Potrebu da počnem pisati pjesme osjetila sam prvi put ljetos.
Pojavila se iznenada, ni u kakvoj smislenoj vezi s anđelima koje sam upravo slikala.
Taj nemir me svakim danom sve više pritiskao, a ja sam ga ignorirala i odgađala, jer bila sam usred posla na novom velikom triptihu i dane sam u cijelosti posvetila slikanju.
I onda odjednom, za vrijeme jedne od šetnji savskim nasipom došli su mi prvi stihovi, samo tako… užurbano sam stala pretraživati ruksak u potrazi za blokom (kog redovito zaboravljam kod kuće baš uvijek kad mi treba!).
U nedostatku papira poslužile su dvije tramvajske karte i program jednog koncerta!
Tako je nastala prva pjesma.
Sve koje su slijedile za njom došle su na sličan način- u šetnji, za vrijeme plivanja po Jarunskom jezeru (kad bih brzo izlazila iz vode i zapisivala) ili najčešće – u kuhinji!
Na komade salveta i starih novina punih kora od krumpira, tikvica ili melancana zapisivala sam što mi je dolazilo… i pritom izgorjela tri ručka, i jednu večeru za goste! Ali vrijedilo je!
Bili su to blagoslovljeni trenuci ushita, riječi su dolazile same od sebe tako spontano, lako i jednostavno. Često sam znala sljedećeg jutra čim bih se probudila čitati to što sam dan ranije zapisala, uvijek s čuđenjem – Bože dragi, otkud meni ovo?
Srž priče o nadahnuću i jest pitanje – Bože, otkud?
Nadahnuće je misterij riječima neobjašnjiv, to je kapljica Božje milosti koja pada s neba da nešto na zemlji oplodi, da sa zemlje nikne nešto što će odraziti nebesko.
Kad se takav posvećeni trenutak dogodi uvijek je u blizini anđeo.
Trenuci nadahnuća uvijek su puni emotivnog naboja, strasti i vatre.
Nebeska iskre koja će se materijalizirati stihom, tonom ili potezom kista.
To se onda prenosi dalje, kao što kamenčić bačen u vodu širi sve veće i veće krugove.
Svako djelo koje je nastalo kao potreba duše istinsko je i autentično, i u njemu trajno plamti i svjetluca iskra svetog.
Pa imamo glazbu, poeziju ili sliku koje su više od pukog traga na platnu ili papiru, živa su djela koja nadahnjuju i potiču na daljnje stvaranje…
Puccini, Verdi, Tijardović, Lorca, Nazor, Antić, Pupačić…toliko ih je čiji su stihovi otvarali nove prostore u mojim slikama, čija mi je glazba otkrivala nove boje svijeta .
Osim umjetničkog, ono svakodnevno i „obično“ također može biti izvor nadahnuća.
Neočekivani susret s čovjekom koji inspirira svojom „jednostavnom“ vjerom, mudrošću i vedrinom upakiranim u paket svakodnevnog.
Katkad u razgovoru s nekim dobijem ideju kako ću riješiti trenutni problem, katkad mi nečija šala i smijeh oboje dan u sunčano (iako možda pada kiša!) i tada je sasvim sigurno u blizini anđeo nadahnuća.
Prepoznajem ga po onoj iskrici koju je u meni zapalio, pa me taj plamičak svojim sjajem i toplinom vodi, nosi, grije i potiče prema svemu što je moguće, prema svemu što me čeka, prema svemu što samo trebam poželjeti ostvariti…
