Kristina Kuzmič: “Svaki se čovjek s nečim bori – samo neki to skrivaju jer ih je strah osuđivanja”

Kristina Kuzmič, američka autorica i govornica hrvatskog podrijetla, tijekom nedavne turneje po Hrvatskoj pokazala je koliko je vezana uz Hrvatsku i koliko joj znači što se ‘vratila kući’. Tijekom svoje turneje i predstavljanja knjige ‘Znam kako ću’ posjetila je brojne gradove – od Zagreba, preko Splita, Rijeke, Zadra pa sve do Osijeka – i na svakom koraku dočekali su je oduševljeni fanovi, topli zagrljaji i suze zahvalnosti.

Za Kristinu, ova turneja nije bila samo niz nastupa – bila je to duboko osobna i emotivna priča o povratku korijenima, dijeljenju svojih ranjivosti, ali i slavljenju snage, majčinstva i životnih borbi koje nas svakodnevno oblikuju. Njeni govori, koji su spoj humora, autentičnosti i duboke iskrenosti, dirnuli su tisuće ljudi. Nama je pak otkrila kako je doživjela ovu hrvatsku ‘avanturu’, što nikad neće zaboraviti te najavila da se ponovno na jesen vraća u Hrvatsku.

Jesu li se slegnuli vaši dojmovi nakon turneje po Hrvatskoj? Je li vas nešto posebno iznenadilo, obradovalo ili možda razočaralo…?

– Bilo mi je prekrasno u Hrvatskoj. Svaki grad i svaki događaj bili su posebni na svoj način. Najviše su me dirnuli razgovori s ljudima koji su došli na promociju. Na svakom događaju bilo je mnogo onih koji se bore s mentalnim zdravljem ili imaju dijete koje se s tim bori. Nadam se da će to što moj sin i ja otvoreno govorimo o mentalnom zdravlju i dijelimo svoju priču potaknuti i druge ljude da se otvore i zatraže pomoć koja im je potrebna.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Kristina Kuzmic (@kristinakuzmic)

Kako je publika u Hrvatskoj reagirala na vašu iskrenost i otvorenost, posebno u temama koje se nažalost na našim prostorima vrlo često izbjegavaju?

– Mislim da su neki ljudi bili iznenađeni koliko sam bila iskrena o ovoj temi, ali većina je, čini se, osjetila olakšanje što napokon netko o tome govori tako otvoreno i bez srama.

Smatrate li da je hrvatska publika konzervativnija u odnosu na, primjerice, američku, kad se radi o pričama o mentalnom zdravlju, ovisnostima i obiteljskim izazovima?

Da. Mislim da u Hrvatskoj još uvijek postoji veća stigma oko mentalnog zdravlja nego u SAD-u. Ali vjerujem da se to mijenja. Ključno je prihvatiti da je mentalno zdravlje – zdravlje. Ne bi smjelo biti srama, i moramo prestati brinuti o tome što će drugi misliti ili hoće li nas osuđivati.

Jeste li imali prilike čuti osobne priče publike nakon susreta – je li vas neka reakcija posebno dotaknula?

– Da, puno ljudi mi se povjerilo. Na jednoj promociji knjige prišao mi je stariji gospodin i rekao kako je njegova kćer prije nekoliko godina napravila suicid (bila je majka i vrlo uspješna u karijeri). Bojala sam se da će mu biti teško slušati kako govorim o svom sinu koji je još uvijek ovdje. Ali on mi je rekao: “Molim vas, nemojte prestati govoriti o ovome! Možda da se o tome ranije otvorenije govorilo i da je moja kći čula takve razgovore, možda bi još uvijek bila ovdje.” Nikada neću zaboraviti tog čovjeka i bol koju sam vidjela u njegovim očima.

Budući da ste Hrvatica s američkom adresom, osjećate li da vas hrvatska publika doživljava ‘svojom’? Općenito, osjećate li razliku u tome kako vas percipira publika u SAD-u i u Hrvatskoj – i na koji način?

– Jako mi puno znači koliko se uvijek osjećam dobrodošlo u Hrvatskoj. Hrvati su mi oduvijek pružali toliku podršku i na tome sam iskreno zahvalna. Mislim da u jednoj manjoj zemlji, poput Hrvatske, uspjeh nekoga “svog” često nosi veću težinu i značaj nego što bi to bio slučaj u Americi. A ja nikada nisam skrivala koliko sam ponosna na svoje korijene. Moji pratitelji u SAD-u dobro znaju koliko je duboka moja ljubav prema Hrvatskoj.

Vaša knjiga ‘Znam kako ću’ vrlo je iskrena i priča o vašim osobnim borbama – što vam je bilo najizazovnije i najteže pri pisanju?

– Bilo je jako teško ponovno proživljavati sve one teške trenutke. Kad sam počela pisati knjigu, rekla sam svom psihoterapeutu da mislim kako sam donijela lošu odluku. Posljednje godine bile su pune boli i straha. Zašto bih se svemu tome opet vraćala? A on mi je rekao: “Kristina, ti pišeš ljubavnu priču. To je priča o bezgraničnoj majčinoj ljubavi prema sinu.” Odmah sam se rasplakala. Te riječi su mi jako pomogle.

U nastupima, baš kao i u ovoj knjizi rušite tabue o roditeljstvu, braku, burnoutu i ranjivosti – koliko vam je trebalo hrabrosti da sve to učinite javnim?

– Nije mi teško otvoreno govoriti o vlastitim borbama jer sam, nakon godina javnog dijeljenja svojih priča, na to već navikla. I ne osjećam sram ni neugodu dijeliti svoja iskustva i borbe, jer svaki čovjek se s nečim bori. Samo što neki to skrivaju jer ih je strah osuđivanja. Ali nisam planirala govoriti o ovom dijelu svog života i podijeliti sve detalje, jer nikada ne dijelim ništa javno o svojoj djeci bez njihovog punog pristanka.

Prije nekoliko godina Luka i ja snimili smo video u kojem smo podijelili dio naše priče, jer je on osjećao da su mu najviše pomogla iskustva drugih ljudi koji su se također borili. Nadao se da će, dijeljenjem svoje priče javno, možda pomoći nekome tko se osjeća sam. Taj je video doveo do knjige. Ova knjiga ne bi postojala da Luka nije bio potpuno uključen. Ne samo da je napisao posljednje poglavlje, nego mi je pomogao i sa svim poglavljima koje sam ja pisala. Razgovarali smo o svakom od njih kako bi mogao dati svoje mišljenje i kako bi sve u knjizi bilo autentično onome što je on stvarno doživio i osjećao.

Ipak, bila sam nervozna i osjećala nelagodu. Moja prva knjiga bila je također vrlo osobna, ali kod ove sam osjećala snažnu potrebu da ga zaštitim. Nazvala sam ga i rekla: “Znam da smo o ovome već mnogo puta razgovarali, ali jesi li zaista siguran da ti je u redu sve što smo podijelili u knjizi?” On mi je rekao da stvarno vjeruje da smo donijeli ispravnu odluku i da se nada da će knjiga pomoći drugim obiteljima. Ponosna sam na njegovu iskrenost i otvorenost.

Kritičari objašnjavaju kako imate vrlo empatičan, ali i duhovit pristup čak i tako ‘teškim’ životnim problemima – koliko vam humor pomaže da preživite teške situacije?

– Ja sam u svojoj prvoj knjizi napisala kako probijati se kroz život bez humora je kao jesti juhu vilicom. Da, sigurno ćete nešto pojesti, ali iscurit će vam ono najvažnije. Zdravo je za nas da se smijemo, a pogotovo nam to treba tijekom teških dana.

Što biste voljeli da čitatelji prvo osjete ili shvate kad zatvore zadnju stranicu knjige?

– Da nisu sami. I da ne moraju biti savršeni niti imati sve odgovore. Djeca ne trebaju savršenog roditelja, već roditelja kojem je iskreno stalo i koji se trudi učiti i rasti.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Kristina Kuzmic (@kristinakuzmic)

Koju poruku biste poslali ženama i majkama u Hrvatskoj koje možda trenutačno prolaze kroz teško razdoblje, ali nemaju hrabrosti potražiti pomoć?

– Budite stvarno dobri prema sebi. Nježni prema sebi. Dajte si više milosti nego osude. Ako se borite s mentalnim zdravljem ili imate dijete koje se bori, nemate se čega sramiti. Potražite pomoć koju vi i vaša djeca zaslužujete!