Baš u trenucima kad se zagrebačkoj fotografkinji Vladimiri Spindler život u potpunosti posložio, njezin se unutarnji svijet nenadano urušio. Nakon teškog razdoblja, razvoda, samohranog majčinstva i borbe za egzistenciju, Vladimira je pronašla ljubav svog života. Etablirala se u karijeri, a njezina su djeca izrasla u predivne ljude. Baš tada, kao iz „vedra neba“, 43-godišnja umjetnica susrela se oči u oči s depresijom.
Pa iako je to stanje obavijeno velom stigme, depresija nosi titulu najčešće mentalne bolesti 21. stoljeća. Toga je itekako svjesna i Vladimira. Ipak, baš zahvaljujući njoj, pronašla je vrelo inspiracije i kreativnosti. Depresija joj je utabala put za posve novi, bolji život.
Prije četiri godine nekontrolirani napadi panike, epizode potpune amnezije i suicidalne misli postale su sastavni dio svakodnevice ove svestrane žene na čiju je karizmu gotovo nemoguće ostati imun. Možda bi joj baš njezina kreativnost silno zamjerila da depresiju nije ogrnula posve novim ruhom i snimila dokumentarac „Mama, zašto plačeš“.
Zašto ste se odlučili ogoliti i javno progovoriti o iskustvu s depresijom? Iako je vaša ispovijed otvorila dijalog o tabu-temi, ta vam se odluka mogla obiti o glavu? Je li vas bilo strah osude okoline?
– Depresija je apsolutno tabu tema. Ja sam o njoj progovorila onog trenutka kada sam snimila dokumentarni film „Mama zašto plačeš“. Dijagnozu sam dobila 2016. godine. U rujnu iste godine upisala sam Restartovu školu jer sam shvatila da me fotografija naprosto više ne ispunjava. Djeca su bila već dovoljno velika te sam se odlučila posvetiti filmu. U programu škole imali smo ukupno pet vježbi. Glavna tema moje prve četiri bila je depresija. Tada sam bila u jako lošoj fazi i jedino za što sam imala snage bio je odlazak u školu jer me kreacija naprosto drži u balansu.
Kad je na red stigla peta vježba, htjela sam izbjeći priču o depresiji i započela snimati film o jednom slikaru. No, nakon dva mjeseca mentor Oliver Sertić mi je rekao: „Nemoj micati fokus. Mi već znamo koji je tvoj problem jer je tema depresije bila protkana kroz tvoje prethodne četiri vježbe. Snimaj što se događa doma i napravi film o tome!“ Tako je nastao dokumentarac „Mama, zašto plačeš“. Snimila sam film o tome kako se moja djeca nose s tom mojom bolešću. Moja psihijatrica je tada rekla: „To što radite je dvosjekli mač. Može vam pomoći, a možete dobiti kontraefekt. No vrijeme će pokazati…“
Film je doživio veliko priznanje struke…
– Na kraju je film ispao super! Struka ga je priznala, a kada mi je Oliver Sertić rekao: „Imaš super film!“, mislila sam da je film dobar samo za ispit. Ipak, na kraju se ispostavilo da mi je upravo on otvorio neka posve druga vrata. Bio je drugačiji jer su djeca bila u prvom planu; sin Rene, koji je predan i brižan te s druge strane kćer Maša, koja negira moje stanje.
“Prošlost i sve emocije koje sam gurala pod tepih negdje su se skladištile, sve dok tijelo nije reklo da mu je dosta”
Ipak, i nakon filma „Mama, zašto plačeš“ vi progovarate o depresiji, rušeći jedan tabu za drugim.
– Izvorno, mislim da je pričanje o depresiji naprosto moja potreba. Nedavno sam imala izložbu koju sam nazvala „Strugotine“, koja je također bila vezana uz depresiju. Na izložbi se, između ostalog, mogao pogledati kratki film o temama o kojima ljudi ne govore. Depresivna osoba, za početak, u svom stanju posve izgubi libido. Uslijed upotrebe antidepresiva – libido se naprosto izgubi, a osoba se zapusti.
Kroz izložbeni prostor stavila sam dvije prozirne, plastične folije, kroz koje su posjetitelji morali gledati. Jer osoba u depresiji vidi mutno. Vidi obrise i sve što se događa oko nje, ali zapravo ne vidi jasno ni sebe ni druge. Ja sebe nisam vidjela. Ljudi su morali proći kroz te mutne prolaze da bi osjetili što je to depresija.
Vratimo se još malo na film. U vrijeme kada ste krenuli snimati film „Mama, zašto plačeš“ osjećali ste se najlošije…
– U to sam vrijeme već bila na psihoterapiji i pila Zoloft i tablete koje umanjuju napade panike. No te 2017. godine, kad je izašao film, dogodila se jedna lijepa stvar i struka me prepoznala. Ja sam se osjećala dovoljno dobro i samostalno sam se skinula s tableta. Ta se odluka tri mjeseca kasnije pokazala kao jedna od najgorih koje sam donijela.
Razveli ste se od bivšeg supruga kad su vaša djeca Rene i Maša imali pet i dvije godine pa je manje-više sva briga spala na vas. Ipak, baš vam se tada činilo da ste postigli balans, pronašli ste ljubav svog života, djeca su se osamostalila, etablirali ste se kao uspješna fotografkinja, a ipak upali u beznađe depresije. Možete li nam objasniti zašto ste baš u najljepšim trenucima života doživjeli krah?
– Ni ja zapravo nisam znala odgovor na to pitanje. Meni je psihijatrica objasnila što se dogodilo. Zapravo, emotivni krah se dogodio u trenutku kada sam se ja opustila. Djeca su odrasla, stvari su se nekako posložile i ja više nisam bila u utrci s vremenom. No prošlost i sve emocije koje sam gurala pod tepih skladištile su se negdje u tijelu. Sve dok tijelo naprosto nije reklo: „Dosta!“
S kakvim je simptomima započela vaša depresija i kako je napredovala do te točke da ste išli leći u krevet s mišlju: „Bilo bi bolje da me nema“?
– Prvi simptomi bile su epizode gubitka pamćenja, a imam ih i danas. Epizode amnezije dosegnule su te razmjere da su mi djeca morala pisati poruke gdje su, kako su i kada će se vratiti kući, jer bih ja zaboravila da smo razgovarali prije samo par sati. Drugi simptom je bio da se naprosto nisam više mogla nasmijati, što uopće nije dio mog karaktera. Potom su krenule suicidalne misli. Svaku večer prije spavanja zatvorila bih oči i pomislila: „Samo da se ujutro ne probudim…“ Iako sam majka dvoje djece koje nemam kome ostaviti, misli su bile jače od mene i potpuno izvan moje kontrole. Tri mjeseca nakon snimanja filma „Mama, zašto plačeš?“ i moje odluke da se samostalno skinem s propisane terapije – upala sam u potpuni mrak.
Jednu sam večer ušla u kuću i sumanuto tražila tablete za spavanje s ciljem da počinim samoubojstvo. Na sreću, više ih nisam imala. Sjela sam i nezaustavljivo plakala punih 40 minuta. U tom je trenutku kući došao moj sin sa svojom tadašnjom djevojkom i vidio me u potpunom rasulu. Tada sam uspjela samo izustiti: „Pustite me da se odmorim…“ Legla sam i spavala punih 12 sati. Drugi sam dan otišla liječnici i ispričala joj što se dogodilo. Vratila sam se na terapiju koju pijem i dan danas. Tablete me drže u balansu. Naravno da i dalje imam uspone i padove – ali nisam suicidna. Suicidne misli su bile naprosto stravične.
“Samostalno skidanje s lijekova najveća je greška koju možete napraviti. To se radi postupno i u dogovoru s psihijatrom”
Osim depresije, imali ste i napade panike. Možete li nam ih opisati?
– Na primjer, završila sam na hitnoj jer sam mislila da imam srčani udar. Tamo su mi objasnili da doživljavam teške napade panike koji se manifestiraju kao fizička bol. Te napade nikad nisam mogla predvidjeti ni preduhitriti. Događalo se da odem na kavu i iz čista mira počnem plakati. No znala bih da će proći pa bih zamolila osobu s kojom sam na kavi da samo bude pokraj mene… Noću bi mi se događalo da legnem i uopće ne osjećam donji dio tijela.
Mnogi na depresiju reagiraju floskulama: „Samo si lijena“, „Trebaš izaći“, „Sve je kako si posložiš u glavi“… Možete li nam demistificirati depresiju?
– Te su floskule gluposti. Mislim da je ključno na vrijeme otkriti depresiju i priznati si da je imaš. Ljudi se, naime, boje priznati da pate od depresije. No, ako si ne priznate da imate problem, zaista upadnete toliko duboko u to stanje da se više ne možete vratiti. Ljudi koji su smješteni u psihijatrijskim ustanovama predugo su negirali problem. Iako zvuči užasno, mene je depresija „zatočila“ u svoj svijet, no otvorila mi je neka druga prostranstva u kojima sam se mogla kreativno izraziti.
Kod mene je to stanje nastalo jer sam samohrana majka, radila sam dan pred porod i dva tjedna nakon poroda. To je velika stavka u mom slučaju jer kao umjetnica zaradim samo onoliko koliko imam angažmana. U dvadesetima sam mogla izdržati taj tempo jer naprosto nisam imala izbora. No sve je to došlo na naplatu jer je takav ritam neprirodan. U tu me poziciju stavilo vlastito tijelo.
“Da ne bih bila depresivna, moram biti kreativna. Čim imam pauzu od kreativnosti – tonem u mrak. Naprosto moram imati osjećaj da sam produktivna”
Danas svoju snagu crpite iz kreativnosti…
– Da ne bih bila depresivna, moram biti kreativna. Čim imam pauzu od kreativnosti – tonem u mrak. Naprosto, moram imati osjećaj da sam produktivna. Što možda nije dobro jer sam letvicu postavila poprilično visoko. No to me zapravo pokreće jer svi moji strahovi dolaze iz svakodnevnog života i brige oko djece.
U kojem su trenutku Rene i Maša shvatili što je zapravo depresija i kako su se nosili s činjenicom da bolujete od tog stanja?
– Vidjeli su da se nešto događa. Rene je uvidio problem prije nego Maša jer je stariji i potpuno su različitog temperamenta. Rene je empatičan, a Maša borbena i negira moje stanje. Odluka da se liječim započela je jedne večeri. Otišla sam iz kuće i isključila mobitel, što nikad ne radim. Nije me bilo puna dva sata i nisam imala pojma gdje sam bila. Vratila sam se kući i vidjela Renea kako plače. Rekao mi je: „Mama, mi nemamo nikoga, imamo samo tebe. Tebi se ništa ne smije dogoditi.“
To je bio trenutak kad je shvatio da imam ozbiljan problem, a ja sam počela s terapijom. Nisam željela nikoga uvlačiti u svoj rat. Ja sam zapravo sama sebi bila najteža. Ipak, mislim da sam zbog depresije postala bolja osoba. Postala sam puno empatičnija i staloženija. Sada znam razlučiti zbog kojih se stvari uistinu trebam brinuti, a koje naprosto trebam pustiti.
Koliko je važno druge ljude uključiti u svoju depresiju? Jesu li ljudi koji su vam dali ruku puno pomogli?
– Moja je psihijatrica bila ključna osoba kada sam proživljavala najteže trenutke. Ja bih joj ispričala priču svog života, a ona bi to pozicionirala na pravilan način te mi objasnila što se ustvari događa u meni. Moje su prijateljice također znale za depresiju i bile su tu za mene. Nisam, međutim, imala osjećaj da sam u svoju borbu povukla sve ljude oko sebe do te mjere da se udalje od mene. Uistinu nemam problema s priznanjem da imam problem i iskreno progovoriti o svojoj prošlosti. A to je već pola lijeka.
Ljudi nažalost žive u strahu da će se cijela struktura oko njih urušiti onog trenutka kada priznaju da boluju od depresije. Iako su mi moji poslodavci nudili bolovanje kad sam im priznala svoje stanje, nisam to mogla ni zamisliti. Uostalom, ja sam kao samohrana majka naviknula da idem na posao koliko god se loše osjećala. Tako mi je i u najtežim razdobljima depresije bilo bitno raditi i stvarati.
I dalje ste na terapiji… Mnogi se ljudi koji pate od depresije boje da će ostati na lijekovima cijeli život? Imate li vi takvih strahova?
– Ne. Kao što netko ima srčanu bolest i pije tablete, tako pijem i ja svoje. Imala sam sreću da je moja psihijatrica odmah pogodila lijek koji djeluje na mene. Ja pijem Zoloft i lijek za smirenje koji ublažuje napade panike. Nisam imala emocionalne amplitude kao što je slučaj s ljudima koji ne dobiju odgovarajući lijek iz prve.
Koja bi bila vaša poruka svima koji se samostalno, na svoju ruku, „skinu“ s terapije – baš kao što ste to učinili vi?
– To je najveća greška koju mogu napraviti. Skidanje s lijekova radi se postupno i u dogovoru s psihijatrom. I zaista je u cijelom procesu liječenja bitno biti aktivan i imati obaveze jer na taj način dobijete smisao. S vremenom će se nesumnjivo vidjeti progres. I da ste najzdraviji – otuđenje nije dobro za mentalnu higijenu jer to naprosto nije u ljudskoj prirodi.
“Ljudi nažalost žive u strahu da će se cijela struktura oko njih urušiti onog trenutka kad priznaju da boluju od depresije”
Nakon svoje javne ispovijesti kao da ste otvorili Pandorinu kutiju… Pokrenuli ste lavinu ljudi koji su u vama prepoznali sebe. Kakav je to osjećaj?
– Ja sam se uistinu iznenadila! Milijun sam puta bila na televiziji i u novinama, gdje sam progovarala o samohranom majčinstvu. Ovo je, međutim, tema u kojoj su se svi mogli prepoznati. Na primjer, anksioznost imaju gotovo svi, ali ljudi ipak posve drugačije reagiraju na jednake životne situacije. Zato je jako bitno otvoriti dijalog, otvoriti se i pričati o ovim stvarima kako bi se prevenirao najgori ishod.
Savršeno ste funkcionalna žena. Jeste li i sretna žena?
– Pa jesam! Ja sam uvijek bila sretna. Da, prošla sam depresiju, no imam zdravu i sretnu djecu i to mi je najvažnije.
Pročitaj i ovo:
- Anja Alavanja: “Dvadesete su super, ali tridesete su mi puno draže”
- Ognjen Bagatin: “Trebamo više ljudi koji žele bolje okruženje za sve nas”
- Sandro Kraljević: “Svijet ne možemo promijeniti, ali sebe možemo”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!
