Čudno neko proljeće ovaj put. Dođe jedan dan i ode na dva dana. Taman me ushiti radost buđenja života koji prenosi priroda i taman me lupi instant entuzijazam da neću morati bježati od svoje slike u kostimu ovo ljeto, a ono gotovo. Kiša, sivo, loše vijesti odnesu sve što su ti prvi trenuci sunčeve vedrine donijeli.
Kako li nam samo lako iskoči taj osigurač za radost, nikad nam nije dovoljno dobro, ali zato s lakoćom smatramo da nam je dovoljno loše kad se navuče prvi oblačić na horizontu dana. Takvi smo nekako i u ostalim trenucima u životu , zar ne? Nesvjesni samog trenutka sve dok on ne prođe , odnosno dok ne dođe nešto loše.
Tek kad se nađemo u mlinu života, postanemo svjesni ljepote i dragocjenosti u kojoj smo uživali , postanemo svjesni da se ništa u životu ne podrazumijeva. Dok čekamo u neizvjesnosti nalaze u derutnoj liječničkoj čekaonici , dođe nam milijun stvari na pamet , miris svježe kave izjutra, pseća njuškica na staklu, nepročitane knjige na noćnom ormariću…i čim liječnik kaže – sve je u redu – , otići će taj naš niz misli u reciklažu.
Čudniji smo od najprevrtljivijeg proljetnog vremena, i ako nas netko gore s nekog od planeta promatra, trese tom svojom svemirskom glavicom sigurno i misli se kako Zemljanima nisu sve daske na broju. Sjedimo u toplom boravku za laptopom dok dijete slaže kockice a mi žalimo što ćemo te kockice poslije morati skupljati i što nismo sa prijateljicom na rasprodaji u mega centru, kao sve ostale mame sa blistavim zubima i valovitom kosom , što nam mediji sugeriraju stalno.
E, ‘ajte onda u prvi centar i vidite koliko je takvih mama, ali znajte da se taj dan mira i zadovoljstva u vlastitom domu u kojem imate SVE, neće vratiti ako ga ne iskoristite , to vam je kao jednokratni kupon. Jer – naravno,svi imaju topli dnevni boravak, laptop i ama baš svi koji žele nekoga tko rasipa kockice, ma nemoj, lijepo li je obitavati u domu zablude, nikada se ne bi selili od tamo.
Biti svjestan je daleko bolniji proces, tu nam postaje jasno s čime se moramo nositi, koliko nam je porozan taj naš autoimuni software zaštite ega, koliko smo ovisni o glupostima , i..ono najgore..koliko nam toga fali. E, a tu smo sami sebe zeznuli u startu jer nam ne fali ništa, osim kakve drage osobice ili kućnog ljubimca da mu se posvetimo, a ostalo imamo sve i krajnje je vrijeme da počnemo vraćati barem malo od toga dobra što imamo.
Ama baš nitko na kraju života ne žali što nije više kupovao i što nije više imao, nego što nije više uživao u trenutku, jer vjerujem da nitko od nas ne zna što točno ovog trena ima u ormaru i ladicama , zar ne? A to nam već govori sve o tome koliko nam to vrijedi.
ONO što vrijedi je zbilja uvijek samo ono što imamo „u ruci“ ovog trenutka, poruka koja nam je došla, osmijeh koji nam je netko uzvratio, nebo iznad nas. I taj novi kostim neće pomoći , reklama je laž, jer vam obješena pozadina jednostavno ne valja, a vi ni toga niste svjesni, samo ste svjesni onoga što vam odgovara čuti – gospođo, to je baš za vas – pod onim užasnim svijetlom u kabini za presvlačenje.
No, ipak potrudimo li se biti lijepi, možda će nas društvo ipak više voljeti, nego samu činjenicu da smo napravili dobar kolač i podijelili ga s nekim i proveli popodne radeći jednadžbe s djetetom. Koliko smo i ovdje svjesni društvenog ribeža na kojem smo stalno, koliko nas to formira? Da, – vrlo svjesni nove bore koja se pojavi ili izdajničkih sjedih, ali ne i prolaznosti života za što bore i sijede inače i stoje, nego samo svjesni (svoje) fasade.