. Zatim, to su osobe koje su u fazama promjena – bilo u karijeri, odnosima ili osobnom životu, i traže podršku u procesu prilagodbe, kao i osobe koje se nose s anksioznošću i depresijom – pojedinci koji se suočavaju s izazovima poput stalne zabrinutosti, straha, niskog raspoloženja i gubitka motivacije te žele pronaći unutarnju stabilnost i osjećaj smirenosti. Često mi se obrate i osobe koje žele graditi zdrave međuljudske odnose – postavljati jasne granice i uspostaviti ravnotežu između vlastitih potreba i povezanosti s drugima bez osjećaja krivnje.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Mateja Marinić | psihoterapija i osobni razvoj (@mateja.marinic)

To su osobe koje žele poraditi na sebi i svom samopouzdanju – od pojedinaca do kreativaca i poduzetnika koji se bore s unutarnjom kritikom, perfekcionizmom ili osjećajem nezdrave krivnje. Sve ih međusobno povezuje motivacija i želja da promijene obrasce ponašanja, razmišljanja i osjećaja koji narušavaju njihovu kvalitetu života, posla i/ili mentalno zdravlje.

Već 6 godina koristite društvene mreže – posebno Instagram a ponekad i LinkedIn kao prostor za pisanje i dijeljenje savjeta – u jednoj svojoj objavi kažete da je to “dovoljno dugo da se čovjek mijenja, razvija i sazrijeva i kao osoba i kao profesionalac”. Koliko ste se vi osobno u tom razdoblju razvili i koliko su društvene mreža zadnjih godina promijenile poimanje sreće?

– Društvene mreže su nekako otvoren prostor koji sam još 2018. počela koristiti kao platformu za pisanje i, primarno, za zadovoljenje vlastite potrebe za izražavanjem kroz pisanu riječ. Zanimljivo je da sam tada, kada sam ih počela koristiti na taj način, pisala na engleskom jer tada nije bilo toliko ‘hrvatskih’ profila koji su pisali o mentalnom zdravlju i osobnom razvoju na taj način. No, s vremenom sam počela shvaćati da bi bilo korisno da u digitalnom prostoru postoji i naša, hrvatska pisana riječ – da se ne oslanjamo samo na strane izvore.

Danas je to sasvim druga priča. Društvene mreže su ‘buknule’ i postale referentna točka za dijeljenje, pisanje i pozicioniranje u području mentalnog zdravlja. Ono što je na mene snažno utjecalo tijekom svih ovih godina jest stalno postavljanje pitanja: “Što je danas ljudima važno i relevantno čuti u području mentalnog zdravlja?”, “Kako sada primaju informacije i koje su teme ključne?” To je, naravno, prožeto i mojim osobnim pitanjem: “O čemu je meni važno pisati i kako želim koristiti ovaj digitalni prostor? S kojom namjerom, svrhom i ciljem – a da ide u korist što većeg broja ljudi?”

Danas društvene mreže snažno utječu i oblikuju očekivanja – stvarajući virtualni svijet u kojem se često prikazuje idealizirani životni stil koji ne odgovara stvarnoj svakodnevici. Posljedično, to utječe i na subjektivno zadovoljstvo. Što je veći jaz između realnosti koju osoba živi i idealne slike prikazane na mrežama – i što je manja sposobnost da se ta dva svijeta pomire – to će osjećaj zadovoljstva biti niži. Ključno je osvijestiti da realitet ima prednost pred idealima koje često nesvjesno usvajamo s ekrana.

Jesmo li postali ‘ovisni’ o društvenim mrežama – istraživanja pokazuju da su jedan od najvećih krivaca za sve više anksioznosti, depresija i drugim mentalnih problema…?

– Ovisnost o društvenim mrežama često zamjenjuje ono što ljudi duboko traže – osjećaj pripadnosti, potvrdu vlastite vrijednosti i osjećaj kontrole. Problem je u tome što se takve potrebe ne mogu trajno zadovoljiti “notifikacijama”. Mnoge svakodnevne rutine zbog toga su se promijenile – čovjek se teže koncentrira, sve teže podnosi tišinu i dosadu. Nije društvena mreža sama po sebi krivac, već način na koji je osoba koristi i količina vremena koju na njoj provodi, često u zamjenu za stvarni kontakt s ljudima u svojoj okolini – što može značajno utjecati na mentalno zdravlje, dovesti do poremećaja raspoloženja i dubokog unutarnjeg nezadovoljstva.

Kako objašnjavate potrebu ljudi da na društvenim mrežama dijele sve trenutke iz svog života i zašto mnoge stvari i događaji više nisu privatni i ne znamo uživati u njima ako se ne pohvalimo na društvenim mrežama?

– Ponovno, dijeljenje trenutaka iz vlastitog života na društvenim mrežama samo po sebi nije loše niti negativno. Tu je više riječ o pitanju osobnih granica – što dijelimo, koliko dijelimo i što točno želimo postići tim dijeljenjem. Je li to intencija pozitivnog utjecaja na druge i povezivanje na temelju određene teme? Ili je to zadovoljenje potrebe da netko nepoznat validira naše iskustvo i trenutak u kojem se nalazimo – jer tu potvrdu možda ne dobivamo u svakodnevnim odnosima, a ona nam je važna.

Društvene mreže su za neke postale produžetak njihovog identiteta, a lajkanje i komentiranje svojevrsna društvena valuta. Kada stalno dijelimo sadržaj, stvaramo naviku traženja vanjskog potvrđivanja onoga što živimo, što s vremenom može umanjiti sposobnost da doživimo trenutak “samo za sebe” – bez publike. Mnogima postaje teško uživati u stvarima samo za sebe jer osjećaju da iskustvo “ne vrijedi” ako nije podijeljeno. Granica između javnog i privatnog je u današnje vrijeme tanja nego prije, a pitanje koje si sve češće vrijedi postaviti je: “Mogu li ovo proživjeti i zadržati za sebe – i može li mi to tada biti jednako vrijedno kao i da sam to podijelio/la na društvenim mrežama?”

Često pišete o nezdravoj krivnji – što je ona i na koje nas sve načine sputava da budemo sretni?

– Nezdrava krivnja zapravo je nefunkcionalan osjećaj koji nema realnu osnovu ili je pretjeran u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo. Često nastaje kao posljedica odgoja, društvenih očekivanja ili naučenih uvjerenja poput: „Ne smijem razočarati druge“ ili „Ako biram sebe, to znači da sam sebična osoba“.

Za razliku od zdrave, funkcionalne krivnje – koja nas potiče da popravimo svoje ponašanje i odnose – nezdrava krivnja nas sputava u svakodnevici. Sabotira osjećaj radosti, uvodi nas u obrazac pretjeranog ugađanja drugima na vlastitu štetu i stvara snažnog unutarnjeg Kritičara čije „kritike“ više nisu korisne, već destruktivne. Taj glas često blokira promjene koje su nam važne i koje bismo željeli unijeti u svoj život.

Kada je prisutna dugo i javlja se često, nezdrava krivnja vodi do iscrpljenosti, nesigurnosti i osjećaja da nikada nismo dovoljno dobri. Dugoročno, može ozbiljno narušiti mentalno zdravlje – potiče razvoj anksioznosti, depresije, perfekcionizma i kronične samokritičnosti. Iako se na prvi pogled može činiti kao znak savjesti, ona je zapravo često glas starih poruka koje više ne služe našem rastu – no moguće ih je prepoznati, dovesti u pitanje i postupno otpustiti.

Kako smo i zašto postali dio ‘hurry kulture’ i zašto ne znamo uživati u miru i samoći?

– Za neke generacije, poput milenijalaca, uživanje u miru i samoći danas je gotovo ‘zaboravljena vještina’ – jer smo mi milenijalci zadnja generacija koja je provela ključne godine odrastanja bez ekrana i digitalnog svijeta. Novije, mlađe generacije – barem jedan njihov dio – ne zna kako biti u miru, samoći ili dosadi jer nikada nisu ni iskusile što to znači i kako boraviti u tim stanjima. Njihovo je iskustvo takvo da je mobitel uvijek bio pri ruci kako bi popunio prazninu, tišinu i unutarnji nemir. Tako milenijalci nose davno zaboravljeno iskustvo, dok mlađe generacije tek trebaju učiti kako ponovno doći u kontakt s njim.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Mateja Marinić | psihoterapija i osobni razvoj (@mateja.marinic)

Živimo u vremenu u kojem se brzina, produktivnost i stalna dostupnost često glorificiraju. Vrijeme za odmor, tišinu i neaktivnost rijetko se percipira kao vrijedno – češće kao gubitak vremena. Hurry kultura nas je naučila da budemo stalno u pokretu jer je “biti zauzet” postao statusni simbol. No mir i samoća nisu znak pasivnosti, već prostor u kojem se događa integracija proživljenih iskustava, jasnoća i kreativnost. I tek kada usporimo, imamo priliku čuti što je nama zaista važno – bez šuma vanjskih pritisaka.

Pred nama je ljeto – koji su vaši savjeti – kako da se opustimo i dobro odmorimo – čega bismo se trebali ‘odreći’ odnosno što izbjegavati na odmoru a čemu dati prednost?

– Kako moji savjeti ne bi bili generički – tipa „isključite ekrane“ i slično – želim ponuditi drukčiju perspektivu. Ne vjerujem u gotove recepte za dobar odmor. Umjesto toga, želim potaknuti čitatelja da si postavi nekoliko važnih pitanja i pronađe odgovore što za njega znači odmor ovog ljeta – i kako ga želi sebi pokloniti.

Stvaranje autentičnog načina odmaranja važan je korak u vraćanju sebi – osobito u svijetu preplavljenom tuđim idejama o tome kako bi odmor trebao izgledati. I sama sam godinama vjerovala da je pravi odmor neko daleko putovanje, bijeg u egzotične krajeve. I da – putovanja nas obogaćuju. Ali sama promjena lokacije ne znači nužno i unutarnji predah. Ono što nas zaista umiruje, puni i vraća u kontakt sa sobom često nije veliko ni posebno – nego osobno, jednostavno i iskreno. I to nećemo pronaći u trendovima, nego u sebi.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Mateja Marinić | psihoterapija i osobni razvoj (@mateja.marinic)

Zato dijelim nekoliko ključnih pitanja koja pomažu da svoj odmor ne planiramo po tuđim mjerilima, već po vlastitom osjećaju:

Kad se osvrneš na trenutke u kojima si se zaista osjećao/la odmorno, prisutno i smireno – što si tada radio/la? Ovo pitanje pomaže da se oslonimo na vlastita iskustva, a ne na vanjske predodžbe odmora. Važno je što osjećamo, a ne kako odmor izgleda izvana.

Postoji li neka aktivnost (ili neaktivnost) uz koju ti tijelo i um prirodno usporavaju – ali si je do sada smatrao/la „nedovoljno dobrom“ da bi bila pravi odmor? Ovo pitanje otvara prostor za redefiniranje odmora – osobito za one koji odmor povezuju s luksuzom, pasivnošću ili bijegom.

Kakav ti odmor treba upravo sada – u ovoj fazi života, s obzirom na tvoje trenutačno opterećenje, kapacitete i potrebe? Pomaže nam da se odmaknemo od ideje „idealnog godišnjeg odmora“ i poslušamo što nam trenutačno treba – u stvarnim okolnostima.

Kako bi tvoj dan ili tjedan izgledao kada bi u njega unio/la barem 15 minuta onoga što ti donosi osjećaj predaha ili mira? Odmor ne mora biti dug, skup ili izrazito dinamičan – dovoljno je da bude iskreno naš.