Ognjen Bagatin je netko tko će vas svojim nastupom „zaraziti“, a svojom strašću prema poslu i jasnom vizijom koju dijeli s drugima – oduševiti. Ognjen je direktan u pitanjima na koje neprestano traži odgovore, karizmatičan u svakom svom nastupu, čovjek nevjerojatne energije, pa vam je odmah jasno da je riječ o osobi koja želi proniknuti u „meritum“ stvari jer naprosto želi razumjeti svijet oko sebe. Pritom, međutim, sve ono loše, sve što ne valja, želi promijeniti, ono što valja želi zadržati, a svijet oko sebe unaprijediti.
No kad ga upoznate malo bolje, pa čak i kad ga tek upoznate, shvatite da je Ognjen Bagatin „dobri dečko iz susjedstva“. I to onaj kojeg svi vole, kojemu se svi dive i za kojega nitko nema lošu riječ. Privatno i poslovno, Ognjen Bagatin nipošto nije „prototip“ hrvatskog poduzetnika i neki se njegovi stavovi mogu doimati pomalo avangardnima. A kad malo bolje razmislim, oni to zaista i jesu.
Ognjen je pravi primjer za menadžera novog doba – njega ne „fura ego“, ne predstavlja se kao „prvi“, nego kao „ jedan od“, on je netko tko savršeno dobro razumije da bez drugih ljudi nema ni vlastitog uspjeha. Oprašta greške, kaže da iz njih treba učiti i ne vraća se nikad u prošlost jer ga ona zanima samo kao pouka za budućnost. A mene je upravo to i zanimalo – kako bi budućnost, viđena njegovim očima, jednoga dana mogla izgledati i tko je zapravo – Ognjen Bagatin.
Nesumnjivo si prava osoba za razgovor o strasti prema poslu. Jer, budimo realni, u relativno kratko vrijeme postići ovakve rezultate – od klinike s jednim zaposlenim do klinike koja ima 120 zaposlenih pa sve do brojnih aktivnosti kojima se potiče poduzetništvo i Hrvatska postavlja na kartu zdravstvenog turizma svijeta… Sve što radiš zaista je respektabilno. Što je to što te, uvjetno rečeno, tjera naprijed? Koje je tvoje „pogonsko gorivo“, na što točno „voziš“?
– „Vozim“ samo na motivaciju i stvaranje boljeg sutra za moju djecu jer mislim da nema boljega goriva od toga. Zaista uživam i svemu što radim i zahvalan sam što imam priliku napraviti nešto veliko, koliko god da je ponekad teško.
Čula sam na jednom tvom predavanju priču o kineskom bambusu pa ću je ukratko prepričati čitateljima. Naime, kada se posade kineski gorostasni bambusi, tijekom pet godina sadnica ostaje ista, barem u onom nadzemnom, vidljivom, dijelu i djeluje kao da bambus uopće ne raste iako se vrtlar za njega mora brinuti kao i za druge biljke. Međutim, ispod zemlje im se za to vrijeme formira masivni sustav korijenja koji omogućava da nakon tih pet godina, naizgled „mirovanja“, kineski bambus naraste 30 metara u zrak i to u samo pet tjedana. Znam da voliš pričati tu priču na svojim predavanjima pa me zanima u kojoj je sad fazi „tvoj bambus“, a pritom mislim na posao. Koliko mu se posvećuješ?
– Ja sam još uvijek 110 posto u poslu, no kontinuirano dio vodstva, odgovornosti i projekata prebacujem na druge voditelje i lidere kako bi rasli i oni, a sa njima i cijela organizacija. Mislim da mi još uvijek puštamo korijene kako bi u budućnosti mogli puno više rasti, i mislim da smo u procesu učenja, razvoja i stvaranja odlične platforme za nešto veliko. Što točno, to još ni sami ne znamo, ali imamo jako ambiciozne ciljeve i viziju. Moram priznati da me to dosta potiče da radim po cijele dane.
“U svemu što radim tražim višu svrhu i ako je ne nađem, ne mijenjam odmah što radim, nego mijenjam perspektivu i kut gledanja na taj problem. Na taj način u svemu vidim priliku i postavljam si ambiciozne ciljeve koje zajedno sa svojim timom pokušavam ostvariti”
Što misliš, jesi li jedan od onih sretnika koji su u svom poslu pronašli svoju životnu strast?
– Stvarno jesam, a najveći razlog je što u svemu što radim tražim višu svrhu i ako je ne nađem, ne mijenjam odmah što radim, nego mijenjam perspektivu i kut gledanja na taj problem. Na taj način u svemu vidim priliku i postavljam si ambiciozne ciljeve, koje zajedno sa svojim timom pokušavam ostvariti. Tu je bitno da strast ide iz vas. Smatram da svatko može pronaći strast, treba je pronaći u onome u čemu ste dobri ili u onome što vas veseli i tu stavite najveći fokus i postotak svog vremena…
Odrastao si uz još dvojicu braće, Dinka i Tomicu, koji su pritom i blizanci. Kako ti je bilo odrastati s njima? Jeste li sva trojica izluđivala majku i oca svojim nestašlucima?
(Smijeh). Jesmo, itekako, dok smo bili mlađi. Možete samo zamisliti kako je živjeti s tri sina i zato svaka čast našim roditeljima, a najviše našoj mami.
Pokojni otac Marijo Bagatin bio je svjetski priznati maksofacijalni i plastični kirurg, majka Dunja je također liječnica, a i braća su ti pronašla svoj poziv u medicini, obojica su plastični kirurzi. Kako je bilo odrastati u vašem obiteljskom domu i jesi li ikad i ti ozbiljno razmišljao o medicini kao o svom životnom pozivu?
– Uza sve to, moja žena Freja i njezini roditelji su također liječnici pa se stvarno može reći da sam okružen njima. U domu se uvijek pričalo o medicini i nikada nisam razmišljao o tome da ću završiti u Poliklinici jer me jednostavno nije privlačila kada sam bio mlađi. No, naš otac je uvijek govorio da ćemo raditi zajedno, a ja mu nisam vjerovao. Stvarno je bio u pravu.
Što je presudilo da odeš putem biznisa i poduzetništva?
– Jednostavno se nisam vidio u korporaciji, a kako sam oduvijek u sportu i raznim projektima, sa samo 26 godina dao sam šansu obiteljskom poslu i Poliklinici. U to smo vrijeme u Poliklinici imali samo jednog zaposlenika, moga brata Tomicu. Danas, 11 godina kasnije, ima nas 120, na što sam iznimno ponosan. Tako je počeo moj životni poziv i strast prema stvaranju i to je ono što me držalo i još me drži u biznisu. Kada kažem stvaranje, tu mislim i na stvaranje organizacije, no i na razvoj ljudi koji mogu dalje stvarati ovu i druge organizacije.
Poliklinika Bagatin je pravi primjer uspješnog obiteljskog biznisa. Što misliš, što je bilo ključno za taj uspjeh? Je li to zajedništvo vas trojice braće, jasna vizija, ustrajan rad ili nešto treće?
– Sve navedeno. Mislim da je to što svatko radi najbolje što zna i na onoj poziciji koja je najbolja za njega. Slijedi jasna i ambiciozna vizija te mudrost kod zapošljavanja ljudi koji su izvrsni u onome što rade i koji su bolji u nekim stvarima od vas. Bez pretjerivanja, najveći razlog uspjeha leži u tome što smo okupili izvrsne ljude koji zajedno s nama stvaraju veliku i uspješnu priču. Hvala im na tome. Uz to, potrebna je hrabrost i ustrajnost. No, bez velikog broja grešaka koje smo napravili na ovom putu i bez fleksibilnosti za nove prilike danas ne bismo bili tu gdje jesmo.
“Smatram da svatko može pronaći strast, treba je pronaći u onome u čemu ste dobri ili u onome što vas veseli i tu stavite najveći fokus i postotak svog vremena”
Često ističeš upravo zajedništvo kao ključan faktor na putu do uspjeha, ne samo vezano uz uspjeh biznisa, nego i vezano uz prepoznatljivost naše Hrvatske u okvirima globalne ponude zdravstvenog turizma. Gdje bi volio vidjeti Hrvatsku za desetak godina?
– Zajedništvo, kolaboracija, stvaranje jakog ekosustava suradnje i zajednički nastupi svakako su bitni za podizanje prepoznatljivosti. Siguran sam da Hrvatska ne želi biti „samo“ zemlja prepoznata po zdravstvenom turizmu, nego i po edukacijskim programima u zdravstvu, zatim po tehnologiji, inovacijama, patentima u zdravstvu, fenomenalnom iskustvu koje klijent/pacijent dobije u našim institucijama i po zdravstvenim rezultatima naših tretmana i zahvata.
Vidim Hrvatsku kao inovacijski i edukacijski „hub“ Europe za deset godine, gdje dolaze deseci tisuća stranih studenata studirati kako bi bili na izvoru znanja i inovacija. Ako to napravimo, morat ćemo zatvoriti granice za pacijente jer će potražnja za našim uslugama u Hrvatskoj biti prevelika.
Slaviti tuđi uspjeh, opraštati greške sebi i drugima, dijeliti znanje i iskustvo – sve ono što svakodnevno zagovaraš, pomalo su avangardni principi u Hrvatskoj jer mislim da se mi još uvijek volimo dijeliti – na crvene i plave, naše i njihove… Čini li ti se da ovakva pozitivna životna filozofija ipak pronalazi sve više sljedbenika?
– Mislim da je ključno staviti fokus na budućnost i ono što želimo biti za 10 i 20 godina. Oko pozitivne budućnosti se lakše možemo usuglasiti, a kad se vraćamo u prošlost jednostavno je previše nesuglasica i dijeljenja koje nas ne vode nikamo. Zato ću na tvoje pitanje odgovoriti ovako – primjećujem da je sve više pozitivnih osoba oko mene, no to je najvjerojatnije zato što se ja želim i volim družiti s takvima. To su ljudi s kojima je lakše stvarati bolju budućnost. Svima to preporučujem.
Trebamo više stvaratelja, više ljudi koji žele surađivati i koji žele bolje okruženje za sve nas. Što više ljudi i poduzeća u Hrvatskoj uspije, to je svima nama lakše uspjeti i to mora biti jedina mantra od sada pa nadalje. Sve ostalo koči nas da poletimo i od Hrvatske napravimo „raj na zemlji“.
Ravnatelj si Poliklinike Bagatin, neumorno radiš na pozicioniranju Hrvatske na globalnoj karti zdravstvenog turizma, aktivan si i u podizanju svijesti o poduzetništvu – jedan od tvojih ciljeva je „učiniti poduzetnike liderima društva“. Radiš ustrajno i na spajanju dijaspore i domovine, organiziraš konferencije, predaješ, motiviraš, spajaš, inspiriraš… Zanima me zahtijeva li takav život puno odricanja i gledaš li na to uopće kao na odricanje?
– Uz Polikliniku vodim nekoliko projekata koji me stvarno vesele, a to su časopis Poduzetnik, konferencije Poduzetnički Mindset, TV emisije Poduzetnički mindset, kojima želimo podići razinu poduzetništva u Hrvatskoj s misijom da poduzetnike učinimo liderima društva. Zbog vizije koju imam što sve možemo napraviti od Hrvatske sve ovo ne shvaćam kao odricanje, nego kao ostvarivanje svoje svrhe i nekog nasljeđa koje želim ostaviti generacijama nakon nas, pogotovo mojim sinovima Vigu i Bonu.
Mislim da je naša odgovornost pripremiti teren na kojem naša djeca mogu procvati i ostati. To istodobno ne znači kako ne bismo trebali otići živjeti u inozemstvo. Želim da znaju kako ih ovdje čekaju prilike, atmosfera stvaranja i prosperiteta, a ne borba za golu egzistenciju. Zato ću raditi na tome koliko god mogu i pokušati povezati sve šampione koji razmišljaju jednako. Samo pokušavam primjerom pokazati što se sve može napraviti kada to odlučiš i kada si uporan. A onda je nebo granica…
S obzirom na to koliko imaš obaveza, moraš biti jako dobro organiziran. Otkrij nam u čemu je tvoja tajna? Kako ti započinje, a kako završava dan?
– (Smijeh). Bolje da ti ne pričam kako mi dan započinje. Imam dva sina – Vigo ima dvije i pol godine, Bono devet mjeseci, tako da ovaj dio pitanja ostavljam tvojoj mašti na volju (smijeh). Uz druženje s mojim dečkima, volim ujutro upaliti Audible (servis za audio knjige op. a.) i slušati knjige dok se spremam za posao. Tako poslušam više od 55 stručnih knjiga na godinu koje mi jako pomažu u poslu. Oslanjam se na kalendar i samo tražim način kako da budem produktivniji i efikasniji. Dan završavam u krugu obitelji, moje predivne žene Freje i uspavljujući moja dva anđela, uz uvjet da su još budna kad dođem doma.
“Što više ljudi i poduzeća u Hrvatskoj uspije, to je svima nama lakše uspjeti, i to mora biti jedina mantra od sada pa nadalje”
Sportaš si od malih nogu… Što te najvažnije naučio sport? Što je to što si sa sportskog terena prenio na poslovni?
– Ono što sam naučio kroz sport je timski rad i nošenje s neuspjehom te učenje iz poraza i pogrešaka. Također, naučio sam da koliko uložiš truda u pripremu, takvi će ti biti rezultati. U sportu je trening sve, a u poslu je rad sve, nema „shortcutsa“. Moraš dati 110 posto i kontinuirano se dizati na viši nivo kako bi došli rezultati. Moraš ih zaslužiti – nitko ti ih neće pokloniti. No i to je dobro, to znači da mnoge stvari ovise samo o tebi i o tome što si spreman napraviti da se nešto ostvari. To je izvrsno.
Spomenuli smo već tvoje sinove, ali otkrij mi, što im želiš prenijeti kao otac? Što bi ti bilo najvažnije da usvoje?
– Želim im da sanjaju, da uče, da nauče rješavati probleme i da u problemima vide prilike. Želim im da budu vrijedni, uporni, zaigrani, da nastave stvarati bolji svijet oko sebe i to svojim primjerom. Neka rade na sebi, na svom egu. A najviše što mogu od mene naučiti jest da budu dobri ljudi koji vole druge ljude, koji slave tuđe uspjehe i pomažu drugima da budu najbolji što mogu.
Pročitaj i ovo:
- Anja Alavanja: “Dvadesete su super, ali tridesete su mi puno draže”
- Miroslav Skender: “Najveća je zabluda da su muškarci i žene na suprotstavljenim stranama”
- Sandro Kraljević: “Svijet ne možemo promijeniti, ali sebe možemo”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!
