Ria Tursan je mlada arhitektica sa zagrebačkom adresom koja se može pohvaliti značajnim uspjesima i nagradama. Njezin je projekt The Fantastic Forest Phenomenon, čiji je cilj urbana regeneracija vojarne Luščić u Karlovcu, osvojio prvo mjesto na natječaju Europana i ušao u finalni krug za dodjelu nagrade Novi europski Bauhaus.
Zanimljivo je da ju je arhitektura zainteresirala tek nakon susreta s pojedinim profesorima na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, s kojeg nosi pregršt dobrih uspomena te teorijskog i praktičnog znanja. Posao arhitekta je dinamičan i kompleksan, a Ria nas je nakratko upoznala s njegovim temeljnim odrednicama.
Kada te je zaintrigirala arhitektura? U kojem si trenutku shvatila da se želiš školovati u tom smjeru, a kasnije njome i baviti?
– Arhitektura me zaintrigirala tek nakon susreta s pojedinim profesorima na fakultetu jer ranije nisam imala priliku komunicirati s arhitektima. Nisam čak ni znala što je arhitektura, u njenim grubim gabaritima. Sad mi je drago da je to tako jer mogu bolje razumjeti laike. Bavljenje arhitekturom je nekako podvojeno, funkcionira između strogoće praktičnog dijela i fluidnosti samih ideja, kao da ne nalikuje na bavljenje.
Kakvo je bilo tvoje studentsko iskustvo studiranja na Arhitektonskom fakultetu? Kako komentiraš grafit pored ulaza “Izložba taštine, stalni postav”?
– Kao i svaki fakultet i kao i svaka osoba, i ovaj ima svoje prednosti i mane. Da mogu, vratila bih se u vrijeme studiranja. Pokušala sam to što više produžiti, shvatiti što više gledišta, pripremiti se za buduće okršaje. Grafit je samo provokacija, privilegija. Grad je prepun takvih ‘tetovaža’ po kućama.
Arhitektura je iznimno kompleksna i minuciozna disciplina. Na što sve mora misliti arhitekt tijekom rada na nekom projektu?
– Za početak, na ljude s kojima radi i za koje radi. Nakon toga dolazi novac i kako se on troši. Kao neku treću točku bih navela prirodu, svojevrsnu novu ideologiju. Dogodi se da izostane neki minijaturni detalj u cijelom tom procesu jer ponekad bude nemoguće pomiriti sve strane.
Arhitektura od samog svog starta pa sve do izvedbe posljednjeg detalja zahtijeva izrazito velik broj komunikacije velikog broja dionika. Svaka komunikacija i svaki dionik, različitih struka i stupnja obrazovanja, sa sobom nosi svoju torbu potencijalnih problema i teškoća. Arhitekti su ovdje da navigiraju kroz sve to.
Tvoj projekt The Fantastic Forest Phenomenon, čiji je cilj urbana regeneracija vojarne Luščić u Karlovcu je osvojio prvo mjesto na natječaju Europana, te je ušao u finalni krug za dodjelu nagrade Novi europski Bauhaus. Možeš li nam reći nešto više o projektu?
– Možda kada bi gradovi pričali, ispričali bi nam priču o prirodi. Ako je suživot nešto čemu svi stremimo i s čime se svi svakodnevno susrećemo, u najrazličitijim oblicima, konačna pomirba svih dionika prirodnim smjernicama bila bi ispravan put. Postoji jedna priča o pčelama i njihovoj stvarnosti, o ljudskome plesu između košnica koji ga pokazuje u njegovom najpokornijem izdanju. Tada priroda pripitomljava čovjeka.
To se događa i u Luščiću. On pruža oazu, idealizirano mjesto sigurnosti i udobnosti. Nježnost postaje nova nužnost. Plan za Luščić je donesen početkom veljače na sjednici karlovačkog gradskog vijeća. To je prvi takav natječajni rad koji je ušao u svojevrsnu realizaciju u sada već 30 godina Europana u Hrvatskoj.
Iva, Hana, Jana i ja smo izrazito ponosne na to. Plan nam je postao velika referenca, ali smo i mi veliku referencu pružile Karlovcu, Hrvatskoj, političkom i javnom sektoru, čistim, vlastitim idejama. Urbanizam u Hrvatskoj umire, a mi smo ga ovdje pokušale oživjeti novim prostornim postavkama, a ne nekim ustaljenim, prošlim konceptima.
Vodiš Instagram profil @finebutmoldy na kojem bez dlake na jeziku komentiraš probleme u arhitekturi, a do siječnja 2021. je bio aktivan i istoimeni tumblr page na kojem si pisala o arhitekturi. Kako si došla na ideju otvaranja profila? Što ti tvoj profil predstavlja i koju viziju imaš za njega?
– Ideja je samo produkt višegodišnjih previranja i promišljanja. To je samo čin širenja na virtualni prostor. Onda kada se želimo sklupčati, možda je bolje da se proširimo. Internet indirektno pruža slobodu koja se direktno reflektira u stvarni prostor. Kroz objave na @finebutmoldy sam pokušala ostvariti svijest postojanja kritike o prostoru, približiti arhitektonski jezik nearhitektima. Profil je predstavio otkrića koja nužno nisu vodila u nove vizije. Postoji i sloboda napuštanja.
Sve se više diže svijest o klimatskim promjenama i važnosti očuvanja okoliša. Kako arhitektura pomaže u tome, a kako odmaže?
– Arhitektura pomaže u svom teorijskom dijelu, barem kod nas. Edukacija je startala u tom smjeru, kroz poduku u visokom obrazovanju. To je logična odluka. U praksi ta svijest još nije implementirana ili se nalazi u mikro pojavama.
Plan za Luščić je aktivno implementirao određene smjernice za očuvanje okoliša – korištenje geotermalnih izvora, očuvanje skoro sve postojeće visoke vegetacije, oblikovanje hvatača magle kao sakupljača vode, novi istraživački centri. To je ono što je trenutno ostvarivo, realno.
Kakav je položaj arhitekture u Hrvatskoj i Balkanu? Kako ocjenjuješ arhitektonsku pismenost prosječnog Hrvata?
– Arhitektura je u Hrvatskoj na nekakvom čudnom rubu. Stekla sam dojam da ponekad svi bježimo od nje. Povremeno se dogode zanimljive inicijative, ali one u načelu ne generiraju profit. Kod nas ne postoji pismenost, ne samo arhitektonska, već umjetnička, znanstvena, društvena. Trudim se to promijeniti.
Nastavak na prethodno pitanje: što bi promijenila u našem pristupu arhitekturi da možeš?
– Možda i ono što bi među ljudima – zatvorenost, nesigurnost, razaranja. Arhitektura kod nas funkcionira kao kruta grana društva. U prosincu na 56. salonu arhitekture je bilo nevjerojatno puno spomena nježnosti. Možda je to odgovor na sve ono što nam se događalo u zadnje vrijeme, a možda nježnost, kao simbol ženstvenosti, konačno pruža svoja žarišta unutar struke. Bit će zanimljivo promatrati što će se dalje događati, čekaju nas zanimljivi pomaci.
Rad kojih arhitekata voliš popratiti i smatraš dobrim? Koje stilove voliš?
– Teško pitanje. Nema loših i dobrih arhitekata, postoje samo oni koji robuju ili vremenu ili novcu ili kvaliteti. Od svačijih se odluka mogu prikupiti vrijedna saznanja. Slično kao i u glazbi, stilovi danas ne postoje. Događa se izrazito velika disperzija raznolikih modela mišljenja koje generiraju neke nove svjetove, koji se sve manje osuđuju. Prilika je više nego ikad, a strahovi kao da se ne stišavaju.
Imaš li savjet za sve one koji se žele baviti arhitekturom ili barem naučiti nešto više o njoj?
– Pripremite živce. Razgovarajte sa svojim prijateljima. Čitajte knjige. Njegujte svoj senzibilitet.
I za kraj – koja ti je najdraža građevina u Hrvatskoj?
– Možda pušnice, kuće u kojima se suši meso.
Pročitaj i ovo:
- Ivana Pavić: “Kada nešto iskreno želiš i uložiš sav svoj trud, nema mjesta za neuspjeh“
- Katarina Baban: “Bez mašte i vjere da sve može završiti lijepo – nema pomaka”
- Suzana Pandek: “Posao producenta je jako zanimljiv, ali i izazovan”
Naturala Life br. 14
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili ga kupi na odabranim prodajnim mjestima i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu. Online izdanje čitaj besplatno na servisu Issuu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
