Na mladima svijet ostaje, a bude li većina mladih razmišljala kao Tara, naša 13-godišnja Naturalka, učenica 7. razreda osnovne škole koja nam je poslala svoj promišljanje o Danu Zemlje – vjerujemo da će budućnost koja dolazi, usprkos svim crnim slutnjama nas velikih, ipak biti svjetlija od očekivanja.
Promatram rahlu zemlju ispucane površine na kojoj se oslikava svaki trag moje čizme. Svake godine u rano proljeće nađem se na istom mjestu – u mojoj maloj vikendici u Gornjem Međimurju obrasloj bršljanom s prekrasnim pogledom na livade i vinograde. Potpuno sam opuštena dok desnom rukom držim izlizani vršak lopatice za cvijeće i pokušavam otkopati komad skorene, pomalo suhe zemlje kako bih mogla posaditi predivno tamno ljubičasto cvijeće, koje čak izgleda i pomalo bljedunjavo pod smrknutim nebom punom sivo-crnih oblaka, koji kao da čekaju pravi časak da se iz njih spusti pljusak.
Razmišljam o važnosti zemlje, koja je othranila tako mnogo generacije, a ipak ne traži baš ništa za uzvrat. Kad malo razmislim o svim vrijednostima i ljepotama koje nam zemlja poklonila, a što smo mi točno napravili za nju, osim potpunog iscrpljivanja i tlačenja zbog nekih željenih supstanci koje sadrži.
Za mene zemlja nije ništa manje od relaksiranja i stapanja s prirodom. Kada držim zemlju u rukama osjećam sitni živi svijet koji ju nastanjuje, osjećam njezine snažne otkucaje, kao da ima bilo. Kao da se sva energija i sav život ovoga svijeta spojile u taj mali grumen zemlje, tvrdu smeđu mješavinu različitog praživota.
Svjesna sam da ljudi ponekad uopće ne razmišljaju o posljedicama koje će jednoga dana biti jasno vidljive upravo na ovoj izmučenoj zemlji. Zato molim sve koji do sada nisu o tome razmišljali, neka počnu. Neka počnu razmišljati o očuvanja prirodnih bogatstava, jer najmanja stvar koju možemo napraviti danas je posvetiti zemlji taj jedan jedini dan u kojem će se i ona osjećati posebno.
Tara, 7.a
