Virtualni smo, dragi moji, zar ne? Virtualna ja vama? Virtualni vi meni? Internet otuđuje, a iza ovih riječi koje čitate ne stoji žena od krvi i mesa, ne stoje njene emocije, životno iskustvo, njeni padovi i propusti, uspjesi, čežnje, osmjesi i suze – samo binarni kodovi? Jedinice i nule?
Niste li već stotinama puta čuli priču o tome kako nas moćni Internet otuđuje, kako nas pretvara u zombije odsustvom komunikacije „oči u oči“ jer, kao, ta je jedina prava, a ova koju upravo vodim s vama je falširana, kriva, umjetna?
Dogodila nam se prije mjesec dana na Naturali strašna stvar, nezamisliva za jedan portal – pao nam server. Ozbiljna greška. Popravljali ga tri dana i sajtu se uopće nije moglo prići. Nestala moja Naturala. Nestao trogodišnji rad jednim jedinim klikom. Puf! Rekoh mužu: „Gle, bolje da sam potrošila tri godine, dane i noći razmišljanja o Naturali, recimo, na pisanje knjige. Knjiga je opipljiva, uzmeš je u ruku, staviš je na policu, ostane iza tebe. Ili možda bolje da sam napravila neki preparat, stavila ga na tržište i dan i noć radila na njemu kao što sam radila na Naturali. Opipljivo je. Ili da sam otvorila onaj catering o kojemu smo pričali. I za to bi se moglo reći da sam nešto napravila. Ostalo bi. Ovak, osjećam kao da sav trud, sve utkane emocije, sva energija – mogu nestati jedinim jedinim klikom gumba. Puf! I nema me više“
I dok me tako obuzimala kuknjava i samosažaljenje na prisilnom trodnevnom godišnjem odmoru, prvom u tri godine, polako sam se prisjećala početaka Naturale, svih onih suradnika s kojima sam ostvarila divne kontakte, prisjećala sam se …. i padala u sve veći i veći bed. Što ako ne srede sajt? NIKADA? Što ću ja jadna onda? Novi sajt? Novi start? Imam li živaca i volje za još jedan novi početak, ja sad sva ovakva nikakva. Jadna. Virtualna.
Dramila sam poštenski, priznajem.
Naturala se ponovno podigla, ali i dan danas se ne mogu oteti osjećaju da sam u ta tri dana izgubila nešto važno, puno važnije od Google statistike koja će na kraju mjeseca pokazati nekih 15 000 posjetitelja manje…
S internetom se igram od 2006. godine. Prvo sam se igrala fotografijama koje sam stavljala na jedan fotografski sajt, čini mi se da se zvao Caedes, a potom sam se poigrala riječima na blogu Luna13. Došla, zaljubila se u ovaj način komunikacije i ostala sve dok mi se nije „dogodila“ Naturala…
Nebojšu sam upoznala na fotografskom Caedesu. Tamo sam bila Stari otac (ne pitajte zašto, nisam si sama otvarala profil), on Pavane. Prvo je pao njegov komentar na moju Staru kuću, svidjelo mu se što fotku nisam imenovala engleskim jezikom. Komentar po komentar, mic po mic, mail po mail – postali smo prijatelji. Oženjen, dva sina, prošao ratni pakao i konačno u Kanadi pronašao svoje jezero, svoj mir i – ribičiju. „Lovim ih, ali ih ne jedemo! Ulovim, poslikam, vratim u jezero“ – znao je napisati o „čudovištima“ koje je vadio iz jezera i koji bi, sasvim sigurno, da ih je moj muž ulovio, završavala u fišu. Ali, Nebojši ih je bilo žao. Bio je duša od čovjeka. Uz njega, upoznala sam i njegovu Anelu, a onda su oni upoznali i mog muža i druženje na fejsu je započelo. Znali smo se opasno dobro zabavljati, nazdraviti subotom jedni drugima čašom crnjaka koje je njih tako silno podsjećalo na ove naše krajeve. A onda je Nebojša obolio. Sjedeći za svojim radnim stolom, na suprotnoj strani svijeta, tisućama kilometara udaljena, prolazila sam s njima kemoterapije, bolnice, iščitavala sve teške i sve divne emocije koje nam je to dvoje ljudi, satkano od čiste dobrote, slalo u svojim porukama i mailovima. Navijala za njih. Možete, budete, proći će – bila sam sigurna. Popit ćemo tu čašu crnog na Otoku jednog dana kad Nebojša ozdravi – bila sam sigurna. Nikad to nisam Aneli rekla, ali znala sam otići na Google Earth, pronašla bih njihovu zgradu, gledala sam duž njihove ulice, zamišljala kako tim pločnikom odlaze na posao, znala kako iza jednog od tih prozora leži Nebojša i slala im svakodnevno more ljubavi. Bude dobro. Izdržite ljudi. Dugujemo si tu čašu vina.
Nebojša je otišao jednog utorka 2012. To sam jutro u šetnji pronašla dvije djeteline s četiri lista koje još čuvam za Anelu. Dobit će ih kad se prvi puta vidimo uživo. I popijemo čašu crnog. Za Nebojšu.
Nemreš je otišao jučer. Na Valentinovo. Saznala sam na fejsu. I dok pišem ove retke, suza suzu stiže, ne mogu vjerovati da ga više nema. Nemreš ili Nemrešbilivit ili Darko Biljanović – Biljac je bio osebujan lik nepresušne energije, mislim da ga je znao cijeli Zagreb i veći dio bivše Juge. Kad sam prije par dana saznala da je u bolnici poslala sam mu poruku: „Super, što sve nećeš napraviti da izbjegneš tu pivu!“ Natrag je stiglo: „Glupačo!“ Sa srčekom.
S Nemrešom me povezao Bloger. hr gdje smo se opasno zakačili oko njegovog posta na blogu Nemrešbilivit vezanog uz Konzum. Oplahnuo on u postu trgovkinju koja tamo radi pa oplahnula ja njega. Uf, kako sam ga razjarila. Budući da sam u to vrijeme komentirala kao anonimka, otvorila sam blog Luna13 tako da mu omogućim da mi vrati istom mjerom – jer glupo se svaditi s anonimcima. Bar bi meni bilo. I tak je krenulo. I moje pisanje. I naše prijateljstvo. Malo po malo, povišeni tonovi su popustili i mi smo se počeli zezati. Brzo sam skužila kakva se dobričina krije iza fasade kojom se zaogrnuo na blogu. Troje djece, samohrani otac, divan otac. Sin mu je s mojom kćeri išao na glumu, upoznali smo se, znali smo se okrznuti tu i tamo u gradu, sresti na predstavama, ali pivu nikad nismo popili. Barem ne ovu pravu. Ove na fejsu smo popili često.
Prije tri tjedna smo dogovorili susret jedne srijede kad nam klinci imaju glumu, samo da malo zatopli…
Zatoplilo je. Baš je jučer zatoplilo.
A ja znam kako nikada neću prežaliti tu čašu pive, kao i jednu čašu crnog vina koje nikada neće biti ispijene…
