Jasen Boko: “U Indiji sam prvi put bio prije 33 godine i od tada joj se stalno vraćam”

Splitski pisac Jasen Boko diplomirao je dramaturgiju i svjetsku književnost, bio je dramaturg, urednik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK… Tijekom života radio je i u rudnicima zlata u Australiji, tvornici ribe na norveškom sjeveru, brao je maline u Québecu, studirao u New Yorku, penjao se po Himalaji, putovao Putem svile lokalnim prijevozom, tražio je Aleksandra među talibanima u Afganistanu, Dioklecijana u Turskoj i Che Guevaru uzduž i poprijeko Južne Amerike…

No njegova je najveća ljubav bila i ostala Indija, zemlja kojoj je posvetio svoj šesti putopis „Život i smrt uz svetu rijeku, Gangesom od Himalaje do Bengalskog zaljeva“, objavljen ovih dana u izdanju Profila.

Zašto život i smrt u naslovu?

– Zato što Ganges, sveta rijeka, za Indijce znači i život i smrt. Uz Ganges, i zahvaljujući njemu, živi više od 500 milijuna ljudi, čime se nijedna druga svjetska rijeka ne može pohvaliti. Indijci tu vodu koriste za piće i navodnjavanje te u industrijskoj proizvodnji, bez nje bi taj dio Indije bio gola pustinja. Pa kad već daje život i ima status svete rijeke, majke Gange, u filozofiji hindusa nekako je logično da obilježi i smrt, kao kraj života.

Onome tko u Varanasiju umre, zajamčena je mokša, izbavljenje, odnosno oslobođenje od samsare, začaranog kruga umiranja i ponovnog rađanja. Prevedeno na kršćanski jezik, smrt u ovom gradu jamči izravan put u raj, pa ne čudi što milijuni hinduista pokušavaju upravo to: umrijeti u Varanasiju. Ali, ma gdje se u Indiji, a najčešće i u svijetu, kremacija umrlog hindusa obavljala, mjesto u kojem pepeo završava uvijek je Ganges.

Koliko često putujete u Indiju? Kako se pripremate za put i na koji način istražujete ono što vas zanima kad stignete na odredište?

– U Indiji sam prvi put bio prije 33 godine i od tada joj se stalno vraćam. Ni ne znam koliko sam puta tamo bio, a prokrstario sam najveći dio Potkontinenta i  na njemu ukupno proveo oko godinu i pol dana. Samo prošle godine, u završnoj fazi istraživanja za knjigu, tamo sam bio pet puta. Ove godine, nažalost, zbog pandemije, nisam mogao putovati u Indiju. Nadoknadit ću to prvom prilikom. Istražujem Indiju, čitam puno o njoj, zanimam se, a „na terenu“ istražujem uglavnom kroz druženje s lokalnim ljudima iz svih socijalnih grupa, od onih na dnu društvene ljestvice do onih koji su u Indiji uspješni kao liječnici, profesori ili poslovni ljudi.

U knjigama opisujete ljude koje susrećete tijekom putovanja. Možete li nam ispričati neki susret za vrijeme puta po Indiji koji vas je posebno dojmio i zašto?

– Imao sam jako puno susreta koji su me dojmili. Teško mi je izdvojiti jedan ili tri takva susreta. Već godinama o ljudima nekako najviše učim uz mog prijatelja Dinesha iz Varanasija i krug njegovih prijatelja koji praktično žive na gatovima Gangesa. Od ovog vozača rikše, koji polako ulazi u turistički biznis, učim se skromnosti, vrijednosti, strpljenju, poniznosti, pozitivnom poimanju svijeta i onoga što mu se događa. I uživam u njegovom društvu na obalama Gangesa.

Kakav su Indijci narod?

– Osim što ne volim generalizacije, mislim da su one štetne jer vode do predrasuda i stereotipa koji, kako znamo iz povijesti, rađaju teorije o “boljim i lošijim” narodima, superiornijima i inferiornijima, što je u konačnici dobro pripremljeno polje za pojavu fašizma. Općenito mi je odbojna ta priča o navodnim strogo određenim i predvidljivim rasnim ili etničkim karakteristikama, pogotovo što se slažem s onima koji nacije smatraju tvorevinama mašte, neutemeljenima u realnosti i smišljenima da mobiliziraju ljude oko ideje o superiornosti nad “drugima”, u pravilu barbarima.

Ali, ne bih ovdje ulazio u raspravu o pitanju nacija, samo moram reći da je ova ideja posebno kompleksna u Indiji. Naime, kako smo skloni naciju povezivati s jezikom volim podsjetiti da je, prema posljednjem popisu, broj jezika koji Indijci navode kao materinski – 19 500! Svi ti jezici pripadaju čak četirima lingvističkim skupinama: indoeuropskoj, dravidskoj, austro-azijskoj i tibeto-burmanskoj pa kula babilonska izgleda kao dječji vrtić u odnosu na ovakvo jezično bogatstvo.

Iako se najveći broj njih smatra Indijcima, mislim da taj termin koriste više u nekom duhovnom smislu zajedništva, nego kao određenje nacije kako ga zamišljamo od sredine 19. stoljeća, kad je zapravo i izmišljeno. I kako onda odgovoriti kakav je „narod“ tih gotovo milijardu i 400 milijuna ljudi? Ukratko, ljudi na Potkontinentu, kad već pristajem generalizirati, vrijedni su i skromni, ali to nikako ne bih zvao nacionalnom karakteristikom.

Indijska se mitologija čini prilično razgranata i zapetljana jednom Europljaninu. Je li vama jasnija?

– Indija je u svemu kompleksna i teško objašnjiva zemlja pa je prirodno da ni priča o mitologiji nije jednostavna. Grčki Olimp, koji današnji Europljani poimaju kao napučeni panteon s brojnim bogovima i polubogovima, iz indijske perspektive djeluje poput male obitelji. To je neznatna skupina u usporedbi sa složenom, teško razumljivom mitologijom Potkontinenta, začetom još u Vedama, najstarijoj preživjeloj svjetskoj duhovnoj tradiciji. Mitološka priča započela je kao monoteistička – u Vedama je bog jedan i jedini – a onda su njegovom kreacijom nastala tri glavna boga, poznata kao trimurti ili, ako hoćete, sveto trojstvo, Brahma, Šiva, Višnu. Potom su započele (re)inkarnacije i brojka se s vremenom umnažala.

Koliko ih je danas, nitko ne zna, ali često se čuje podatak o 30 000 bogova u indijskom panteonu. No to je tek skromna procjena, najčešće se barata brojkom od 330 milijuna. Bogova! Ma koliko dugo boravio u Indiji nikada neću naučiti sve te složene odnose.

U knjizi često na šaljiv način govorite o „rodbinskim vezama“ današnjih Indijaca i Hrvata.

– Odavno je potvrđena teza da su preci indoeuropskih naroda tisućljećima dijelili život u azijskim stepama i govorili praktički istim protoindoeuropskim jezikom. A onda su krenule migracije i odvajali su se Germani, Balti, Indoiranci, Slaveni… A ti su Slaveni, kaže lingvistika, duže ostali u zajednici s Indoirancima nego s Germanima, pa jezična analiza pokazuje više sličnosti između hindskog, perzijskog i hrvatskog jezika nego između hrvatskog i njemačkog. I time nas, na moju radost, određuje kao rođake današnjih Indijaca i Iranaca više nego Nijemaca. Nije da ja imam nešto protiv potonjih, ali one prve baš volim, ipak su mi rodbina. Što mi je onda u knjizi dobar šlagvort za ismijavanje nacionalizma i šovinista.

Baš mitologija, kao i jezik koji je jednom bio zajednički nama i Indijcima, otkrivaju značajne tragove tog davnog zajedničkog života u azijskim stepama. Koji je u hindu mitologiji ostavio brojne sličnosti s mitologijom ostalih indo-europskih naroda, sa Slavenima posebno. Za razliku od ostalih indoeuropskih plemena koja su doselila u Europu, i kasnije prihvatila kršćanstvo, hindu mitologija, potekla u istim stepama kao i ona europska, pretkršćanska, ostala je gotovo nepromijenjena kroz sve to vrijeme od napuštanja „pradomovine“.

Uz, naravno, dodatak u panteon novih božanstava, bollywoodskih zvijezda ili slavnih igrača kriketa.  I dok su sve one Perune, Odine, Zeuse, Jupitere i njihovu braću Isusovi sljedbenici odavno pospremili u vječna lovišta, Brahma, Šiva i Višnu, njihovi nekoć bliski božanski rođaci, i danas se štuju u Indiji jednakim žarom kao prije četiri tisućljeća.

Koliko mitologija i religija utječu na život stanovnika u Indiji?

– Indijci su religiozni, ali ne zaboravimo da tamo ne žive samo hinduisti. Oni, istina, čine 80 posto stanovništva, ali potkontinent s njima dijele i pripadnici drugih vjera. Osim što je mjesto rođenja četiriju velikih religija, hinduizma, budizma, džainizma i sikhizma, treba naglasiti da je i islam ovdje imao svoje zlatne dane i stvorio veličanstvene spomenike, te da je Indija i danas po broju muslimana druga najveća muslimanska zemlja na svijetu, nakon Indonezije. Zoroastrizam i bahaizam stvoreni su u susjednoj Perziji, a danas najveći broj pripadnika tih religija živi upravo u Indiji.

I Židovi su se rano, još u šestom stoljeću prije naše ere, pojavili na obalama Potkontinenta i zadržali se ondje do danas, a i kršćanstvo je snažno povezano s Indijom, ne samo zato što ih tamo živi tridesetak milijuna i jer su se, navodno, već apostoli pojavili na njenim obalama. Uostalom, u Kašmiru će vam pokazati grob Mojsija, Isusa, Djevice Marije i Marije Magdalene, koji su svoje umirovljeničke dane, navodno, proveli u tom, najljepšem dijelu Indije. Ali, neću vam sve ispričati, za te će informacije čitatelji morati pročitati knjigu. 

U knjizi navodite da je indijska kultura dala puno više svijetu no što je to Zapad spreman priznati. Možete li navesti neke primjere koji su kod nas manje poznati?

– Arijci su prvi „otkrili“ nulu, jedno od ključnih postignuća u matematici, a brojke kakve danas veliki dio svijeta koristi, uopće nisu arapske, uveli su ih indijski matematičari koji su dekadni sustav i trigonometriju stvorili prije gotovo dva tisućljeća. Od njih su ih u 9. stoljeću preuzeli Arapi te ih izvezli u Europu i dalje u svijet. Najstarije svjetsko sveučilište nastalo je na potkontinentu, u Taksili (danas u Pakistanu) još u 6. stoljeću stare ere, 1700 godina prije prvoga europskog sveučilišta u Bologni.

Kad pogledate službene popise najstarijih svjetskih sveučilišta, oni uvijek započinju s Bolognom, uz napomenu kako su sva ona starija, u Indiji, Perziji, Kini i zemljama islama, isključena s popisa jer su drugačija od europskog koncepta. Europocentrični dominantni svijet ne priznaje ništa drugačije ili ono nastalo izvan „centra svijeta“. Ali, kako se Europa ponaša ignorantski prema svemu što ne dolazi s njezina prostora – što su vrlo uspješno danas naslijedili Amerikanci – očekivano prešućuje činjenicu da je sveučilište u Taksili desetak stoljeća podučavalo i religiozne i sekularne predmete, a bilo je poznato po proučavanju znanosti, medicine, umjetnosti, čak i astrologije.

Studenti su na sveučilište dolazili iz cijelog tada poznatog svijeta, od Grčke do Kine. I indijska književnost pripada počecima ljudske civilizacije. Ta se literarna djela na ljudskom obzoru pojavljuju milenijima prije nego književnost superiornih kolonizatora. Brojke kojima se i danas služimo nisu jedini indijski doprinos matematici: poznavali su i broj pi (π), a što se pravnih znanosti tiče, Manuov je zakonik stariji od bilo čega što je stvoreno u Europi. Indijska znanost i danas značajno pridonosi svjetskoj znanosti: od 1975. šalje svoje satelite u svemir, a 2008. uspješno je spustila lunarno vozilo na Mjesec. Prvi Indijac svemirom je letio još 1984. godine. Dovoljno?

Dotaknuli ste se i teme položaja žena u Indiji. Što vas je vezano uz tu problematiku posebno rastužilo?

– Kao i druga pitanja o Indiji i ovo otkriva kompleksnost tog društva, a moja je knjiga pokušaj da se tim pitanjima pozabavim temeljitije. Iako je Indija još 1966. imala ženu na čelnom mjestu države, puno je ženskih (i uopće, ljudskih) prava koja i danas traže bitno poboljšanje. I tu je situacija jako kompleksna, kao u svim segmentima života na Potkontinentu.

S jedne strane imate Indiju 21. stoljeća, nuklearne bojeve glave, Indijca u svemiru i žene na čelnim mjestima politike, a s druge volovske zaprege na cestama i još uvijek živi običaj dogovorenih brakova djece koja su tek prešla desetu godinu, ponekad i mlađih. Najružniji ostatak prošlosti u ruralnim krajevima je drevni indoeuropski običaj “paljenja supruge” na odru preminulog supruga. Običaj je, naravno, strogo zabranjen, ali se još uvijek zna dogoditi uz burne medijske rasprave.

I sami priznajete da ste veliki zaljubljenik u Indiju. Biste li ondje mogli živjeli?

– Ne samo da bih mogao živjeti nego imam i plan za mirovinu. Šest ljetnih mjeseci bavljenje maslinama i vrtom na Šolti, šest zimskih u Indiji, na Goi, a već sam našao i svoju plažu koja je jedna od rijetkih stvari koje se u Indiji u ova tri desetljeća nisu promijenile. Sjediti na verandi uz šum Arapskog mora, malo pisati, a malo gledati promjene na pijesku nad leglom morskih kornjača pred kućicom i prognozirati  kad će se izleći i otrčati u more, to je moj san. Koji ću, nadam se, kao i ostale planove o putovanjima realizirati.

Putovali ste Južnom Amerikom i poznati ste kao zagovornik socijalne i društvene pravde i ravnopravnosti. Kakva je vaša slika današnjeg modernog svijeta?

– Slika je otužna, vladaju profit i pohlepa. I dok mogu razumjeti potrebu da se ima, ne mogu razumjeti potrebu pretjeranog zgrtanja, skupljanja svega, novca, stvari, nekretnina. Nedostaje nam umjerenosti i skromnosti, a društveno bogatstvo krajnje je nepravedno raspoređeno. Nitko me neće uvjeriti da oni ekstremno bogati zaista rade toliko više od onih ekstremno siromašnih i da su sve to, i jedni i drugi, zaslužili, bogati suludo bogatstvo, a siromašni bijedu? Potrošačko društvo liberalnog kapitalizma ima razrađene metode manipuliranja ljudskim ovcama kojima nudi primamljive skupe artikle, od kojih većina nema nikakvu svrhu i zapravo je potpuno nepotrebna.

Tko nema novca da bi sudjelovao u suludoj potrošnji, svijetu čiji je temelj i jedina svrha profit je nezanimljiv i zapravo nepotreban, samo smeta povećanju profita. Cijela ta sirotinja Afrike i Latinske Amerike, ako ne može trošiti, po njima ne treba ni živjeti. I, naravno, po takvoj logici, zašto bi se novac „bacao“ na besplatno i svima dostupno zdravstvo i obrazovanje? Tko ne može platiti dobru bolnicu i dobru školu jer nema novaca ne mora se ni obrazovati ni liječiti, ionako od takvih u društvu profita nema koristi. Nekadašnje kolonizatore i konkvistadore koji su opljačkali zemlje tzv Trećeg svijeta danas su zamijenili „strani investitori“ koje i u Hrvatskoj stalno zazivamo, spremni na povoljnu rasprodaju još ono malo vrijednosti koje su ostale u našem vlasništvu.

Ono što me danas čudi u ovom neokolonijalizmu potrošačkog društva jest poslušnost mase i pristajanje na ovakvu pohlepnu igru, na svijet u kojem najbogatiji ljudi, iz čega nije izuzeta ni Hrvatska,  plaćaju manje poreza od radnika u supermarketima. A sve jer se štiti navodna „poduzetnička klima“, bez koje, uvjeravaju nas, ne bismo preživjeli. Ma dajte… Niti jedna sila nikad nije trajala vječno, neće ni ovakvo uređenje. I da se razumijemo, ni slučajno ne zagovaram komunizam, samo pravedniju raspodjelu bogatstva i socijalnu državu koja brine o svojim građanima, a ne o svojim političkim vođama i bogatašima.

Što je za vas toliko izazovno u putovanjima?

– Novi ljudi, nova mjesta, nove kulture, nepredvidivost onoga što me čeka, istraživanje svijeta i sebe… jedan zaista bogat doživljaj, puno zanimljiviji od svakodnevice koji me obogaćuje u svakom pogledu…

Kako putoholičar poput vas preživljava aktualnu situaciju kada su zbog pandemije koronavirusa putovanja svedena na minimum?

– Pa trudim se „putovati po svojoj sobi“, kao de Maistre u svojoj knjizi. Čitam puno, planiram, maštam… i putujem po ovoj mojoj lijepoj zemlji. Dobro sam izgurao ovu godinu, bavio sam se vrtom i maslinama, jedrio, planinario Velebitom. Sad počinje kriza, posljednjih 5-6 godina ovo je uvijek bilo vrijeme kad idem u Indiju, a i putovanje Latinskom Amerikom započelo je u studenom prije tri godine… tako da me Facebook sad svakodnevno podsjeća na neka lijepa i privlačna mjesta na koja bih opet išao. Na koja ću opet ići, siguran sam. A zasad – vježbam strpljenje i učim o meni nekim novim svjetovima.

Pročitaj i ovo:

• Frane Herenda: “Fitoterapija je često suptilnija i dolazi s manje nuspojava. Treba joj duže, ali pacijenti je i bolje podnose”
• Davor Balaško: “Nakon 13 godina u medijima, sreću sam pronašao u proizvodnji likera”
• Marko Bakes: “San mi je imati svoju slastičarnicu ili neku modernu pekarnicu”

Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji ispiriraju i mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!