Odrasla sam na kraju sela. S jedne strane moje kuće livade su i polja, a s druge šumarak. Iza tog šumarka u kojem sam provela velik dio svog djetinjstva nalazila se mala močvara. Prirodno je zemljište niže pa su se tamo svake zime nakupljale slivne vode s okolnih polja, održavajući tako močvarni biosustav, dok bi u proljeće to područje bilo prepuno žaba. Nikada ih nisam vidjela puno, ali nisam ni morala vidjeti da bih znala da su tamo.
Naime, svaku večer čuo bi se glasni žablji orkestar. Mnoštvo žaba pjevalo je u sav glas, toliko glasno da mi je često bilo teško zaspati. Svako proljeće, bare i močvara crnile su se od punoglavaca. Često sam znala poželjeti da ih nema, da mogu zaspati u miru i da ne moram slušati tu buku. Da sam tada bar znala…
A onda odjednom, sve se počelo mijenjati. Ljeta su postajala sve sušnija, a ljudi na poljima počeli su koristiti sve više otrova. Močvara je postojala samo u proljeće, preko ljeta bi presušila, a kako se nju slijevala voda s oranica, tako su se tamo s vodom ispirali svi otrovi (službeno se to naziva „zaštitnim sredstvima“ u poljoprivredi. Da, baš…). Tako se prije nekih 20-ak godina pojavio fenomen plavih žaba u močvarama i barama. Jedno je vrijeme to bio pravi bum u svim medijima. Da bi na kraju bilo otkriveno kako se radi o posljedici korištenja „zaštitnih sredstava“ u poljoprivredi. I ja sam ih te godine vidjela, doista – žabe su jedno proljeće bile plave. Naravno, nije samo to bila posljedica tih „zaštitnih sredstava“.
I tako, godinu za godinom, sa sve više „zaštitnih sredstava“ i sa sve sušnijim godinama, žablji orkestar neprimjetno je postajao sve tiši i tiši… Ponekad je bio toliko tih da ga se nije moglo ni čuti. Nismo to primijetili odmah, nego smo se, onako usput, u razgovoru znali prisjetiti da smo nekad slušali stotine i stotine žaba kako pjevaju u sav glas. Danas se može čuti tek poneka, a njihov orkestar počelo mi je nedostajati. Ne samo zbog pjevanja, nego i zbog svijesti o važnosti žaba u biosustavu. Žabe se hrane kukcima i komarcima, ali i puževima, što ih čini vrijednim i cijenjenim saveznicima u svakom vrtu. S obzirom na to, jako se razveselim kada ugledam poneku žabu na svom zemljištu. Posljednjih nekoliko godina čak razmišljam o tome kako napraviti jezerce da ih zadržim kod sebe.
Budući da je na kraju mog zemljišta kanal za oborinske vode, jako me je razveselilo kad sam vidjela da i tamo ima žaba. Prošlo sam proljeće na tom dijelu zemljišta sadila drveće i grmlje, a vodu za zalijevanje donosila sam iz kanala nedaleko od moje kuće. Kad sam prilikom zalijevanja opazila da je voda prepuna punoglavaca, vratila sam ju natrag u kanal sa svim punoglavcima. Svaka je žaba dragocjena. Oko moje kuće, među teglama cvijeća, već godinama živi nekoliko malih žabica koje se noću kupaju u kantama s vodom što ih držim za zalijevanje – jednom sam ih „uhvatila na djelu“. I njima se silno obradujem u proljeće kada zapazim kako se skrivaju iza tegli prilikom zalijevanja cvijeća.
Danas nažalost više nema žabljeg orkestra, unatoč činjenici da se „vratila“ močvara koje nije bilo godinama. Već duže vrijeme bare se ne crne od punoglavaca kao nekad. I dok šećem pored te močvare sa svojim psom, često razmišljam o tome čega sve ima u toj vodi, jer osim svih „divota“ s oranica, još uvijek ima i pojedinaca koji bez imalo srama tu prazne svoje septičke jame. Nije mi svejedno dok se moji psi kupaju u toj vodi…
S čežnjom znam po noći slušati žabe koje pjevaju, ali to nije ni sjena nekadašnje buke izgubljenog žabljeg orkestra. U jako osjetljivom biosustavu, promjena klime i „zaštitna sredstva“ u poljoprivredi napravili su svoje. Žabe nestaju, puževi su sve brojniji i rade sve veće štete, a komarci postaju sve veća napast. Čovjekovo rješenje na ovu neravnotežu koju je napravio s otrovima često je upotreba novih – ne razmišljajući o posljedicama, o tome kako su sve stvari u prirodi povezane i da nikad ne djelujemo na samo jednu kariku u lancu. Dok se svakim pokušajem „popravljanja“ neravnoteže čini još veća šteta, priroda se ruši poput domina. U svojoj bahatosti čovjek si je umislio da može kontrolirati prirodu, ali ovakve situacije jasno pokazuju da s takvim načinom razmišljanja ne radimo nepopravljivu štetu samo biosustavu, nego, u konačnici, i sami sebi…
Posjetite Prvu ovogodišnju radionicu Škole vrtlarenja Silvije Kolar Fodor.
