Fotografijom se poželio baviti još od malih nogu kada je u osnovnoj školi otkrio čaroliju stvaranja fotografije u tamnoj komori fotolaboratorija. Danas tu fotografsku čaroliju dobivanja slike sa zrncima srebrnih halogenida izvodi s pikselima u digitalnom obliku, no uzbuđenje je i dalje jednako snažno i ljubav prema fotografiji nimalo ne jenjava. Za Ratka Mavara, nekadašnjeg urednika fotografije u jednom dnevnom listu i autora knjige „U Božjem lunaparku“ kažu da je odličan portretist i fotonovinar, a osim što fotografije objavljuje u Lideru, široj je javnosti poznat i po fotografijama ženskih aktova. Projekt Body Art Photo je, kao i mnogi uspješni projekti, nastao – slučajno.
„Body Art Photo nastao je kada me poznanica pitala da napravim fotografije koje je željela pokloniti tadašnjem momku. Do tada sam se više bavio pejzažima i prirodom kao izvorom inspiracije i znao sam koliko u slikanju aktova ima izazova, koliko je to zahtjevno i koliko ima neistraženih područja u interakciji s modelom i rasvjetom. Nakon toga je u suradnji s koreografkinjom Petrom Seitz nastala izložba ‘Tijelo i Duh’, koja je prikazivala akt u pokretu“, objašnjava Ratko.
Javljaju li vam se više poznate Hrvatice ili žene koje vašim fotoaparatom žele ovjekovječiti svoj akt i zauvijek sačuvati uspomenu na taj trenutak?
– Javljaju se žene bez obzira na status ili zanimanje. Ima tu odgojiteljica, pravnica, službenica, poduzetnica, ali i javih osoba, voditeljica joge… No uvijek im je jedno zajedničko, a to je težnja za izražavanjem svoje ženstvenosti i senzualnosti.
Kako je danas biti samostalni umjetnik u Hrvatskoj, a pogotovo netko tko se bavi nišnom fotografijom – ženskim aktovima?
– Tvrd je to kruh i rijetko koji umjetnik može živjeti od umjetnosti. Imam, međutim, sreću da svoj umjetnički izričaj mogu implementirati u komercijalnu, reklamnu i novinsku fotografiju i da su u mom matičnom tjedniku Lider imali mudrosti za suradnju. U suradnji sa studijima Alldance i Angels već godinama fotografiram žene u plesu na stolici i plesu oko šipke. Tu se opet ponavlja priča o izražavanju ženstvenosti, no ovaj put kroz pokret. Bavim se i drugim nišama i sudjelujem na žiriranim izložbama raznih tema, no zadnje su vrijeme aktovi, mogu reći, pronašli mene, a ne ja njih i naravno da to neću ignorirati. Razvijam taj projekt već deset godina, ali je tek sada dobio svoju prepoznatljivu formu i jasnu priču.
Vaš je fotografski potpis prepoznatljiv i fotografije su vam najčešće u crno-bijeloj varijanti. Mislite li da taj nedostatak boje na fotografiji može izazvati snažnije emociju nego fotografija u boji?
– Izbjegavanjem boja ulazim dublje u formu i skulpturalnost žene. Sublimacija kompozicije, svjetla i boja ostavlja prostor za lakše očitanje energije osobe na slici, a to je ono što me zanima i što želim „uhvatiti“. U crno-bijeloj fotografiji više dolazi do izražaja oblik, a ne površina. Jedna je žena lijepo komentirala da su na mojim fotografijama žene gole, ali da ih ja odijevam svjetlom i sjenom.
Imaju li žene problema s razodijevanjem pred vašim objektivom? Osjećaju li ispočetka nelagodu i nesigurnost? Kako uspijete uspostaviti taj „most povjerenja“ kako bi se žene opustile?
– Žene koje se prijave već su veliki dio nelagode pobijedile prije donošenja te odluke. Uvijek se najprije nađem s njima na kavi kako bismo se vidjeli uživo i stekli povjerenje. Obično taj razgovor bude otvoren i iskren jer je i razlog susreta važan i hrabar. Razgovaramo o motivima za prijavu, o ideji projekta i tehničkim uputama prije snimanja. Na snimanju nelagoda nestaje već nakon prvog okidanja. Njihov je posao samo da budu svoje i da uživaju u tome, a o svemu ostalom brinem ja.
Puno je definicija ženske ljepote. Koja je vaša?
– Najkraće što mogu reći je da je svaka žena lijepa. Ako bih trebao proširiti rečenicu, rekao bih da je svaka posebna i svoja i da je baš takva najljepša. Ne pokušavam ih „ugurati“ u neki zadani okvir ljepote jer poštujem različitosti i „nesavršenosti“. Ionako su nam taj okvir izgleda i okvir ponašanja nametnuli drugi, baš oni koji se i inače trude vladati našim životima. Govorim o vlasti, društvu, obitelji, školi, crkvi, poslodavcima i modi. Svi oni govore kakav bi netko trebao biti, a ženama osobito.
Dakle, svaka žena je lijepa? Zaista to mislite?
– Moderno je sad reći kako je svaka osviještena i jaka žena lijepa jer to zrači iz nje. A ja kažem da je lijepa svaka, pa čak i ona žena koja ne nosi svoj izgled ponosno pred svima, ona koja se srami svog izgleda i ona koja mrzi svoje tijelo. Lijepe su, samo što su stavile povez preko očiju i srca pa to ne vide. Ono što ja radim je da im pokušavam na nježan način skinuti taj povez.
Što mislite, je li i nesavršeno tijelo – savršeno?
– Svi smo mi različiti i zato smo unikati. Stoga smo i savršeni. Shvaćam, međutim, da ne prihvaćaju sve žene na jednak način svoje tijelo i trudim se svjetlom i sjenom manje naglašavati dijelove tijela koje još nisu u potpunosti prihvatile. I to je u redu. Imao sam u studiju ženu koja po našim standardima ima savršeno tijelo, a bila je nezadovoljna izgledom. Također, imao sam i ženu koja je sama sebe nazivala „buckom“, a bila je potpuno opuštena u vezi kilograma.
Stati pred objektiv fotografa općenito znači ogoliti se, ali pritom stati još pred objektiv potpuno gola… to je još jedna sasvim nova razina ogoljavanja.
– Sad smo došli do ključne ideje projekta: zašto gole? Opet se vraćam na one kritičare zbog kojih se suzdržavamo biti svoji, autentični. Zbog njih pazimo na svoje ponašanje i izgled. Hrabrom odlukom da stane pred objektiv žena je izašla iz zone komfora svog ponašanja, a skidanjem odjeće i nakita skinula je i zadnji sloj koji je odvaja od prepoznavanja sebe.
Padaju li obično s odjećom na pod prije photo-shootinga i maske koje svi mi nosimo? Mnoge vaše klijentice kažu da se nikad nisu osjećale slobodnijima nego pred vašim fotoaparatom.
– Da, padaju maske i padaju oni strahovi da žene nisu dovoljno ovo ili ono. Ja ih prihvaćam takve kakve jesu i one to nepogrešivo osjete. Padaju i sve one uloge supruge, majke, kćeri, poduzetnice… Pada vrlo brzo i sram jer biti gol je, zapravo, prirodno, a kad maknemo odjeću iza koje se možemo skrivati i prekrivati svoje „nedostatke“ jedino što se tada može je biti samo svoj sa svojim unikatnim tijelom.
Što obično kažu žene koje su prošle ovo iskustvo kada jednom vide fotografije – bi li ponovile ovakav photo-shooting?
– Gotovo svi komentari nakon snimanja su bili pozitivni i kažu mi kako uz blagu upalu mišića na fizičkoj razini osjećaju kao da su prošle neku terapiju u kojoj su se riješile nekog tereta. Kažu da više osjećaju sebe, da lakše dišu i da im se danima osmijeh ne skida s lica. A kad nakon nekog vremena opet pogledaju slike, osmijeh im se vrati. Netko me čak nazvao „fototerapeutom“ (smijeh).
Smatrate li da su žene prekritične kada je riječ o njihovu tijelu?
– Naravno da jesu. Okolina je kritična, a socijalna smo bića pa se vrlo lako zaraziti tom kritikom. Obično uz prvi kontakt dolazi i isprika u vezi tijela: „Imam premale grudi, prekratke noge, preobješenu stražnjicu, preukočena leđa, previše celulita, strija, dermatitisa, pre, pre, pre…“ Ja onda pitam: u odnosu na što ili na koga? Najtužnije mi je kad se ispričava zbog obješenog trbuha, a rodila je troje djece carskim rezom! To je žensko tijelo podnijelo tolika rastezanja ili rezanja mišića da bi iznjedrilo dijete. Zbog te čarobne moći da stvori novi život žena se nipošto ne bi trebala ispričavati i osjećati se manje lijepom. Svaka bora je znak iskustva i mudrosti života. Ne bi ih se nimalo trebalo sramiti. Jedna se žena javila jer je htjela proslaviti svoju pobjedu nad rakom i ponosno se slikala s dugačkim ožiljkom od uspješne operacije preko tijela.
Je li u našem društvu golotinja još tabu-tema? Čini mi se da nismo razvili zdrav odnos prema svom tijelu, nego da je golotinja povezana sa sramom, nelagodom, neugodom…
– U pravu ste, društvo nameće kulturu skrivanja. Skrivamo sve ono zbog čega bi nas mogli kritizirati. Skrivamo tijelo, skrivamo emocije, skrivamo slabosti i mane. I na društvenim mrežama prolaze samo lijepe slike, „savršena“ tijela i predivni trenuci uživanja. Zapravo, neke najbolje fotografije u ovom projektu neće nikad nitko vidjeti osim mene i klijentica. To mi bude žao, no kad mi stignu zahvale od tih istih žena, vidim da su te slike učinile ono što su i trebale – promijenile makar i malo odnos prema sebi i svom tijelu.
Kako dolazite do svojih modela? Javljaju li vam se žene same ili ima i onih kojima vi predložite poziranje?
– Nikad ne nagovaram, uvijek puštam da se zainteresirane žene jave same onda kada im za to dođe vrijeme. Tajming je najvažniji jer kad dođe vrijeme da se realizira želja i kad se dogodi snimanje, energija tih fotografija bude senzacionalna.
Otkrijte nam koji su planovi za budućnost. Možemo li se nadati nekoj vašoj izložbi ili možda photo-booku?
– Za sada se fond fotografija popunjava, a uskoro planiram veliku izložbu i fotomonografiju aktova, ali i za to treba doći pravi tajming, izdavač i prostor. Naravno, tamo će se naći samo fotografije za koje ću dobiti dopuštenje fotografiranih žena. Do tada fotografije krase internet, a lijepo uramljene i poneki zid u stanovima mojih klijentica.
Osjećate li se spremnom za novu avanturu na putu otkrivanja ili slavljenja svoje ženstvenosti, informacije za sudjelovanje u projektu Body Art Photo možete dobiti na ratko.mavar@gmail.com.
Pročitaj i ovo:
- Ivana Jelinčić Atkinson: Moj život u Čileu
- Dean Kotiga: “Život influencera je mnogo teži nego što se to može činiti”
- Maja i Bruno Šimleša: “Sav trud je uzaludan ako ste previše nekompatibilni”
Naturala Life br. 12
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji inspiriraju i mijenjaju perspektivu.
Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
