Andrea Šitum

Pa-šteta je da se baci

Piše: Andrea Šitum. Eko certifikat i proizvodi bez konzervansa nipošto ne mogu zamijeniti domaću kuhinju sa zdravim, svježim namirnicama - to bi trebala odobriti svaka mama

Pa-šteta je da se baci

Znate onaj vic o pašteti i tome kako je nastala? Tako da je netko rekao: „Pa šteta je da se baci!“ A o jednoj pašteti u državi Rvackoj proteklih je dana potrošeno riječi i riječi. Na tren mi se, pregledavajući portale i Facebook statuse, učinilo da o ničemu drugome mi Hrvati ne debatiramo već o smjesi mesa, začina i još ponečega, u hermetički zatvorenoj limenoj ambalaži.


I tako nam je Argetica-paštetica u samo nekoliko dana postala simbol sveg zla i falš reklamiranja, ne samo na svetom tlu Lijepe Naše, već i na tlu susjednih zemalja, Regije takozvane. 

Zašto? Jer su se drznuli u kampanju pozvati mame i kampanju osmislili pod sloganom: Odobrile mame. Jer valjda kad Mama odobri – to ispada kao nova Božja zapovijed. Ona pod brojem 11. Odobrile su Mame. Big deal, dragi moji, big deal.

 

Pa-šteta je da se baci

 

Na stranu Argetica-paštetica jer ona mi uopće nije pretjerano zanimljiva. Ako joj pročitate sastav, vidjet ćete da su neke od Argetica-paštetica doista bez konzervansa, da imaju 30% mesa ili tune (čak), da je na njima navedeno kako sadrže soju, krumpirov škrob, a tek poneke od njih sadrže i pojačivače okusa (grozni mononatrij glutamat). Stabilizator sim, zgušnjivač tam i i sastav pa-štete je više-manje zaokružen.

Pa u čemu je onda fora ako već tisuće drugih proizvoda na policama dućana imaju puno „strašnije“ sastave po dječje zdravlje od ovoga? U tome što su Argeticu-pašteticu preporučile mame ili što će je preporučiti one mame koje će nekoliko dana boraviti u hotelu s pet zvjezdica i namakati svoje guze u bazenima na račun Droga Kolinske?

 

Pa-šteta je da se baci


Moje je prvo pitanje kada sam čula „odobrile mame“ bilo: Koje su to mame?

Za početak, neke su se blogerice potrudile iskopati kako se ne radi o pravim već o Shutterstock mamama, na što je društvance iz Droga Kolinske, proizvođača Argetica- paštetice, izjavilo kako su izjave originalne, ali da nažalost nisu stigli fotkati one dame koje su ih dale, pa su se poslužili zamjenskim fotkama. Feeeejl, rekla bi moja trinaestogodišnja kćer.

Osim što mislim da su oni koji su osmislili kampanju, unatoč sitnim propustima - tipa korištenja fejkanih mama, ipak uspjeti dignuti mame i tate na foru te će, sto posto sam sigurna, drastično porasti prodaja Argetica-paštetica; isto tako mislim i da se ovakvo oglašavanje svrstava u ladicu oglašavanja na kojoj piše „poluistina“ ili „neistina“. Skupa sa svim Snake Activima ovoga svijeta.

Ali tko smo mi da uopće preispitujemo 11. zapovijed? Nekada davno, neki od vas će se sjetiti, išla je na telki reklama koja je govorila: „Kako mama kaže“. Ne sjećam se više što su reklamirali, ali znam da je to nešto imalo ludu prođu. E, pa sad imamo – Odobrile mame.

Pa, sad, ajmo mi malo razmotriti koje bi to mame zaista mogle biti? Možda one koje klincima kupuju raznobojne sokiće obojane umjetnim bojama? Ili one kojima je McDonalds restoran s tri Michelinove zvjezdice, a klince trpaju hambičima barem tri puta tjedno? Ili one kojima je Crispy Pops nedjeljni ručak? Ili pak one koje u Lidlu kupuju njemačko mljeveno meso isprano amonijakom i obogaćeno konzervansima (pa čime bi drugim bilo kad ima rok trajanja mjesec dana?). A možda su to one one kojima je krafna ili croissant koji stoji mjesec dana u plastičnoj vrećici hranjiv doručak?

Hoćemo možda malo obrnuti stvari i okrenuti paljbu s mama koje klince hrane nehranjivim i razmotriti malo ekološki osviještene mame? Sve one od vas koje su se zgrozile na posljednjih nekoliko rečenica?

 

Pa-šteta je da se baci

 

Kad smo već kod eko osviještenih mama, izroni sjećanje na moje prve majčinske pokušaje i pogreške. Jedina je bila točno šest mjeseci stara i nakon prvih jabuka kašica stiglo je vrijeme za nešto povrtno, a špinat se nametnuo kao prvi izbor.

Okej, hoću li kuhati onaj od tete Zvjezdane ili ću kupiti kašicu? Naravno, kupit ću kašicu – to je organski, eko, bla, bla, najbolje za moje dijete - bar mi tako striček Hipp kaže dok stoji s čizmom na lopati na svojoj eko njivi, djevičanski netaknutoj umjetnim gnojivima i pesticidima. 

Kupim kašicu, Jedina gladna ko vuk, otvara usta, a ja joj gurnem unutra žličicu tamnozelene smjese i mala složi facu ko da sam zadnji zločinac. Dno dna. Prevarant obični. I počne pljuvati. Mislila sam da će ipak, ali ipak, nakon početnog šoka prihvatiti. Nije. Bilo joj je odurno. A odurna sam bila i ja sama sebi.

Kupim drugi dan špinat kod tete Zvjezdane. Skuham ga, dodam mu malo rižinih pahuljica i Jedina jede, mljacka, uživa. Tim je događajem zauvijek završilo naše kašica-iz-staklenke iskustvo.

U te me dane vrati i zgoda iz ljekarne kada je mama ispred mene s preslatkom dvoipogodišnjom curicom od magistre naručila: - Molim vas, dvije kašice puretine i mrkve, dvije od junetine, dvije od teletine i riže, četiri od breskve i pet onih za noć.- Taaaako! Hvala i doviđenja- obratila se magistri i - Sad imamo papicu za ciiiijeli tjedan!- malenoj.

Slatko, nije li? Nisam znala bih li je kresnula po glavi, potčkaljila joj nogu na izlasku ili je otfurala na kavu i popričala s njom. Pogađate, nisam učinila ništa od navedenog jer nije toj mami bilo pomoći. Fućkalo se njoj jede li mala organski, organsko je bila samo izlika, samo isprika, za nedostatak volje i energije da se dvoipolgodišnjem djetetu nešto i skuha pa ništa od mojih nindža pokreta ili zamišljenih dijaloga ne bi pomoglo.

Nego, recite mi, kakva je to mesna kašica, pa da je i od turbo eko sastojaka, ako može stajati na polici godini dana? Gdje je tu energija svježe hrane? Gdje je tu sastojak koji se u nekoliko minuta, pola sata, sat vremena, pretvara u pravu hranu? Mislite li doista da vaše dijete jede zdravije ako mu servirate krumpir, mrkvu i meso koji, nakon što su skuhani, griju se i hlade u skladištima i stoje na policama ljekarni i drogerija mjesecima?

 

Pa-šteta je da se baci

 

Samo zato što je ta hrana označena eko certifikatom i bez konzervansa? I to bi bilo kao, zdravo?

Ajmo sad zaozbiljno, koliko se ta hrana u svojoj srži, u svojoj biti, u načinu na koji je pripravljena, doista razlikuje od jedne Argetica-paštetice?

Jeste li možda pomislile kako se rješenje krije u dobroj staroj kuhači? Jesmo li na nju zaboravile? Ima li išta bolje za naše klince od toga kada pronađemo organsku i eko hranu i pretvorimo je u ukusan i hranjiv obrok?

Što kažete? Možda bi jedino na kuhaču trebalo staviti Odobrila mama? Ja znam da već odavno jesam i da je to moja Božja br. 11.

A vi, drage moje, što ste vi odobrile?

 

 

 

Komentiraj članak:

Članak možeš komentirati ako se prijaviš preko Facebooka ili ako si registrirani korisnik prijavljen u sustav. Registriraj se ovdje. Prijavi se ovdje.