Pred nekih 10-tak godina, pa čak i pred 5, kad sam već na veliko radila vrt, nije mi padalo na pamet kuhati pekmeze i zimnicu….ha, ha, kaj god. Moja prekrasna jabuka (ona koju uvijek spominjem kako je svake godine jako rodna) i kruška davale su plodove svake godine, a ja bi tek pojela par plodova, i samo promatrala tu masu plodova što su popadali s njih i slegnula ramenima te pomislila: "šteta". Došli bi mama, baka, rodbina i pokupili bi si nešto,ali većina je ipak propala…oboje ljetne vrste koje ne stoje dugo i nisam imala pojma što bi s tolikom količinom plodova odjednom.
U ovom potrošačkom društvu, kada je sve dostupno u dućanima, ako ne razmišljaš o porijeklu hrane koja se nudi u dućanima, sasvim ti je OK da to kupuješ i jedeš. Stoga, čak sam i iz nacrta kuće koju smo gradili pred 8 godina izbacila i smočnicu…mislila sam da mi ne treba jer sve što trebam imaju u dućanima pa "nebum sad ja doma nakuhavala sve i svašta i to skladištila doma i trošila dragocjeno vrijeme i prostor". U to vrijeme imala sam stav da nisam išla toliko u školu i fakultet, bila najbolja po ocjenama i napredovala u karijeri, da bih kuhala zimnicu, pih. Da, od malena su mi svi ponavljali "Dobro uči, da nebuš morala fizički raditi kao mi… nego nešto postigla u životu". I bila sam, ne radi toga što su mi to govorili, ali da, uvijek jedna od najboljih. I nekako te društvo, barem mene ta okolina u kojoj sam živjela, uvjerava da uspjeti znači nešto postići na «društvenoj ljestvici», završiti čim više škole i to s čim boljim ocjenama, imati dobro plaćeni posao i još napredovati u njemu…i sve sam to ostvarila, čak dobila i ponudu za vodeću poziciju u maloj firmi u kojoj sam radila. I mislila sam, zašto bi se bavila onda i zimnicom, mogu si priuštiti kupiti si što god poželim, mislim, pa nisam ja «neka domaćica», imam pametnijeg posla od toga.
Ali…tko bi rekao, ljudi se mijenjaju…. ispalo je da to ipak ne želim, koliko god su me uvjeravali u to da je to ispravan put. Od kako sam počela raditi vrt, počela sam se mijenjati kao osoba. I tako, ovih dana sam sva u kuhanju pekmeza i kompota od viškova s mog vrta.
Prvi veliki korak u promjeni koji sam započela i prije nego sam napravila svoj biovrt bilo je prelazak na vegetarijanstvo. Iako odrasla u obitelji gdje su se oduvijek imali i klali pilići, kokoši i svinje, nekako to nisam mogla smatrati prihvatljivim…a uzevši u obzir kako masovna mesna industrija uništava prašume, truje vodu, zemlju i zrak, i kako uzrokuje patnju i boli milijardama životinjama strpanima u male prostore i manipulirane bešćutno samo u svrhu da ih se ubije i pojede, a te sve životinje isto tako imaju i svijest, i emocije, osjećaju i strah, i patnju, i bol…to nije njihova svrha postojanja na ovom divnom Planetu….ne, svjesna toga ne mogu više biti dio toga, jer svaka potražnja i kupovina mesa uzrokuje da to postoji…odbijam biti dio toga.
Nakon toga brzo sam se "zarazila" i idejom uzgoja vlastite hrane. Ispočetka je to bila ideja da ne želim jesti zatrovanu hranu koja se uzgaja uz pomoć fungicida, herbicida i ostalih "–cida", nego vlastitu, zdravu hranu. Nakon toga ostala sam oduševljena svim mogućim vrstama cvijeća i ostalih biljaka, i sve sam ih željela uzgojiti na svom vrtu. A polako, tokom godina sve je više počela rasti ideja samodostatnosti, samoodrživosti.
Od osobe koja se savršeno funkcionirala u «sustavu» , polako samo počela sve više uviđati njegove nedostatke. Hrana koju nam nude u dućanima nije zdrava nego zatrovana svim i svačim, često počiva na patnji mnogih, i ljudi i životinja. Način na koji se ona dobiva uništava prirodu oko nas…hm, ne želim biti dio toga. Najgore od svega mi je neko masovno mišljenje da drukčije nije moguće. Dobar izgovor za lijene ljude koji se ne žele potruditi. Svijet se nikada neće promijeniti nekom masovnom, velikom revolucijom na svim dijelovima svijeta, nećemo odjednom svi stati i početi biti drukčiji, bolji…svijet se mijenja koliko se mi sami mijenjamo. Jedina stvar koja može donijeti promjenu u svijetu je osobna promjena pojedinca…ili kako bi to Gandhi rekao: "Budi promjena koju želiš vidjeti". Dobro je to rekao i Michael Jackson u svojoj pjesmi Man in the mirror: «Ako želiš svijet učiniti boljim mjestom, pogledaj sebe i započni promjenu»
Na sve drugo osim nas samih ionako i ne možemo utjecati, a vlastita promjena ima itekako velike učinke na ostatak svijeta.
Rekli bi neki, hm, odbacivanje dobre karijere, lagodnijeg života, i početi raditi fizički na vrtu – koja bedastoća! Doista, zar je buljiti u kompjutor, nekad i po cijele dane, zaista toliko bolje od rada u Prirodi? Danas bi mnogi ljudi rekli: "Pa nećemo se sad vraćati na ono staro dok su nekad ljudi radili cijele dane samo da si osiguraju hranu i prežive, napredovali smo puno više tokom povijesti da se danas možemo baviti i puno pametnijim stvarima, neka nekolicina velikih poljoprivrednika obavi taj dio za sve ostale". Da, pitam se, koje su danas te «velike stvari» kojima se ljudi bave: moda i celebritiji, ratovanje s zemljama koje imaju dobar izvor prirodnih resursa, igranje s novima smart-telefonima koji vas "razumiju", igranje kompjuterskih igrica, gledanje sapunica…da, doista «napredak» ljudske vrste.
A u međuvremenu dok smo tako «napredovali», mnogi su izgubili osnovna znanja preživljavanja – što je neka država razvijenija to manje ljudi zna kuhati, ljudi više ne znaju kako uzgojiti vlastitu hranu, ne znaju prepoznati u prirodi što je jestivo a što otrovno…da se dogodi jedna poštena katastrofa, koliko bi ljudi doista znalo preživjeti? Danas se ljudi ovog potrošačkog društva u kojem živimo uglavnom"snalaze" u trgovačkim centrima, i s uputama za rukovanje stvari koje zapravo niti ne trebaju.
Što sve više svijet «napreduje» i što više znanja ukupno čovječanstvo ima, to pojedinci imaju sve manje znanja…kako žalosno. I kako sve više «napredujemo», to su ljudi sve otuđeniji od Prirode. A ipak, dio smo nje.
Sve do tog vremena dok nisam napravila svoj biovrt i počela sam raditi u njemu, uvijek mi je nešto nedostajalo u životu, postojala je neka praznina… tu nije bilo inspiracije koju danas osjećam. Vratila sam se Prirodi kojoj pripadam. Citirati ću Dr. Antuna Vilturi u predgovoru knjige «Revolucija jedne slamke» Masanobu Fukuoke, čiji me je život nadahnuo : Krajnji cilj poljodjeljstva nije proizvodnja ljetine, nego razvijanje ljudskih bića. Za Fukuoku poljodjeljstvo je put: Biti ovdje, brinuti se za maleno polje, raspolagati slobodom i obiljem svakoga dana – to je morao biti izvorni put agrikulture. To je proces koji hrani čitavu osobu – kako tijelo, tako i dušu.
Da, tu sam, sretna na svom vrtu, svaki dan s puno inspiracije, u obilju plodova koje mi vrt nudi. Zar doista trebam nešto više od toga?
.jpg)
