U više od četrdeset godina javnog djelovanja, Hamed Bangoura prošao je put koji malo tko u Hrvatskoj može ispričati. Od tinejdžera koji je 1982. prvi put stao za gramofone, preko radijskih i televizijskih pionirskih dana, do današnjeg angažmana na društvenim mrežama – ostao je vjeran jednoj ideji: da je u središtu svakog posla čovjek.
Njegova karijera nije linearna, nego slojevita; nije sezonska, nego dugoročno građena, s jasnim planovima i s još jasnijom misijom. I danas, kada otvoreno progovara o društvu, odgovornosti i ulozi javnih osoba, ne čini to zbog reflektora, nego zbog, kako kaže, svoje djece i svih obitelji koje se u njegovim riječima mogu prepoznati.
U razgovoru za naš portal bez filtera govori o prošlosti koja ga je oblikovala, sadašnjosti koja ga motivira i budućnosti o kojoj promišlja glasno, jer vjeruje da promjena nije utopija nego posljedica rada, znanja i hrabrosti da se kaže – možemo bolje.
Vaša karijera traje više desetljeća, od televizije do društvenih mreža. Kako ste doživjeli tu tranziciju i kako danas doživljavate svoju ulogu javne osobe u odnosu na početak karijere?
– Moja karijera traje 44 godine i zapravo nije započela s televizijom. Počela je još 1982. godine, kada sam s nepunih 15 godina prvi put stao za gramofone i odlučio da ću biti DJ. Već 1985. počinjem raditi na radiju, a 1988. godine započinje moja televizijska karijera.
Što se tiče tranzicije, nijedna me nije previše pogodila jer sam oduvijek tip koji radi dugoročne planove. Za svaki posao koji sam radio imao sam i neki ‘backup plan’. Promjene formata i medija nisam doživljavao kao prijetnju, nego kao prirodan tijek i priliku za prilagodbu.
Kad smo kod uloge javne osobe, ona je u suštini ista od početka karijere pa do danas. Razlika je u tome što sam na početku prvenstveno zabavljao javnost i unosio radost, a danas, u zrelijim godinama, osjećam potrebu i odgovornost upozoravati na greške koje kao društvo činimo.
Koje trenutke iz vaše karijere smatrate prekretnicama koje su vas oblikovale kao javnu osobu?
– Samo jedan trenutak mi se zaista nameće kao prekretnica. To je trenutak kada sam shvatio da, iako me ljudi doživljavaju kao neku ‘zvijezdu’, ja zapravo nisam nikakva zvijezda.
Shvatio sam da je moj pravi kapital ljubav i poštovanje publike. Ljudi koji slušaju što puštam za gramofonima, gledaju što imam za reći na televiziji, ali i roditelji koji mi povjeravaju svoju djecu i njihove karijere. Daju mi na povjerenje najvrjednije što imaju – svoju djecu. U tom trenutku shvatio sam koliko je svaka izgovorena riječ važna. I da će ta riječ biti doista prihvaćena samo ako dolazi iz srca, s iskrenom emocijom.
Čime se trenutačno profesionalno bavite?
– Trenutačno radim na dva projekta i oba su, iako komercijalna, snažno društveno odgovorna.
Prvi projekt je Momtivation, u vlasništvu jednog mladog bračnog para. Oni su prototip svega onoga za što se zalažem u svom javnom djelovanju. Predivan mladi bračni par, roditelji četvero djece, koji su iz vlastitog osobnog iskustva stvorili jedan važan projekt.
Momtivation je jedan od najvećih eko sustava za mame na ovom području, temeljen na omnichannel pristupu, spoju mobilne aplikacije i snažne organske zajednice na društvenim mrežama. Aplikacija je besplatna i, zajedno s partnerima, kombinira alate poput kratkih i učinkovitih treninga, zdravih i finih recepata, edukacija, putovanja i ekskluzivnih popusta kako bi se mamama olakšala svakodnevica, stvorilo vrijeme koje zaslužuju i pružila stvarna podrška. Njihova misija je jasna: pružiti majkama alate i podršku koji im omogućuju zdraviji, sretniji i ispunjeniji život dok se brinu za svoje obitelji. Do sada je aplikaciju skinulo više od 120.000 žena koje je svakodnevno koriste.
Drugi projekt je moj novi projekt koji će također biti društveno odgovoran, a bavit će se potrebama ljudi u trećoj životnoj dobi. Kako i sam uskoro ulazim u taj životni sektor, razmišljao sam kako bih ja sebi želio olakšati život u poznim godinama, ali i kako povezati brigu svoje djece i društva za mene jednog dana, a da pritom poštujem vrijeme i život svoje djece, koja sigurno neće moći biti uz mene 24 sata dnevno. O tom projektu ne želim previše govoriti u ovoj fazi, ali iskreno se nadam da ću ga s partnerima pokrenuti u prvom tromjesečju 2026. godine.
Osim svega navedenog, imam još dosta posla oko sređivanja nekih zaostataka, a u slobodno vrijeme završavam pisanje svoje autobiografije. Mislim da nakon 59 godina života u Hrvatskoj imam što ponuditi. Ako ništa drugo, kao doprinos razumijevanju različitosti, te kao svjedočanstvo o tome kako se netko poput mene našao u Hrvatskoj, što je radio, kuda je išao i zašto smatram da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu s ogromnim potencijalom, koji, nažalost, danas ne živimo punim plućima. Teško dišemo, jer su nas neki prodali za strane i vlastite, a ne naše interese.
Često komentirate društvene teme koje mnogi izbjegavaju. Što vas motivira da otvoreno govorite i smatrate li da javne osobe imaju posebnu odgovornost?
– Mene u svemu motiviraju moja djeca. Isključivo zbog njih to radim, a ne zbog sebe ili vlastite promocije, kako to neki ‘dobronamjerni ljudi znaju protumačiti.
Svojih, ne 15 minuta, nego 30 godina određene javne prepoznatljivosti već sam prošao i svjetla pozornice me više ne zanimaju. Krećem od vlastitog doma. Što želim svojoj djeci, želim i svoj djeci Hrvatske, samim time i svim obiteljima. Živimo u društvu s gomilom problema koje mnogi svjesno ne žele vidjeti niti na njih upozoravati, posebno javne osobe. Njihov angažman je često gotovo nezamjetan. Čast iznimkama. Ne priznajem podjele na lijeve, desne i centralne. Za mene postoje samo oni koji razumiju da nam kao društvu u središtu mora biti čovjek – i oni koji to ne razumiju.
– Svi koji komuniciraju sa mnom znaju da se snažno zalažem za kulturni dijalog. Komunikacija je dvosmjerna i morate biti svjesni da će svaki vaš javni stav biti izložen kritikama – i pozitivnim i negativnim. Nemam problem s kritikom ako je argumentirana i ako nije uvredljiva.
Iskreno, jedino što me ljuti je površnost. Ono, kada netko komentira, a da nije pročitao tekst s razumijevanjem. Nažalost, danas se ljudi često vode niskim strastima i čitaju samo naslove i podnaslove, a ne sadržaj. Tako komentiraju i društvena događanja, a da zapravo nemaju uvid u širu sliku. Na svojim društvenim mrežama pokušavam održavati razinu kulturnog dijaloga, dok se na anonimne uvrede svjesno ne osvrćem.
Bez društvenih mreža nezamisliv je moderan život. Koje su po vama prednosti, a koji izazovi otvorenog i direktnog pristupa u javnom prostoru? Jesu li društvene mreže poboljšale ili narušile javnu raspravu?
– Iako se često kaže da je život bez društvenih mreža danas nezamisliv, mislim da to više govori o našim navikama nego o stvarnoj nemogućnosti. One su postale produžetak javnog prostora. Mjesto na kojem se informiramo, oblikujemo stavove, izražavamo mišljenja i sudjelujemo u društvenim raspravama.
Prednost tog otvorenog i direktnog pristupa je u tome što je javni prostor postao dostupniji široj publici. Glasovi koji se ranije možda ne bi čuli danas mogu doći do ljudi bez posrednika, što je u određenoj mjeri demokratiziralo komunikaciju. Brzina širenja informacija, mogućnost povezivanja i stvaranja zajednica, kao i veća vidljivost važnih društvenih tema, važan su iskorak.
S druge strane, ta otvorenost nosi i ozbiljne izazove. Zbog brzine i kratkih formata, komunikacija je često površna i svedena na reakcije umjesto na promišljanje. Algoritmi dodatno potiču stvaranje zatvorenih krugova istomišljenika, što produbljuje polarizaciju i otežava stvaran dijalog. Tu su i dezinformacije, govor mržnje, kao i kultura brzog osuđivanja u kojoj se često ne ostavlja prostor za kontekst, nijanse i ljudsku pogrešku.
Jesu li društvene mreže poboljšale ili narušile javnu raspravu? Rekao bih – i jedno i drugo. Otvorile su prostor, ali ga nisu nužno učinile kvalitetnijim.
– Kvaliteta javne rasprave ne ovisi o platformi, nego o razini osobne odgovornosti, medijske pismenosti i spremnosti na stvarni dijalog. Ako ih koristimo kao alat za razmjenu argumenata i razumijevanje, mogu biti snažan korektiv. Ako ih koristimo samo za potvrdu vlastitih stavova i brze osude, tada postaju dio problema, a ne rješenja.
U konačnici, društvene mreže same po sebi nisu ni dobre ni loše. One su alat. Kvaliteta javnog prostora ovisi o tome kako ih koristimo: s odgovornošću, kritičkim razmišljanjem i spremnošću na dijalog, a ne samo na reakciju.
Kako balansirate obiteljski život s javnim angažmanom?
– Otvorenom komunikacijom s članovima svoje obitelji. Moja djeca znaju sve o meni i mom javnom djelovanju. Otvoreno razgovaramo o svim temama i u argumentiranom dijalogu rješavamo i eventualne nesuglasice.
Od njih, kroz razgovore, saznajem puno o njima i njihovoj generaciji. Svi smo temperamentni u obrani svojih stavova, ali upravo to sam želio od svoje obitelji. Kritičko razmišljanje i sposobnost argumentirane rasprave. Za balans je, na kraju, najviše zaslužna Kristina. Ona je bila uz njih u najvažnijim periodima njihova života. Stavila je svoju karijeru po strani kako bi se mogla posvetiti djeci i zato uvijek kažem da, kada me ljudi pohvale kako su mi djeca lijepo odgojena i kulturna, pohvale trebaju uputiti mojoj ženi. Ona je 95 % svega što one, moje kćeri, danas jesu.
Smatrate li da vaš angažman može inspirirati mlađe generacije? Vidite li kod njih potrebu za novim uzorima i iskrenim glasovima?
– Mislim da svatko tko je izložen javnosti, htio to ili ne, ima određeni utjecaj i zato smatram da je važno biti svjestan te odgovornosti.
Ne doživljavam se kao nečiji uzor u klasičnom smislu, ali ako moj rad, stav ili način razmišljanja nekome mogu dati poticaj da vjeruje u sebe, da se ne boji biti drugačiji ili da se bori za ono u što vjeruje – onda mi je to iskreno velika čast.
Mislim da mlađim generacijama uzori trebaju, ali ne u idealiziranom obliku. Više nego savršene ljude, trebaju autentične glasove, ljude koji ne glume, nego iskreno govore i o svojim uspjesima, ali i o sumnjama, greškama i učenju. Poruka koju im najčešće želim prenijeti jest da ne traže potvrdu izvana kao mjeru vlastite vrijednosti. Svijet će im stalno nuditi usporedbe, ali važno je graditi vlastiti kompas, ostati znatiželjan, kritičan i ne izgubiti osjećaj za sebe.
Ako biste mogli izdvojiti jednu temu koju danas smatrate ključnom za javni angažman, koja bi to bila i zašto?
– Iako živimo u globalnom svijetu punom izazova, moj fokus je Hrvatska, jer tu živim i djelujem. Ako moram izdvojiti jednu temu, onda je to meritokracija – društvo u kojem znanje, rad i sposobnost imaju prednost nad vezama, podobnošću i prosjekom.
Bez stvarne meritokracije ne možemo govoriti ni o zadržavanju mladih, ni o prosperitetu, ni o povjerenju u institucije. Ako ljudi nemaju osjećaj da će biti vrednovani prema onome što znaju i koliko se trude, onda odlaze, povlače se ili jednostavno gube motivaciju. Za mene je javni angažman pokušaj da se taj princip što više normalizira – da uspjeh bude posljedica rada, a ne okolnosti.
Na koje teme biste u budućnosti željeli još snažnije skretati pažnju?
– Osim teme o kojoj sam već govorio, u budućnosti bih želio snažnije skretati pozornost na nekoliko povezanih područja koja smatram ključnima za hrvatsko društvo.
Prije svega, to je kvaliteta obrazovanja. Ne samo u smislu znanja i vještina, nego i u smislu odgoja za kritičko razmišljanje, odgovornost i građansku zrelost. Bez obrazovanja koje ne proizvodi poslušnost, nego slobodne i misleće ljude, teško možemo govoriti o trajnoj promjeni.
Drugo, izuzetno mi je važno pitanje povjerenja. Kako onog među ljudima tako i prema institucijama. Društvo u kojem se izgubi osjećaj pravednosti i dosljednosti ne raspada se odjednom, nego polako, iznutra.
Treće, jako me zanima pitanje mladih i njihove budućnosti u Hrvatskoj. Ne samo zašto odlaze, nego što im kao društvo stvarno nudimo. Govoriti o stanovima i plaćama je važno, ali jednako je važno govoriti o smislu, perspektivi i osjećaju pripadnosti.
Osim toga, želim više pažnje posvetiti mentalnom zdravlju mladih, jer živimo u vremenu ogromnih pritisaka, uspoređivanja i nesigurnosti. To je tema o kojoj se još uvijek premalo ozbiljno govori, a dugoročno će imati ozbiljne posljedice.
Smatram važnim i otvoriti ozbiljniju raspravu o ulozi tehnologije i digitalne kulture u našem životu. Kako ona oblikuje našu pažnju, odnose i način razmišljanja, jer više nije pitanje hoće li utjecati, nego kako će utjecati.
I na kraju, izuzetno mi je važno pitanje održivog razvoja u hrvatskom kontekstu, ne kao pomodnog pojma, nego kao pitanje odgovornosti prema prostoru, prirodi i generacijama koje dolaze. Hrvatska je mali prostor, ali velik potencijal, i način na koji ćemo se odnositi prema svojim resursima dugoročno će odrediti kakva ćemo zemlja biti.
Pročitaj i ovo:
- Roditelji za djecu: Glas iz Dubrave mijenja razgovor o vršnjačkom nasilju
- Infuzija pozitivnosti: Svijet u kojem su ranjivost, suosjećanje i nježnost znakovi snage, a ne slabosti
- Dr. Igor Doc Berecki: “Javnost je gladna razumne i argumentirane rasprave o važnim temama”
