Iako smo kao ljudska bića obdareni umom i pouzdano znamo da kvaliteta naših uvjerenja i očekivanja posjeduje vrlo izravan i moćan utjecaj na našu svakodnevicu, iako često čujemo i znamo komentirati „Ma, sve je to u glavi“ – zakonitosti i način upravljanja umom ostaju nam i dalje nepoznanica.
Što bi moglo biti moćnije od sposobnosti mijenjanja svijeta i kreiranja vlastitog života izmjenom onoga što mislimo ili osjećamo? Je li to samo nečija fantazija ili je to uistinu moguće? Svjesni ili objektivni um bavi se objektivnom realnošću koju spoznaje putem naših pet osjetila. On razmišlja, analizira, evaluira, planira, promatra, predviđa, odgovara, donosi odluke, na oprezu je, prerađuje informacije, stvara ideje, bavi se kauzalnim odnosima. On je analitički, istraživalački, ispitivalački dio nas samih.
Taj naš svjesni, racionalni um često zaboravlja činjenicu da je 95 % svih naših reakcija i ponašanja uvjetovano podsviješću, našim iracionalnim, koja ima presudnu i odlučujuću ulogu u svim situacijama u našem životu. Podsvijest je naš stvaralački, kreativni dio i leži u srži našeg emocionalnog bića. Zato i kažemo da su emocije onaj najsuptilniji, najdublji dio nas samih – upravo zato što su najbliže podsvjesnome. Podsvijest je odgovorna za samoodržanje, reprodukciju, preživljavanje i utječe na životne funkcije poput disanja, spavanja, kolanja krvi i slične primordijalne radnje.
Sva naša uvjerenja, vjerovanja, stavove i osjećanja naša podsvijest automatizmom prihvaća i počne ih uobličavati tj. unosi ih u naše iskustvo. Ona bilježi sva naša iskustva i sprema ih i čuva kao u nekom ogromnom spremištu. U to spremište potisnuli smo i sadržaje koje radi vrlo zahtjevnog emocionalnog naboja nismo mogli obraditi – jake šokove, traume, fobije, strahove, neugodnosti i slično. Takve stvari nas na svjesnom nivou najčešće sabotiraju, ograničavaju ili vrlo otvoreno muče, a da nismo svjesni ni kako ni zašto. One su podsvjesne. Da bi takve stvari izišle na površinu, u naš svjesni nivo potrebno je suočiti se s tim emocijama i jačinom njihovog naboja te ih osvijestiti i razumjeti iz jedne više perspektive. Vrlo zanimljiva i osjetljiva potankost je kako podsvjesni dio uma ne razlikuje negativne od pozitivnih misli, istinite od lažnih i nesposobna je prosuđivati, uspoređivati ili birati i ne funkcionira u sferi dualnosti. To je impersonalni, neselektivni dio nas osjetljiv i iznimno podložan sugestiji. Ona nema osjećaj pravocrtnosti vremena, dapače, podsvijest živi u bezvremenskom sada i zato su u njoj sve te traume, tragedije, fobije i slične stvari neprestano nove i stvarne bez obzira prije koliko vremena se odigrale.
Podsvijest ne uspoređuje, ne suprotstavlja se niti razmišlja sama od sebe. Nema ni smisao za humor i uzima sve stvari doslovno. Ona reagira na utiske koje joj odašilje svjesni dio nas. Stoga su informacije kojima je izložen svjesni um iznimno bitne. Ta dva dijela našeg uma, svijest i podsvijest nisu dva razdvojena uma, nego funkcioniraju kao jedan skladan mehanizam svaki sa svojim zakonitostima i zadaćama neprestano komunicirajući i tumačeći informacije, ali na različit način. Oprečno podsvijesti, svijest jasno i izravno opaža vanjska zbivanja, dok podsvijest stvara svoje ulazne informacije na osnovi slika, simbola i misli svjesnog uma i to iz svih mogućih kuteva. Svjesni um obrađuje informacije brzinom 40 bita u sekundi, a podsvjesni 40 milijuna bita u sekundi – pa sad uočite o čemu se radi.
Najsnažnije moguće ukrcavanje informacija u podsvijest i programiranje događa se u našim mozgovima do sedme godine života. Tada je um u jednoj vrsti hipnagogičkog stanja, stanja mašte, nalik snu gdje upija i nekritički prihvaća sve informacije u svojoj okolini. Sve prosudbe, predrasude, sklonosti, navike, obrasce ponašanja ljudi oko nas, a posebno naših roditelja s kojima imamo emocionalnu sponu mi prihvaćamo bez filtera i razabiranja što je prikladno, a što nije. Zato je i poznata izreka kako su prve 3 godine života najvažnije, a utisci i programiranje najdublje.
„Dajte mi dijete mlađe od sedam godina, a ja ću vam vratiti čovjeka“, rekao je Ignacije Loyola, osnivač isusovačkog reda..
Uvjerenja i vjerovanja naših roditelja i drugih ljudi postaju temelj ono što smatramo istinom o sebi i svijetu oko sebe. Katkad nas uvjerenja iz djetinjstva prate i oblikuju naš život do same smrti bez da otkrijemo kako ih i na koji način promijeniti. Ako smo imali malo više sreće pa su se skrbnici odnosili prema nama na zdrav i pozitivan način uživamo plodove tih okolnosti koje se reflektiraju na uspješne ljubavne odnose, prijateljstva, karijere pa čak i zdravlje. A ako nismo, pozitivna je vijest da ima načina da to sve osvijestimo i da si usadimo u glavu što god poželimo.
