Dok se u javnosti sve više govori o lijekovima poput semaglutida i tirzepatida, debljina se i dalje prečesto svodi na pitanje volje, discipline i osobne odgovornosti. Suvremena medicina, međutim, debljinu sve jasnije prepoznaje kao kroničnu metaboličku bolest.
Upravo smo zato o ovoj temi razgovarali s dr. Mariom Škugorom, endokrinologom iz ugledne Cleveland Clinic i jednim od vodećih stručnjaka s naših prostora za metabolizam, debljinu i GLP-1 terapije, kojeg ćemo idući ponedjeljak imati priliku slušati na konferenciji “Istina o debljini”, u organizaciji Poliklinike Sinteza.
Ovaj razgovor otvara prostor da o debljini ne govorimo kao o estetskom problemu ili neuspjehu pojedinca, nego kao o kroničnoj metaboličkoj bolesti koja zahtijeva ozbiljan, individualiziran i dugoročan terapijski pristup.
– Takav je okvir danas medicinski nedostatan i zastario. Debljinu više ne promatramo kao puku posljedicu manjka discipline ili loših životnih navika, nego kao kroničnu, složenu i multifaktorijalnu bolest. U njezinu razvoju sudjeluju brojni međusobno isprepleteni čimbenici, uključujući genetiku, okolišne i socijalne okolnosti, određene bolesti i terapije, crijevnu mikrobiotu, stres, poremećaje spavanja te razinu edukacije. Svi oni izravno ili neizravno utječu na prehrambeno ponašanje, tjelesnu aktivnost i regulaciju tjelesne težine.
Kada debljinu definiramo kao kroničnu metaboličku bolest, što to konkretno znači u kliničkoj stvarnosti – na razini hormona, regulacije apetita, potrošnje energije i mehanizama kojima tijelo nastoji održati određenu tjelesnu težinu?
– Kada debljinu definiramo kao kroničnu metaboličku bolest, to znači da tjelesna težina nije samo rezultat voljnih odluka, nego složene biološke regulacije u kojoj sudjeluju hormoni, središnji živčani sustav, apetit i potrošnja energije.
U kliničkoj stvarnosti to vidimo vrlo jasno: nakon gubitka tjelesne težine organizam aktivira niz bioloških mehanizama kojima nastoji vratiti prethodno, najviše dosegnuto stanje. Bazalni metabolizam se usporava kako bi se smanjila potrošnja energije, što dugoročno otežava održavanje niže tjelesne težine.
Istodobno se u hipotalamusu pojačavaju signali gladi, apetit raste, a razina leptina, hormona koji sudjeluje u regulaciji sitosti, pada, što dodatno pridonosi osjećaju gladi. Snižavaju se i hormoni štitnjače, no dosadašnja praksa pokazuje da nadomjesna primjena hormona štitnjače nije dala zadovoljavajuće rezultate u održavanju gubitka tjelesne težine.
– Fluktuacije tjelesne težine sastavni su dio procesa liječenja debljine i u velikoj su mjeri očekivane. Zato svojim pacijentima već na početku naglašavam da takve oscilacije ne doživljavaju kao osobni neuspjeh ili znak slabosti. Važno je razumjeti da one ne znače da terapija nema smisla, nego da je riječ o kroničnom stanju koje zahtijeva dugoročan, strpljiv i kontinuiran pristup.
Dr. Mario Škugor, endokrinolog iz Cleveland Clinic i jedan od vodećih stručnjaka s naših prostora za metabolizam, debljinu i GLP-1 terapije
Lijekovi poput semaglutida i tirzepatida danas su u središtu medicinske i javne pozornosti. Kako oni zapravo djeluju i po čemu su promijenili način na koji medicina danas pristupa liječenju debljine?
– Semaglutid i tirzepatid, kao i nova generacija lijekova koja tek dolazi, danas predstavljaju najmoćnije oružje u liječenju debljine. U SAD-u se prvi put bilježi stagnacija udjela debljine u populaciji, a taj se pomak u velikoj mjeri povezuje upravo s primjenom ovih terapija. Njihov ključni učinak odvija se u hipotalamusu, gdje pojačavaju osjećaj sitosti i smanjuju glad, što vodi do znatno manjeg unosa kalorija i posljedičnog gubitka tjelesne težine. Iako usporavaju i motilitet probavnog sustava, taj se učinak smatra manje važnim od njihova djelovanja na središnje mehanizme regulacije apetita.
GLP-1 terapije u javnosti se često svode na sintagmu ‘lijekovi za mršavljenje’. Koliko njihovo djelovanje u stvarnosti nadilazi mršavljenje i što danas znamo o njihovim širim učincima na metaboličko i opće zdravlje?
– Ti su lijekovi izvorno razvijeni za liječenje dijabetesa melitusa jer imaju vrlo snažan učinak na regulaciju glukoze, osobito u ranijim fazama bolesti. No vrlo brzo postalo je jasno da njihovo djelovanje nadilazi samu kontrolu šećera u krvi.
Uz značajan učinak na smanjenje tjelesne težine, povezuju se i sa smanjenjem kardiovaskularnog rizika, manjim rizikom od zatajenja bubrega, poboljšanjem kod masne bolesti jetre te povoljnim učinkom kod opstruktivne apneje u snu. U novije vrijeme pojavljuju se i podaci koji upućuju na moguću povezanost njihove primjene sa smanjenjem pušenja te konzumacije alkohola i drugih ovisničkih supstanci. Također se istražuje njihov potencijalni zaštitni učinak u kontekstu demencije, pa čak i psorijaze.
Kod kojih skupina bolesnika GLP-1 terapiju danas treba ozbiljno razmotriti kao dio dugoročnog liječenja, a u kojim je situacijama posebno važno pažljivo odvagnuti koristi, rizike i realna očekivanja?
– Smatram da bi svi ljudi koji boluju od dijabetesa melitusa tipa 2 te oni s morbidnom debljinom, trebali razmotriti ovu terapiju. Kod njih se takvo liječenje ne bi smjelo promatrati kao kratkoročna mjera, nego kao dugoročna, a ponekad i doživotna terapijska strategija. Ozbiljno bi je trebali razmotriti i bolesnici s opstruktivnom apnejom u snu te masnom jetrom, jer koristi mogu biti šire od samog mršavljenja.
Istodobno, nisu svi koji žele izgubiti na težini ujedno i prikladni kandidati za ovu terapiju. Kod osoba bez morbidne debljine važno je vrlo pažljivo odvagnuti sve aspekte liječenja – od troška i mogućih nuspojava do očekivanja i trajanja terapije. U takvim situacijama treba jasno postaviti granice, oprez i realne ciljeve prije nego što se donese odluka o početku liječenja.
S rastom interesa za GLP-1 terapije raste i prostor za pretjerana očekivanja, ali i za strah od nuspojava. Što je danas najvažnije razjasniti o stvarnim koristima, ograničenjima i rizicima tih lijekova?
– Naravno, ne postoji čudesno rješenje. Koristi ovih terapija kod bolesnika s morbidnom debljinom i dijabetesom danas su vrlo jasno potvrđene. Kod ostalih skupina pacijenata potrebno je dulje praćenje kako bismo preciznije procijenili omjer koristi i mogućih rizika. Kod dijela bolesnika može doći do značajnijeg gubitka mišićne mase, koju je kasnije vrlo teško nadoknaditi.
Također, nakon prekida terapije tjelesna se težina često relativno brzo vraća, i to pretežno u obliku masnog tkiva, premda razlozi prekida mogu biti vrlo različiti. Ozbiljne nuspojave, poput akutnog pankreatitisa, žučnih kamenaca, gastropareze, crijevne opstrukcije i alergijskih reakcija, rijetke su i u većini slučajeva mogu se zbrinuti bez trajnih posljedica.
Koliko farmakološka terapija može dugoročno promijeniti tijek bolesti sama po sebi, a koliko stvarni rezultati ovise o tome da liječenje bude dio šire, stručno vođene strategije?
– Svi pacijenti koji primaju ovu terapiju trebali bi proći edukaciju o pravilnoj prehrani kako bi se smanjio rizik od nutritivne deficijencije. Jednako je važno osigurati i stručne smjernice za tjelesnu aktivnost, osobito kako bi se spriječio prekomjeran gubitak mišićne mase. Uz to, korisna je i podrška vezana uz higijenu spavanja, jer i kvaliteta sna ima važnu ulogu u regulaciji metabolizma i općem uspjehu liječenja. Naravno, nužan je i kontinuiran liječnički nadzor kako bi se pratila nutritivna dostatnost, uključujući unos vitamina i minerala, osobito kod pacijenata koji brzo gube na tjelesnoj težini.
Jedno od ključnih pitanja, i za pacijente i za liječnike, jest kako dugoročno upravljati debljinom nakon postignutog gubitka tjelesne težine. Što dosadašnja praksa pokazuje o prekidu terapije, povratu kilograma i potrebi za trajnim praćenjem debljine kao kroničnog stanja?
– Po mom mišljenju, kod bolesnika s morbidnom debljinom i dijabetesom terapiju ne bi trebalo prekidati. Doze lijekova mogu se s vremenom prilagođavati i smanjivati, ali prekid liječenja u toj skupini pacijenata ne smatram dobrim rješenjem. Kod drugih bolesnika prekidi terapije mogu biti mogući, no važno ih je unaprijed upozoriti da će velik dio njih u budućnosti vjerojatno ponovno trebati započeti liječenje. U ovom trenutku još je teško sa sigurnošću procijeniti koliko je takav pristup dugoročno poželjan i optimalan.
Debljina je kronična dijagnoza koja zahtijeva cjeloživotnu pozornost. I nakon uspješnog gubitka tjelesne težine osoba i dalje nosi biološku sklonost toj bolesti, zbog čega su trajno praćenje tjelesne težine, briga o prehrani, kretanju i drugim aspektima zdravog načina života neophodni za dugoročno očuvanje rezultata.
Ako debljinu želimo doista liječiti ozbiljno i dugoročno, što bismo već danas trebali početi raditi drukčije?
– Pitanje debljine prije svega je pitanje prevencije. U tom je smislu iznimno važna edukacija roditelja male djece, kao i rano usvajanje zdravih životnih navika već u djetinjstvu, pri čemu ključnu ulogu imaju i obitelj i školski sustav. Kod osoba kod kojih preventivne mjere nisu bile dovoljne i koje razviju debljinu, intervencija bi trebala započeti što ranije. Takav pristup ne bi se smio temeljiti samo na edukaciji i promjeni životnih navika, nego, kada postane jasno da početne mjere ne daju zadovoljavajuće rezultate, treba pravodobno razmotriti i farmakološko liječenje.
Pridružite nam se 23. ožujka 2026. na konferenciji “Istina o debljini”. Ulaz je besplatan, a svoju ulaznicu preuzmite OVDJE.
