Gotovo na svakom koraku susrećem se s time. Tragovi neke nove civilizacijske vrste kojoj se konstantno žuri. Nemaju ti vremena stati na pješačkom, nemaju vremena pomoći majci s kolicima u stubištu, nemaju vremena čekati dok bakica kupi svoje papire na šalteru banke, nemaju vremena za osnove bontona.
Nemaju vremena za razumijevanje. Strašno im se žuri prestati biti ljudska vrsta, a postati ta neka nova koja ni ne zna kamo žuri. U prometu se odmah trubi, diže se ruka na uzbunu, pritišće se kočnica – pa, zar niste svaki put stigli tamo gdje ste krenuli?
Gledam neki dan tu ljudsku vrstu u redu za blagajnu u velikom supermarketu. Ljeto je, doba radosti i opuštenosti bez obzira na sve što se zbiva, a ljudi svi nemušti i neveseli punih potrošačkih košarica, nabrušeni na blagajnicu koja dva puta provjerava račun, što je oduzimalo svega pola minute. Blagajnica je još uvijek ljubazno pozdravila kupce i pomogla staviti stvari u vrećicu. Nikome tih trideset sekundi nije oduzelo bodove u postizanju svoje životne misije, ali nitko se nije zapitao kako je toj ženi sjediti tamo sedam dana u tjednu i doći kao iscijeđeni limun svojoj obitelji nakon završene smjene…
Moramo biti negdje, moramo biti svugdje. Moramo barem lajkati neku glupost na fejsu. Moramo stići.
Svakako, debeli sloj humanosti će nas prekriti ako lajkamo neku xy-akciju pomoći, biti će nam odmah lakše na srcu, hoću reći, na mišu. Neka nam one četiri nenošene jakne vise još koje desetljeće u ormaru, ipak nemamo vremena odnijeti ih u crveni križ, jer se moramo osvrnuti za još jednom u trgovačkom centru, možda će baš ona biti na popustu…ali, moramo požuriti.
Kada nam je pregorio osigurač za ljudskost – ne znam točno . Možda s prvim letkom supermarketa kojeg smo našli u sandučiću ili s onih dvadeset poruka gratis koje nam je dao teleoperater, je li …kako bismo što više komunicirali sa svojim bližnjima. Otipkati poruku uz nove vampirske nokte i nije toliko teško koliko bi se mogli naći u gabuli lice u lice s nekim. Tu bismo mogli doći u opasnost da moramo KOMUNICIRATI, a tek onda bismo mogli drugima otkriti kako nismo uspjeli, kako nismo uspješni. Neprestano žureći, je li čudo da nismo uspješni?
Ono što nam je definitivno uspjelo usavršiti je – otuđivanje. U svemu drugome nismo još dosegli toliko željeni vrli, novi svijet. Briga za nas same je ipak najkomotnija. Mi ćemo ionako u mirovini šetati po Kanarima u aranžmanu za treću dob i paziti da nam ne upadne šljunka u Todd’s mokasine, ne moramo se baviti tu nekakvim starim susjedima i pitati ih kako su, smeta li im promjena vremena. Dovoljno je da procijedimo dobar dan.
Mi nismo ti drugi, mi smo oni koji žurimo jer smo toliko važni. Uz to, nikada nećemo ostariti. Kada si je Severina uspjela tako dobro sve posložiti, pa nećemo ni mi zaostati.
Empatija nam je valjda ostala u leksikonu i nismo je potražili od kada nam je sve dostupno na netu. Sve nam je dostupno. SVE. Mogli bismo malo više vratiti od toga svega, nakon što nas spopadne zlovolja zbog novog gadgeta kojeg si ne možemo priuštiti.
Saslušati, pogledati, zahvaliti, blagosloviti, pozdraviti. Potrošiti dvije riječi na onoga koga sretnemo danas. Nema slučajnih susreta kao što nema ni slučajnih dodira. Taj netko nam je naišao s razlogom. Zaustaviti se u trenutku, disati.
