Iako se 24 sata čine prekratkima za sve njene obveze, Maja Šimleša uspješno barata između posla, obitelji, prijatelja i pisanja. U središtu Majinih kreativnih projekata trenutno se nalaze poučne slikovnice za djecu iz kojih će pokoju važnu lekciju izvući i oni stariji. Improvizirani igrokaz koji je zabavljao Majinu kćer Anabelu na putu do vrtića naposljetku se pretvorio u niz slikovnica sa simpatičnom žirafom Suli u glavnoj ulozi. Kada je uz podršku supruga Brune Šimleše Maja napokon skupila hrabrosti te predstavila nakladnicima svoju ideju, vjerojatno nije ni sanjala da će slikovnica ‘Suli u avanturi’ doći na popis izborne lektire za prvi i drugi razred osnovne škole te postati nastavna cjelina u jednom od udžbenika za hrvatski jezik za drugi razred. Uspješnosti slikovnica svakako doprinosi i toplina te srčanost kojima Maja pristupa promociji, ali i organizaciji kreativnih radionica za djecu, a iskrenom osmjehu pravilno posloženi prioriteti koji na prvo mjesto stavljaju obitelj, prijatelje i male trenutke koji život znače.
Obitelj, posao, kreativni projekti… Čini se da ste podjednako uspješni u svim sferama. Kako se snalazite u svim tim ulogama?
– Trebalo mi je podosta vremena da nađem ravnotežu, budući da je riječ o jako važnim dijelovima mog života. I možda će zvučati čudno, ali uspjela sam u tome tek kad sam prihvatila činjenicu da ne mogu biti uvijek na sto posto u sva tri područja. Prije toga sam sama sebi nametala pritisak i katkad previsoka očekivanja te sam znala osjećati nezadovoljstvo misleći da sam mogla bolje i više. Danas je to za mene ples unutar trokuta freelance prevođenja u Bruxellesu, kad sam potpuno posvećena poslu, putovanja na posao i prostora između konferencija kad osmišljavam i pišem slikovnice te života u Zagrebu u kojem, na sreću, provodim najviše vremena i tu je na prvom mjestu upravo obitelj.
Kako ste si posložili životne prioritete?
– Za mene su ljudi na najvišem mjestu na ljestvici prioriteta. I to je moje najveće bogatstvo – naša mala obitelj i prijatelji. To je sfera života koja me emocionalno najviše puni i gdje sam najosjetljivija kad nešto ne štima. I sreća je što suprug i ja imamo jednako posložene prioritete. Znamo se šaliti da bismo dosad, da smo poslovno ambiciozniji, vjerojatno imali dvostruko više naših knjiga na policama i stranih jezika u prevoditeljskoj kombinaciji, ali nekako nam je prirodnije više vremena i prostora ulagati u obiteljsku dinamiku, prijateljske odnose i zajedničke trenutke. I ni u jednom trenutku nisam požalila na tako posloženim prioritetima.

Kako je nastala dječja slikovnica ‘Suli u avanturi’? Od kud vam ideja za lik žirafe Suli, što ona predstavlja?
– Suli je nastala kao automobilski igrokaz u trenucima očaja! Sad malo karikiram, ali žirafa je zapravo bila moj spas u dugim jutarnjim vožnjama do jaslica kroz gradsku gužvu. Anabela je bila znatiželjna, neumorna i brbljava dvogodišnjakinja kojoj su dosadile sve poznate priče. Tako sam jedan dan digla desnu ruku s mjenjača, savila je u laktu i zglobu, okrenula prste prema kćeri i dubljim glasom počela bacati fore kroz „žirafina usta“. I odjednom se iz moje mašte slila bujica luckastih pustolovina smotane žirafe Suli koja je postala Anabelina najomiljenija zabava, igračka i utjeha.
Kako ste se odlučili za pothvat pisanja i izrade slikovnice, koji vam je bio glavni motiv?
– Moj suprug. Ma šalim se! On nije bio motiv, ali poguranac itekako jest. Trebalo mi je 6 godina da se ohrabrim, priču stavim na papir i ponudim je nakladnicima. A Bruno me je svako toliko suptilno, katkad i ne baš tako suptilno, podsjećao na ideju. Na kraju sam se, srećom, napokon odlučila na taj korak jer sam htjela napraviti svojevrsni hommage svom odnosu s kćeri, odnosno ulozi majke u koju sam se dala 150% i koja me je snažno oblikovala.
Odakle crpite inspiraciju za priče?
– Onaj luckasti dio karaktera životinja i sama scenografija slikovnica proizvod su moje dječje mašte. To je dio života u kojem si dajem oduška i beskrajno uživam u igri i kreativnosti. A one dublje poruke, oko kojih gradim priče, dolaze iz svakodnevice. I nije riječ samo o dječjim izazovima. Naime, Suli je nehotice dijelom i odraz mog karaktera, mojih strahova i nesigurnosti, ali i hrabrosti i upornosti. I zato mi se često javljaju i odrasle osobe koje, čitajući Suli djeci, nalaze inspiraciju i za sebe.
Nedavno ste objavili još jedan nastavak slikovnice ‘Suli u avanturi – škola’. Koji su vam daljnji planovi, planirate li još avantura popularne žirafe?
– O da! U pripremi je već i četvrti nastavak žirafinih pustolovina! Tekst je gotov, naš genijalni ilustrator Sven Nemet već je pri kraju s ilustracijama i „Suli u avanturi – Lovci na snove“ izlazi već početkom jeseni. I nekako smo svi zaključili – naša sjajna urednica Ivana Žderić, Sven i ja – da će ova nova slikovnica biti baš ono što nam nakon ovako teške godine svima treba: jedna topla priča o ostvarivanju snova, autentičnosti, podršci i zagrljajima.

Kada ste otkrili i osvijestili svoj talent za pisanje?
– Kada sam prvi put ispisala Suli u rimovanim stihovima. Prije toga sam naredala sto i jednu proznu verziju tog mog automobilskog igrokaza i sve su zvučale blend i obično. A kada sam u naletu inspiracije ispisala prve redove u rimi, shvatila sam da je to forma u kojoj se najbolje osjećam. I iako je katkad dozlaboga teško smisliti četiri stiha umjesto opisa neke scene, svi ti sati pisanja i brisanja se na kraju stostruko isplate. Jer želim da tekstovi klize preko jezika, da se lako pamte i da budu ritmični. Tako duže ostanu u sjećanju.
Supruga ste poznatog hrvatskog pisca Brune Šimleše i majka djevojčice Anabele. Jesu li vam oni najveći kritičari? Što kažu za slikovnicu?
– Oni su moji prvi čitači i njihovo mi je mišljenje iznimno važno. Oboje su potpuno iskreni i ništa manje od toga ni ne želim. Imaju sjajne sugestije, katkad ubace i nove ideje, a ja se trudim biti što otvorenija i što manje posesivna kad je moj tekst u pitanju (što bikonji poput mene nije najlakša stvar) jer nije mala stvar dobiti komentar iz dvije važne perspektive – one djeteta koje je strastvena čitačica i odrasle osobe, vrsnog pisca. Bila bih luda da to ne iskoristim!
U slikovnici opisujete razne situacije koje su, pretpostavljam, inspirirane nekim stvarnim problemima s kojima se djeca susreću u vrtiću i školi. Čini mi se da ste i djeci, ali i roditeljima željeli prenijeti dublju poruku?
– Upravo tako. Htjela sam da moje slikovnice, osim zabave i humora, nose i dublje poruke koje mališanima danas itekako trebaju. Jer nije lako odrastati. Koliko god da su nama naše odrasle brige velike i teške, nemojmo zaboraviti katkad pogledati očima djeteta koje jednako tako doživljava svoje brige. I nikako ih nemojmo banalizirati. Dugo mi je trebalo da pronađem izričaj u kojem će poruke o prihvaćanju različitosti, o osnaživanju samopouzdanja, prepoznavanju vrlina i talenata, o snazi lijepih riječi i dobrih djela, o hrabrosti…
Doći do dječjih srca i uvući se nježno i nenametljivo pod kožu, a da pritom ne skrenem u moraliziranje i pametovanje. I čini se da sam u tome našla dobar balans jer je Suli u avanturi došla na popis izborne lektire za 1. i 2. razred, a od prošle godine čak je i nastavna cjelina u jednom od udžbenika za hrvatski jezik za 2. razred!

Je li za djecu važno da što dulje ostanu – djeca? Jeste li vi još uvijek dijete u duši?
– Ne trebaju djeca što duže ostajati djecom jer to nije prirodno. Ta tko bi želio živjeti okružen samo Petar Panovima? Po meni bi odrastanje trebalo gledati ne kao nešto kroz što gubimo čaroliju djetinjstva, već kao prekrasan proces osvajanja novih vještina, vrlina, doživljaja i većeg prostora slobode. Problem je što se odrastanje poistovjećuje s težinom i ozbiljnošću. Poslovice poput „od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“ meni nikad nisu sjele. Baš mi je danas prijateljica rekla da bi ponovno htjela biti školarac da osjeti tu bezbrižnost i lakoću ljetnih praznika.
Ja sam rekla da se nikad ne bih htjela vratiti u školu, iako sam imala super djetinjstvo i odrastanje, jer osjećam da mi je svijet danas toliko širi i veći te da je više toga što mogu iskusiti i kreirati. Možda je kod mene tako jer ja još uvijek osjećam, a bome i živim, to dijete u sebi. To ne znači da sam nesposobna za odgovorno i ozbiljno iskustvo života, već samo da tu „ozbiljnost“ uspijevam začiniti trenucima radosti, igre i lakoće. I zato bih prije rekla da je za odrasle važno da što dulje njeguju svoj dječji dio duše.
Za vas kažu da ste vrlo srčana i topla osoba. Smatrate li to važnom osobinom koju pisac dječje književnosti treba imati?
– To je sigurno dobrodošlo, ali ne znam baš je li ključno za sve dječje pisce. Mislim da je to u mom slučaju odigralo važnu ulogu u popularizaciji Suli jer sam se neočekivano našla u ulozi ne samo spisateljice koja ima promocije, već i voditeljice kreativnih radionica čitanja koje redovito održavam u knjižnicama i školama. A ja vam obožavam biti među djecom, slušati njihova pitanja ili se diviti njihovim odgovorima kada razgovaramo o prijateljstvu, ruganjima, neprihvaćanju, ohrabrivanju, vrlinama… U toj se ulozi osjećam prirodno i autentično. I kao što pišem iz srca, tako i nastupam pred djecom pa vjerujem da to i oni osjete.
Dječja književnost je svojevrsni odraz “stanja duha” društva. Kako danas stoji dječja književnost u Hrvatskoj ? Ima li nekih novih autora koje biste istaknuli?
– Mislim da smo u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina napravili boom na tom području. Ne govorim samo o tome da je tržište preplavljeno kvalitetnim slikovnicama, već govorim o pojavi novih domaćih autora koji su, zahvaljujući i nekim manjim nakladnicima, uspjeli objaviti divne priče i dobiti na vidljivosti. A smatram da je uvijek bolje čitati knjige na originalnom jeziku, što vrijedi i za slikovnice. Tako da vrlo rado preporučujem imena poput Tamare Vučković i Tihane Lipovec Fraculj te Nataše Jukić, a nadam se da će uskoro i u nastavne programe ugraditi više suvremenih autora koji katkad nude sadržaj bliži djeci ovog modernog doba.

Preveli ste i knjigu ‘Sva čuda svijeta’. Kako je došlo do tog projekta?
– Od početka svoje spisateljske karijere uspješno surađujem s Profil knjigom. Imamo sjajan tim, međusobno se slušamo i uvažavamo, to su veliki profesionalci i ja se osjećam sigurno u njihovim rukama pa sam i otvorenija za nove ideje. A prijevod knjige ‘Sva čuda svijeta’ bila je ideja moje urednice Ivane Žderić, budući da je original na talijanskom jeziku. Knjiga mi se odmah svidjela, vizualno je efektna, a sadržajno jako zanimljiva i prilagođena interesima djece. A i to mi je bio izazov jer se prvenstveno bavim usmenim prevođenjem. I eto, jedno vuče drugo pa tako sada i moje ime krasi impresum hrvatskog izdanja.
Planirate li ostati u dječjoj književnosti i širiti svoj opus?
– Da! Zapravo sam već krenula u tom smjeru. Urednica Jelena Bevandić osmislila je novi projekt kojim djeci želimo olakšati i približiti čitanje te probuditi ljubav prema knjigama. Sjećate li se slikopriča – tekstova u kojima neke riječi zamjenjuje sličica pa onda jedva čekaš doći do toga dijela, da se mozak malo odmori od slova? Tako je nastao projekt slikobasni u kojem je moja uloga bila prepjevati basne iz svjetske tradicije i prilagoditi ih uzrastu predškolaca i učenika razredne nastave, a Sven Nemet je u ulozi ilustratora osmislio slikovne pojmove i prikaze scena iz basni. Već mjesecima radimo na tome, dotjerujemo svaki i najmanji detalj i ponosno mogu reći da smo sada u fazi iščekivanja prvih primjeraka, još toplih iz tiskare.
Prilikom gostovanja po knjižnicama i školama diljem Hrvatske sa sobom uvijek nosite skulpturu žirafe s kojima osvajate i uveseljavate dječja srca i raspirujete im maštu. Recite nam što se krije iza tog kreativnog projekta? Kako se rodila ta ideja?
– To je ideja Margarete Vidmar, kiparice i edukacijske rehabilitatorice koja radi kao art terapeut u Malom domu, dnevnom centru za rehabilitaciju djece i mladih. Kako je već dugi niz godina posvećena radu s marginaliziranim i osjetljivim skupinama, počašćena sam što je u mojoj slikovnici ‘Suli u avanturi – Prijateljstvo’ našla inspiraciju te prepoznala poruku o ljepoti različitosti i prihvaćanju drugačijih. Žirafa Suli nastala je kao dio projekta pokretnih skulptura, a oblikovale su je i ručice djece u centru. Aktivni dio godine Suli putuje sa mnom na promocije i radionice, a praznike provodi u Malom domu. Ona je svojevrsni simbol socijalne inkluzije djece s invaliditetom i to je ono što je čini toliko posebnom i meni dragocjenom.
Pročitaj i ovo:
- Maja i Bruno Šimleša: “Sav trud je uzaludan ako ste previše nekompatibilni”
- Anita Dujić: “Često sam se susretala s predrasudama i podcjenjivanjem, ali to me nikad nije puno pogađalo”
- Lana Klingor Mihić: “Ništa ne znam napraviti na pola i bez strasti”
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!








