Ima tome već više od deset godina. Moja je Jedina napunila tri i proljetna smo popodneva uglavnom kratile u obližnjem parkiću gdje je uživala u škripi ljuljačke, nešto manje u onoj vrtuljka, dok bih ja čavrljala s mamama na klupici. Ustvari, bolje reći da su one čavrljale, a ja kimala glavom.
Taj mi sport nikada nije išao. Mislim na čavrljanje, ne na kimanje glavom – kimam čisto solidno. Bapske prazne priče „kaj je meni moja punica rekla“ pa „kaj sam ja onda njoj“ pa onda i „taj moj, kaj si on misli“ – takvi su me razgovori uvijek nagonili na vrištanje iznutra.