Često se uspoređujemo s drugima. Čini nam se da je netko drugi bolji od nas ili da ima više sreće u životu. Možda ima više novaca, dolazi iz imućnije obitelji… Ili pak ima bolji društveni položaj, više uspjeha u poslu, bolji auto… Katkad nam se čini da je netko ljepši, zgodniji od nas te da zbog toga plijeni pažnju velikog broja ljudi, pažnju koju bismo i mi sami htjeli.
Kada netko ima ono što mi nemamo, a želimo, osjećamo se loše zbog toga. Htjeli bismo biti ljepši, uspješniji, bogatiji… A ono što trenutno jesmo – nije nam dovoljno dobro. Tada možemo biti zarobljeni u krugu negativnih emocija, bez energije i snage da nešto promijenimo nabolje.
Uspoređivanje samo po sebi nije loše, ali samo kada uspoređujemo sadašnjeg sebe s onim što smo bili prije. Svaki čovjek na Zemlji jedinstven je i ima jedinstven kontekst odrastanja. Netko je »poput kruške«, netko »poput jabuke«, a – kako smo već nebrojeno puta čuli – to se jednostavno ne može (i ne smije) uspoređivati!
Kada nam je pažnja na drugima, zakidamo sami sebe za prihvaćanje i ljubav. Ne uspijevamo uživati u onome što mi uistinu jesmo niti možemo ponuditi svijetu najljepšu verziju svoje jedinstvenosti. Kako bismo i mogli ako se osjećamo loše? U redu je diviti se nečijem uspjehu, životnim okolnostima, ljepoti, sposobnostima, ali samo do one granice do koje se osjećamo dobro sa sobom.
To divljenje možemo iskoristiti kao inspiraciju za svoj daljnji rast. Možda možemo unaprijediti svoje poslovanje, razmisliti o učenju i razvijanju nekih novih vještina… Možemo se još više potruditi oko definiranja i ostvarenja vlastitih ciljeva… Možemo razmisliti o svome stilu odijevanja, osjećamo li se ugodno u svojoj odjeći, i kako istaknuti ono što je na nama već lijepo… Možda poželimo poboljšati prehranu kako bi nam tijelo postajalo sve zdravije i ljepše… Uspoređivanje s drugima možemo okrenuti u svoju korist te ga zadržati u okvirima divljenja. Onoga trenutka kad prijeđemo granicu zavisti, dopuštamo da nečiji uspjeh umanjuje našu vrijednost, a to je bolan, neugodan i destruktivan osjećaj.
Budimo zahvalni da postoje ljudi kojima se možemo diviti. Ako smo dobronamjerni i mudri, njihovi nas primjeri mogu motivirati da i sami unaprijedimo svoje sposobnosti i budemo još malo bolji u onome čime se bavimo, u onome što jesmo. Kada ne bi bilo onih kojima se na bilo kakav način divimo, naše bi društvo zasigurno stagniralo, čak i nazadovalo… Možda ne bismo osjećali nadu da se nešto može promijeniti. Meni to katkad izgleda poput proljetne livade na kojoj u početku procvjeta tek pokoji cvijet, a uskoro cijela livada postane prelijepa, mirisna i bogata raznolikim biljem.
S ljubavlju,
Mela
>> potraži Ponedjeljkom ujutro na Facebooku