Kada bismo birali najprofesionalniju, najsrdačniju i najsimpatičniju javnu osobu u Hrvatskoj, Ida Prester bila bi definitivno u samom vrhu liste. Nepatvoreno iskrena, vesela i topla osoba, profesionalna u svakom trenutku, empatična i snalažljiva – stoga ne čudi da je teško uloviti za intervju zbog brojnih poslovnih obveza. Javnost je poznaje i kao veliku zagovornicu ravnopravnosti i osobu koja je uvijek na strani ‘slabijih’, spremnom da ruši predrasude – kako tuđe, tako i svoje.
Njezin netom završeni prvi autorski dokumentarni serijal ‘Pobjednici’ sve je to ponovno dokazao o Idi – jer iza priča o ljudima ‘koji su se iskazali po hrabrosti, rušenju predrasuda, upornosti i snazi duha’ gledatelje je osvojilo i to što je autorica uspjela da svaka epizoda zrači toplinom, a da ne skrene u patetiku – a iza svake ‘teške životne priče’ ostala je poruka optimizma i životne pobjede. Baš kao i u svemu što Ida radi.
Iza vas je, dakle, autorski prvijenac ‘Pobjednici’ koji je dobio same pohvale i struke i gledatelja HTV-a. Jesu li se slegli vaši dojmovi i koliko ste zadovoljni tim dokumentarnim serijalom?
– Dojmovi se još nisu slegli jer me svakodnevno ljudi kontaktiraju, pišu, dijele priče… Tek sad shvaćam koliko je serijal dotaknuo gledatelje. Jako sam ponosna na ‘Pobjednike’ jer smo uspjeli spojiti estetiku i emociju, a najvažnije – ljudima dati glas. To je bila zajednička ideja svih nas u timu. Važno nam je bilo da svaka epizoda zrači toplinom, ali da ne skrenemo u patetiku i kukanje. Gledatelji nam pišu da su se isplakali, ali i nasmijali, na kraju svake epizode je ipak neka poruka optimizma i životne pobjede. Upravo to smo htjeli.
Koliko su vas osobno nadahnule priče iz serijala o pojedincima ‘koji su se iskazali po hrabrosti, rušenju predrasuda, upornosti i snazi duha’?
– Ti ljudi su nas sve oplemenili, i nas u ekipi, a nadam se i sve gledatelje. Svaka epizoda me podsjetila koliko su empatija i otpornost snažne sile. Te priče mi često navru kad mislim da je nešto teško, da mi se ne da, da bi najradije odustala – i odmah shvatim da mogu i moram dalje. Naučili su me da ranjivost nije slabost, nego snaga.
Koliko razmišljate o vlastitim granicama i što je zapravo po vama – uspjeh?
– Granice pomičem stalno – često iz inata, ponekad iz potrebe da preživim. Uspjeh za mene nije glamur ni broj pregleda, već osjećaj da sam bila korisna i da nisam pogazila sebe. Ako zaspim mirne savjesti – to je moj uspjeh.
Od prvog pojavljivanja u javnosti publika vas doživljava kao vrlo otvorenu i srčanu osobu koja se bori protiv nepravdi. Jeste li takvi od malena i što je najviše utjecalo na vas da se ne bojite čvrsto izražavati svoje stavove?
– Uvijek sam bila glasna i malo dosadna. Sjećam se kako su me opominjali da se stalno bunim oko nečega. Cijeli razred šuti, a ja moram tjerati pravdu. Često bi se to slomilo preko mojih leđa, pa sam s vremenom naučila i malo taktizirati. Tu moju borbenost je oduvijek ohrabrivao tata Mladen. ‘Samo guraj svoju priču i svoje principe’, govorio bi mi. Inače izgubiš sebe. I u pravu je. Samo to treba raditi pametno i taktički, ne uvijek grlom u jagode, kako mene često ponese.
Koliko ste nepravdi i predrasuda vi osobno doživjeli – i zbog svog privatnog i javnog života?
– Dovoljno da razvijem debelu kožu, ali i dovoljno da ostanem osjetljiva. Sviram u bendu koji je od početka izazivao reakcije, udala sam se ‘na drugu stranu granice’, živjela između Beograda i Zagreba, i stalno odgovarala na pitanja tipa: ‘A kako to funkcionira?’ Sve to me samo učinilo jačom i još odlučnijom da rušim predrasude – ne samo tuđe, nego i vlastite.
Čini li vam se ipak da je hrvatsko društvo evoluiralo po pitanjima mnogih društvenih nepravdi?
– Polako, ali ide. Sve je više glasova koji se usuđuju reći pravu situaciju, pa i car je gol, kad treba. No i dalje previše toga ostaje „pod tepihom“. Mi se volimo praviti tolerantni, dok ne dođe netko tko nas stvarno izazove. Tu još imamo puno posla.
Za 12. godišnjicu braka napisali ste: ‘Nisu uvijek fanfare i konfete, al’ držimo se…’ Što je po vama ‘tajna’ uspješne veze i kako uspijevate biti i ‘dobra mama i supruga’?
– Tajna? Pristajanje na nesavršenost. Brak nije film – to je ponekad mir, ponekad rat, ali ako postoji ljubav i poštovanje, sve se može. Djeca nas dodatno uče strpljenju, a ja balansiram koliko mogu – nekad sam super mama, nekad umorna žena (kao sada na primjer), i to je okej. Ne težim savršenstvu, nego prisutnosti.
Koliko imate slobodnog vremena i kako ga najradije provodite? Što bi bio vaš idealan dan?
– Slobodnog vremena ima malo, ali kad ga imam – idem s djecom u prirodu, plešem po stanu, gledam dokumentarce ili ništa ne radim. Idealni dan? Bez alarma, sa suncem, djecom, morem i dragim ljudima. Bez mailova i planova. Samo sada i ovdje.
Planirate li nastavak serijala ‘Pobjednici’ ili nove emisije?
– Apsolutno. “Pobjednici” su mi otvorili novo poglavlje u životu. Već pripremamo drugu sezonu – samo još da dobijemo zeleno svjetlo s HRT-a i krećemo sa snimanjima. Ima toliko nevjerojatnih ljudi među nama, a ovo je moj način da ih svijetu predstavim. I da pokažemo da su pravi heroji među nama – skromni, tihi i snažni.
