U vrijeme kada statistike bilježe snažan porast vršnjačkog nasilja, posebno u velikim gradovima, iz zagrebačke Dubrave stiže snažan roditeljski glas. Udruga Roditelji za djecu nastala je kao spontana reakcija zabrinutih roditelja na sve učestalije incidente među djecom, ali se vrlo brzo razvila u organizirani pokret koji traži jasnije, brže i odlučnije institucionalne mjere.
Kroz prosvjede, javne inicijative i zagovaranje promjena u zakonodavstvu, udruga je postala jedno od najprepoznatljivijih građanskih lica borbe za sigurnije odrastanje djece u Hrvatskoj – u trenutku kada podaci pokazuju da je vršnjačko nasilje poraslo za više od 40 % u samo godinu dana. Zato priča o udruzi postaje važna ne samo lokalno, nego i nacionalno: otvara pitanja o tome koliko su škole, policija i sustav socijalne skrbi zapravo spremni zaštititi najmlađe.
Upravo zato smo za razgovor odabrali Helenu Ančić – ženu koja je u kratkom vremenu postala jedno od najprepoznatljivijih lica roditeljskog aktivizma i predsjednica Udruge Roditelji za djecu koja je osnovana početkom studenoga. Kao osnivačica udruge i majka 12-godišnje djevojčice, ona se izravno suočava s onim što mnogi tek naslućuju: sporost sustava, nesuradnju institucija i svakodnevne posljedice digitalnog okruženja u kojem djeca odrastaju.
Koji su najveći izazovi s kojima se današnji roditelji suočavaju u odgoju djece, osobito u školskom i digitalnom okruženju? Primjećujete li promjene u ponašanju djece u usporedbi s generacijama prije deset ili dvadeset godina, i što najviše utječe na te promjene?
– Najveći izazov današnjeg roditeljstva jest to što oba roditelja rade, djeca dan provode u institucijama, a kad se navečer okupe – djeca najčešće dobivaju mobitele u ruke, i to je to.
Kao majka djevojčice od 12 godina to itekako primjećujem. Današnja djeca, zahvaljujući mobitelima, imaju pristup svemu – informiranija su nego ikad, a često i uvjerena da su zrelija nego što zaista jesu. Upravo ta kombinacija dovodi do niza loših odluka koje potom još i bilježe kamerom, jer im je mobitel stalno pri ruci. Zato doista vjerujem da internet, u ovakvom obliku, nije mjesto za djecu.
Prema vašem iskustvu, koji su najčešći oblici vršnjačkog nasilja danas i kako se oni razlikuju od situacija koje ste pratili ranijih godina?
– Po meni je cyber nasilje nedvojbeno najveći problem, ali kada pogledamo širu sliku – ne samo prijavljene slučajeve – vidimo da je u porastu i fizičko nasilje. To nam pokazuje da je problem puno dublji i kompleksniji nego što statistike na prvi pogled otkrivaju.
Koje se preventivne mjere u praksi pokazuju najdjelotvornijima i što bi škole i roditelji trebali raditi sustavnije i češće?
– Na to pitanje, iskreno, ni sama nemam konačan odgovor – još ga tražim, kao i većina roditelja. No jedno sigurno znam: razgovor s djecom je ključan, a odmak od mobitela i digitalnih distrakcija nešto je što bi im svi trebali pokušati omogućiti.
Koliko snažan utjecaj društvene mreže imaju na porast nasilja među djecom i koje biste konkretne promjene preporučili – roditeljima, školama i platformama?
– TikTok je, po meni, jedna od najproblematičnijih aplikacija današnjice – iznimno je toksična i može snažno utjecati na razvoj dječjeg uma. Kratki, brzi sadržaji od nekoliko sekundi nisu edukativni i dokazano smanjuju raspon pažnje, što je posebno zabrinjavajuće kod djece koja su tek u razvoju.
Najiskreniji savjet koji mogu dati, koliko god zvučao strogo, jest: nemojte prerano davati djeci mobitele. To je, dugoročno, najjednostavniji i najsigurniji način da ih zaštitimo.
– Svaki roditelj vrlo jasno može vidjeti i prepoznati pokazuje li njegovo dijete nasilna ponašanja – a ako to ne vidi, onda je i to ozbiljan problem koji zahtijeva pažnju. Moj bi im savjet bio da se na vrijeme bave svojom djecom, da ne ignoriraju znakove i da potraže stručnu, adekvatnu pomoć kada je potrebna.
Koje biste projekte ili inicijative izdvojili kao najvažnije uspjehe udruge u dosadašnjem djelovanju?
– U projekte se tek sada upuštamo jer je udruga tek osnovana. Dosad smo pokretali inicijative, sudjelovali u prosvjedima u Retkovcu i Dubravi, razgovarali s obiteljima ozlijeđene i oštećene djece te radili na tome da se razotkriju brojni propusti našeg sustava.
S kojim institucijama i stručnjacima najčešće surađujete u borbi protiv vršnjačkog nasilja i pružanju podrške roditeljima?
– Nažalost, institucije nisu susretljive – često se nitko ne javlja ili jednostavno odbijaju suradnju. Zbog toga većinu posla zasad obavljam sama.
Na kojim područjima smatrate da je još uvijek najteže postići promjene u sustavu i društvu kada je riječ o zaštiti djece?
– Najteže je, zapravo, na svim razinama. Ne mogu izdvojiti samo jedno područje, jer institucije međusobno ne surađuju, reakcije su spore, a sustav je neujednačen. Uz to, još uvijek nemamo jasno definirane zakone ni konkretne mjere koje se odnose na vršnjačko nasilje – što dodatno otežava zaštitu djece i stvaranje sigurnijeg okruženja.
Pročitaj i ovo:
- Dr. Igor Doc Berecki: “Javnost je gladna razumne i argumentirane rasprave o važnim temama”
- Roditeljstvo je lakše kada prestanemo juriti za savršenstvom
- Antonella Kuzma: “Kako bi razvili zdrav odnos s djecom, roditelji prvo moraju raditi na sebi”
