Sve žene, pa i majke griješe samo u dvije stvari, a to su ne stavljanje sebe na prvo mjesto i ne postavljanje osobnih granica. To je nešto što učimo promatranjem odnosa odraslih oko nas od malih nogu i jako je teško ispravljati kasnije, objašnjava nam Margita Tomić, alias Internetmater. Ovu vrckavu (ili kako sama za sebe kaže ‘nemoguću’ influencericu na Instagramu prati više od 35 tisuća pratitelja koji sa smijehom doživljavaju sve njezine dogodovštine – suosjećajući s njom i pronalazeći se u istim ili sličnim situacijama. Među inim, otkriva nam zašto je biti roditelj postalo izazovnije u kontekstu borbe s nevidljivim demonima modernog društva. Upravo to su teme koje često otvara u digitalnom svijetu, ali i kroz podcast ‘Samo bez panike’ koji već godinama vodi s prijateljicom i kolegicom Majom Marić.
Tko je zapravo Margarita Tomić i kako je uspjela razviti svoju ‘online personu’?
– Rođena sam u Splitu, odrasla u malom mjestu Jelsa na otoku Hvaru. Srednju ekonomsku i fakultet sam završila u Zagrebu. Završila sam Političke znanosti, smjer novinarstvo, ali nisam nikada (do sad) radila u struci. Većinu svojeg radnog vijeka provela sam u zastupništvu njemačke tvrtke koja se bavila bravarsko – građevnim elementima. To mi je bio jako zanimljiv posao, ali sam iscrpila mogućnosti napredovanja i jedini logičan korak je bilo okrenuti se sebi i napraviti nešto svoje. Od malih nogu sam nešto izmišljala, pisala, kasnije i snimala. Stalno sam u glavi režirala kratke filmove situacija koje sam proživljavala, i tako se razvojem digitalnih medija i društvenih mreža razvila i moja online persona.
U kojem ste trenutku pomislili da se želite baviti influencanjem i zašto?
– Nisam razmišljala o tome kao o poslu, ili nečime čime se želim baviti, jednostavno se dogodilo. Sada kada gledam unatrag, rekla bih da me to toga doveo moj ADHD, koji me u okviru “normalnih” poslova i kroz školski sustav uvijek ukalupljivao u brzopletu, eksplozivnu, lijenu i rastresenu osobu. Izgleda da sam samo trebala pronaći svoj način izražavanja. Moje društvene mreže su bile i ostale moj ispušni ventil, mjesto na kojem mogu biti kakva želim, onda kada želim. Mogu se izražavati na načine koje mi odgovaraju, pomicati vlastite kreativne granice i zadovoljavati znatiželju. Volim komunikaciju s ljudima, introvertirani sam ekstrovert, eksplozivne naravi kojoj sve brzo dosadi. Nemoguća sam.
Zašto teme o roditeljstvu i majčinstvu – jesu li nam više nego ikad potrebne jer imamo osjećaj da je u današnje vrijeme zapravo najteže biti dobar roditelj i sretna majka?
– Teme koje ‘obrađujem’ su teme koje živim. Budući da sam 80 % vremena isključivo roditelj, pa onda sve ostalo, sasvim je logično da to zauzima dobar dio komunikacije prema ljudima koji me prate. Danas je najteže biti prisutan u trenutku i zadovoljan malim stvarima, a biti roditelj postalo je izazovnije u kontekstu borbe s nevidljivim demonima modernog društva. Upravo to su teme koje često otvaram u digitalnom svijetu, ali i kroz podcast ‘Samo bez panike’ kojeg već godinama vodim s prijateljicom i kolegicom Majom Marić.
Što uopće po vama znači biti dobar roditelj i koliko su vremena drugačija od onih u kojima ste, primjerice, vi odrastali?
– Ja sam odrastala u maloj otočkoj sredini, gdje se svi znaju i gdje je odnos roditelja i djece, posebice ženske, bio starinski. Ako je Zagreb kaskao za svijetom deset godina, otok je kaskao još deset godina za Zagrebom. Primijetila sam to kada sam se doselila u Zagreb, a vjerujem da je tako bilo više-manje čitavoj mojoj generaciji. Mi nismo išli na izlete, zimovanja i putovanja s roditeljima. Nismo pričali o seksu, masturbaciji ni prvim ljubavima. Nije bilo plejke, mobitela, interneta ni pizzerije koja bi radila zimi, mali smo jednu televiziju s tri programa, a sestra i ja smo bile daljinski upravljač. Ovo je jedna krajnost iz koje smo uplovili u drugi polaritet, preliberalnim odgojem iz želje da našoj djeci bude bolje nego nama. Iz želje da se više povežemo, mi smo se – izgubili.
U čemu današnje majke najviše griješe u odnosu prema sebi, djeci, partnerima…?
– Sve žene, pa i majke griješe samo u dvije stvari, a to su ne stavljanje sebe na prvo mjesto i ne postavljanje osobnih granica. To je nešto što učimo promatranjem odnosa odraslih oko nas od malih nogu i jako je teško ispravljati kasnije. Pripadnice novije generacije puno se bolje nose sa svojim novim ulogama, samostalnije su asertivnije, ali često i kritizirane radi toga. Danas želimo puno, jer možemo puno, ali zaista – možemo li mi to sve puno što želimo (ovo vam pokušavam dati uvid kako je u mojoj glavi). Sve nam je na raspolaganju, sve informacije imamo, sve mogućnosti su ovdje, ali imamo ružičaste naočale na nosu. Pokušat ću ovo preformulirati u muškom rodu, čisto da stavimo u drugačiji kontekst.
Možemo li danas zaista biti uspješan poslovan čovjek, prisutan i sretan otac, odličan kuhar i čistač zahoda, dežurni taksist za treninge, glavni koordinator i priskrbitelj obiteljskog života, brižan suprug i pouzdan prijatelj? Ja kažem – choose your fighter and choose your game level, jer internet laže. Gdje si ti ovdje? Tko ti ti od ovih likova? Jesi li sve? Možeš ti to sve, ali pitaj se radije želiš li ti to sve? Jer za biti to sve trebaš poznavanje vlastitih granica i mogućnosti, pouzdanog partnera i podršku okoline. Nije samo stvar dobre organizacije, nitko ne može sve sam, a tko kaže da može – laže k’o pas.
Koji je postotak žena i majki koje vas prate, a ima li među vašim fanovima i muškaraca – traže li i oni od vas poneki savjet?
– Prati me više od 80 % žena, ali ima i muškaraca jer često razbijam pločice miniwashem, vozim nemoguća vozila, popravljam, bušim, brusim, gletam, rastavljam, onako – muške stari (zapravo mi se to tad hoće raditi i kako ti to misliš – ja to neću znati). Prilično su samozatajni, mislim da oni samo u tišini zapisuju u notes što NE RADITI :). Šalim se, imamo popriličan broj muških pratitelja na podcast kanalu, što nas je iznenadilo i razveselilo. Također, i podosta mladih djevojaka koje žele čuti našu perspektivu bez nekog uljepšavanja, onako kako je.
Planirate li dalje razvijati Internetmater i u kojem smjeru?
– Nemam pojma. To se razvija stihijski, kako se osjećam i kako mi se hoće. Vrlo vjerojatno će odrastati još i ostariti sa mnom, jer mali ekshibicionist u meni još nije spreman staviti točku na i. Ja uvijek imam nešto za reći, o bilo čemu. Mislim da ću se više okrenuti temama koje se tiču ženskog zdravlja i života u zrelijoj dobi, stvarne brige o sebi koja dođe svima kada menopauza pokuca na vrata i prestanemo biti otirač za sve po redu. Iskreno, sada mi se nekako polako živi. Svoju hiperaktivnost sam preusmjerila na sebe i djecu, poljoprivredu, radove oko kuće i razvijanje podcasta. Želim miran, taman život. Četrdesete su nove tridesete ;). Vrag odnija prišu.
