Baš razmišljam o tome ovih dana koliko smo, ustvari, izvan sebe. Pri tom ne mislim na gubitak kontrole, već na mjesto našeg fokusa. Primjer: prepuni su društveni mediji izreka o drugim ljudima. Na prvi pogled zvuče kao da govore o nama, ali ustvari – fokus je na drugima. To godi našem egu, jer nije do nas, sve će biti dobro kad se oni promijene…
Dokle god se bavimo drugim ljudima, izvan sebe smo, nismo u sebi. Drugi nam služe (doslovno služe, jer time riskiraju da na njih nalijepimo što nije njihovo) kako bismo imali priliku sebe kroz njih vidjeti, upoznati sebe, svoje reakcije na njih. Sve što vidimo, sebe vidimo.
Upoznati sebe i nositi sebe kao autentičnu osobu – to je smisao. Biti autentičan, to je vrhunac slobode – rekao je netko, vidjela sam ovih dana na sličici na Facebooku, ne sjećam se više tko. Kako biti autentičan, ako ti stalno netko govori da bi trebao biti ovakav i onakav i da oni koji jesu takvi…Hm, znaš već?
Svakodnevno u individualnom radu gledam ljude kako se ne usude o sebi dobro ni misliti, a kamo li to izreći. Sjajne osobe, a kliještima izvlačimo na površinu pozitivnu izjavu o sebi. Probija se kroz naplavine straha od osuda, neprihvaćanja, odbijanja, poniženja. To je još uvijek tabu – o tome se ne govori.
Kako biti autentičan? Jednostavno budi. Na primjer, ako si nešto dobro napravio/la, reci i sebi i drugima:
Ljudi će već vidjeti jesi li stvarno pametna, uspješna, dobar, originalan. Ne može ih se prevariti. Odmah vide jesi li narcisoidan ili onako zdravo za sebe kažeš: "Ovo sam baš dobro napravila" . Od straha da nas ne proglase narcisima, ne usudimo si priznati i reći, javno izgovoriti.
Ja sam bila svjetska prvakinja u tome da šutim i čekam da drugi kažu. Prije bi mi se jezik osušio, nego što bih rekla nešto dobro o sebi. I sada kad sama sebi kažem: "Odličan sam članak napisala" mali dio mene osjeća nelagodu, krivnju, kao da se to ne smije. Ma što se ne smije? Ako je dobar, dobar je. Zašto bi to svi smjeli za njega reći, osim mene? Nekoliko puta sam namjerno tako nešto napisala na Facebook statusu. Za vježbu 🙂 .
Da, odlična mi je bila radionica u Gorskom kotaru. Stvarno je. Nije tako bilo uvijek i nije bila baš svaka tako dobra, ali ova je. I to je istina i to izgovaram i stojim iza toga. I da, sjećam se i ponekog lošeg predavanja. Da, nije bilo protočno, nisam bila dobro pripremljena. I to je istina. I to izgovaram. No, ostala su bila odlična, manje ili više, kao i sve drugo u životu. I da, vodila sam predivan ples, prepun ushita i visoke vibracije. I da, … mogla bih tako i o boljim i lošijim trenucima. Zašto ne?
Lažni moral, lažna pravila, kao pristojni smo, a samo gledamo kako su drugi, neki ljudi ovo, neki ljudi ono… Kad vam kažu… Oni, oni, oni… Na njih prenesemo ovlasti da nam kažu da smo dobri pa se ljutimo ako ih ne "ispunjavaju".
Sebe gledajmo, iskreno, bez osuđivanja, prosuđivanja, sa suosjećanjem i namjerom da naučimo o sebi i izaberemo drugačije, otvorenog srca, koliko možemo u tom trenutku. Prema drugima, ali i prema sebi. To je voljenje sebe. I drugih. Iskreno i autentično.
Nismo bolji ako su oni… Štogod…
Znači, fokus na misao: Jesam li u njima ili u sebi? Gdje je moj fokus? Hoće li mi biti bolje kad se oni promijene, kad oni budu drugačiji? Što to govori o meni? Gdje je rješenje?
Naše reakcije na druge su pravi putokaz NAŠEG smjera. Ako smo iskreni prema sebi. Brutalno iskreni. Bez kritike, najprije uvid pa akcija.
I na tome i na brojnim drugim temama radimo sistematski, iz tjedna u tjedan u školi osobnog razvoja Novi Život Nova Ja. Jednom tjedno putem predavanja, rada na tijelu, meditacija, plesa, dramskih igara, konstelacijskih i drugih iskustvenih vježbi upoznajemo sebe i vraćamo svoju osobnu moć koju smo putem zametnuli. Škola ima četiri programa. Barem jedan od njih je prikladan upravo za vas. Saznajte više na prezentaciji programa u srijedu, 02.09.2015. u 20 sati u Tomašićevoj 4 u Teatru Rugantino te na web stranici www.nadja.hr
