Oduvijek su mi bili fascinantni ljudi kojima je najbitnije u životu što misle drugi ljudi, ljudi koji će radije živjeti za tuđe «trebalo bi» nego za svoje «želim». Ljudi koji troše toliko vremena i daju si toliko truda da bi zadovoljili neke «norme», samo zato što bi mogla reći okolina, bojeći se osude.
I oduvjek sam ja bila «buntovnica» kojoj se je živo «fućkalo» za ono što je društveno prihvatljivo, jer mi je bitno da su stvari prvo meni ok i da mi je srce mirno, a okolina nek si misli što si želi misliti. Moj je život moj život, i želim ga živjeti tako da se dobro osjećam s sobom, a ne tako da mi susjedi zadovoljno klimaju jer sam zadovoljila njihove kriterije.
A kriteriji nekih susjeda su stvarno fascinantni. Čak i moje uže obitelji, oni se groze nekih mojih «postupaka». Pa recimo, imam žute zavjese na prozorima koji gledaju na ulicu. Da, kričavo žute zavjese koje su onak, obična kockasta mreža. Niti blizu onih finih fancy bijelih kakvi se očekuju od društveno prihvatljive «uredne žene i dobre gazdarice». Majka i baka mi već dugo pokušavaju pokloniti «lijepe poštene bijele zavjese», nikako da prihvatim taj poklon. Pa imam još jedne, kričavo narančaste 😀 I meni su super, obožavam žutu i narančastu boju, i stavila sam si na prozor što ja želim, a ne što društvo očekuje. Malo morgen da se podređujem tome.
.JPG)
A da, nije ovo kraj mom neposluhu nepisanih društvenih normi. Kako bi rekla moja 80-i nešto godišnja teta – bakina sestra, i moja baka, i moja majka : «Najbitnije je kako ti izgleda okućnica ispred kuće, jer to vide svi susjedi i prolaznici, po tome vide kakva si.» Prema tome, zar da živim za tuđa očekivanja i ispunjavanje tuđih normi? Nema šanse. A one sagorijevaju u sebi, ha, ha… Jer eto, po njima bih ja, koja je već poznata po tome što uzgaja toliko cvijeća i svega, morala posebnu pažnju pokloniti upravo prostoru ispred kuće, pa da selo vidi kakve sve divote ja imam. Jer kao, obični vrtni hibiskus, obični bršljen, visoki obični asteri i suncokreti trajnica, pa obični slak penjačica i nešto ukrasnih trava nisu dovoljno fancy za okućnicu.
A jel? Ali, ja cvijeće uzgajam sebi za dušu, a ne za pokazivanje selu. Zapravo, posvud na gruntu mi raste toliko toga i pravi je izazov postaviti pravu biljku na pravo mjesto i naći mjesto gdje će ona najljepše rasti i cvasti, tako da godinama posvud iskušavam svašta… a ispred kuće je jug, vrućina, bije sunce, nije baš pogodno za mnoge biljke…bilo bi super jedino kad bih baš uložila ekstra napor i mnogo zalijevala i mazila i pazila sve to da bude onak tip top…ma da, pored toliko vrtova i svega za što – za druge, koji nemaju nikakvu ulogu u mom životu? Da njih oduševim, jer to je kao bitno?
Radije ću to vrijeme iskoristiti za kvalitetno provesti s mojim mužem, sestrom, obitelji ili nekim od prijatelja/ica, oni su stvarni ljudi u mom životu kojima treba posvetiti pažnju.
Zar se doista i u vrtlarenju i uređivanju okućnice moramo podređivati onome što drugi misle i tuđim kriterijima estetike i ljepote? Kao da nije dovoljno što si mnogi time rade veliku štetu u slobodi svog načina života, to bi se kao trebalo primjenjivati u jednoj stvari koja kao služi za oslobađanje od stresa i istinsko uživanje? Neće ići, nikako.
.JPG)
I tako, dijelom radi činjenice da mi stvarno nije bitno što drugi misle, ali i jednim dijelom što baš osjećam pravi bunt prema tim nepisanim društvenim normama koje za mene nemaju veze s zdravom pameti, ispred kuće imam malu đunglu. Zapravo, i nisam ju planirala, ali kad je već tu nastala, neka priroda radi dalje svoje. Srediti ću jednom ono što se je previše razraslo i već počelo bježati na pločnik, ali nema šanse da sve to idem preuređivati da zadivim ljude koji tu prolaze.
Jer kako sam na početku napomenula, živim za svoje «želim» i za ljude koji su mi bitni u životu, a ne za ono što će reći susjedi i prolaznici. Kako i u ostalim stvarima u životu, tako i u mom načinu vrtlarenja.
