Prvi intervju s Massimom radila sam 2013. godine i taj susret pamtim po golemom osjećaju (straho)poštovanja. Prema talentu, čudesnom vokalu i moćnim interpretacijama, ali i prema činjenici da je Massimo čovjek kojega status poznate i slavne osobe nije preuzeo. On je realan i oštrouman, ali i kritičan, ponajprije prema sebi. Njegova je karizma gotovo opipljiva, ali i dalje ostavlja dojam skromnosti.
Nije svetac, niti se takvim nastoji prikazati, a sebi i svojim suradnicima u glazbenom radu postavlja ljestvicu visoko inzistirajući na izvrsnosti. Massimo je jedan od onih ljudi koji imaju toliko dimenzija da vam se čini kako ga, posebno onaj dio njega koji je sav posvećen umjetnosti koja se zove glazba, baš nikad nećete upoznati do kraja. Ali zbog toga i jest jedinstven. #Massimalan.
Tvoj su život od malih nogu obilježile brojne promjene. Neke si, posebno one vezane uz tvoj glazbeni put, svojevoljno poduzimao, ali život ti je servirao i neke koje zasigurno ne bi naručio. Kako se nosiš s promjenama?
– Promjene su za mene prirodno stanje, kada se ne bih mijenjao, imao bih osjećaj da ne rastem, da se ne educiram, a mislim da je to od najmanje dobi u životu čovjeka najvažnije. Promjene su mi potrebne, posebno u profesionalnom životu, jer one su garancija da nećeš ući u kolotečinu, da se nećeš prestati razvijati u kreativnom smislu i da nećeš početi stvarati i živjeti po nekoj špranci. Ja tako ne bih želio, a niti mogao živjeti, uljuljkan u neko zadovoljstvo postojećim stanjem i željom da stvari ostanu kakve jesu.
Mene ispunjava mogućnost da uvijek iznova istražujem, nalazim se u novim situacijama. U konačnici, puno bolje funkcioniram kad me se baci na nepoznati teren nego u situaciju u kojoj bih se, iz ne znam kojeg razloga, morao dugo zadržati na terenu koji je siguran i poznat.
Pjesma „Iz jednog pogleda“, kako sam znaš reći, donijela ti je kvantni skok u karijeri, publika se vezala uz zvuk tog albuma, ali ti ga nisi odlučio ziheraški slijediti, nego si na novim albumima predstavio pjesme kojima kao da si želio ispipati teren, potaknuti publiku na pomicanje granica. Koliko uopće razmišljaš o željama publike kada si u kreativnom procesu?
– Naravno da pomno pratim što moja publika ima za reći, najčešće putem komentara na mojim društvenim mrežama (Instagram, FB) te na YouTube-kanalu. I sjajno je upijati silnu pozitivu kroz veliki broj lijepih komentara, ali ozbiljno u obzir uzimam i konstruktivnu kritiku. To, međutim, ne znači da ću zbog toga što najveći broj ljudi fantastično reagira na neke pjesme izbaciti hrpu novih pjesama slijedeći isti, „siguran“ obrazac samo kako bih ugodio njihovom ukusu. Na meni i mojim suradnicima je da se mijenjamo. Da publici ponudimo novi, svježi, drugačiji zvuk. Da ih pomicanjem svojih motiviramo na pomicanje njihovih granica u pogledu na glazbu i doživljaju glazbe.
Izuzetno mi je važno da publici uživo, na koncertima, kvalitetno predstavim materijal i kada ljudi prepoznaju da to nešto novo i drugačije ima moj potpis, da iza toga stojim sto posto i da to što radim – živim, uvijek iznova osjetim njihovu podršku. Publika od mene očekuje puno, toga sam svjestan i ja joj puno i dajem. Osjećam da imamo posebnu vezu i da zajedno rastemo.
Upravljaju li tvojim odlukama i potezima više razum ili emocije? I vrijedi li isti odgovor za segment privatnog života i segment glazbe?
– Istodobno sam emotivac i razuman tip. U meni skroz ok funkcionira taj suživot. Takav mi je i horoskop. Kreativni Blizanac u znaku, organizirani Jarac u podznaku. Otvorene sam duše pa emocije možda propuštam prve, ali nakon toga na scenu stupa razum, koji se redovito oslanja i na procjene moje supruge Eni. Stoga, čak i ako se dogodi da zbog neke trenutne emotivne reakcije krenem u smjeru donošenja možda upitne odluke, ona će me podsjetiti da ako treba, prespavam pa donesem možda razumniju odluku.
Jesi li intuitivan? I ako da, slušaš li taj unutarnji glas? Je li te ikad prevario ili baš suprotno – možda si ga u nekim situacijama ušutkao i kasnije zbog toga žalio?
– Intuiciju smatram izuzetno važnom i nikad me nije prevarila. Mišljenja sam da su žene te koje imaju intenzivniji instinkt pa je zato definiram kao onaj ženski dio u svakom muškarcu. Iskreno, bilo je situacija u kojima vlastitu intuiciju nisam poslušao i svaki put kad sam išao protiv nje, protiv tog osjećaja, to je rezultiralo davanjem povjerenja krivim osobama i donošenjem pogrešnih odluka zbog kojih sam platio visoku cijenu. Ali mislim da sam već jako dugo, što se tiče instinkta, na istoj valnoj duljini, potpuno usklađen s mojim psom Mangom. Osjećamo iste vibracije prema istim ljudima. I veselimo se onima koji šire dobru vibru.
“Istodobno sam emotivac i razuman tip”
Težina pjesme „Mali krug velikih ljudi“ je u činjenici da u njoj baš svatko može prepoznati svoju životnu priču. Oduvijek ističeš da imaš mali krug ljudi oko sebe. Je li ti teško otvoriti „vrata“ novim ljudima? I u kojim situacijama ih zatvaraš? I kad ih jednom zatvoriš, je li to zauvijek? Opraštaš li?
– Baš je „Mali krug velikih ljudi“ najbolja potvrda da sam otvorio „vrata“ novim ljudima. I Dečak i producenti Jura i Pavle su novi ljudi u mom životu. Upoznali smo se i zbližili tijekom rada na pjesmi „Nama se nikud ne žuri“, što i nije bilo tako davno. Osim njih s kojima surađujem i u kreiranju novog albuma, u život su mi ušli i još neki dragi ljudi s kojima sam se prepoznao na energetskom nivou.
Naravno, u mlađim danima u život su ulazili i iz njega izlazili razni ljudi, ali i to je proces odrastanja kroz koji svi moramo proći. S godinama raščistimo puno toga u životu i kroz to čišćenje detektiramo i tko su nam pravi prijatelji. Sretan sam sa svojim malim krugom pravih prijatelja i njegovanju tih odnosa posvećujem veliku pažnju. Onima koji se svojim ponašanjem ili postupkom „ispišu“ s popisa prijatelja, a takvi prođu kroz život svakoga od nas, sklon sam oprostiti, jer ne želim u sebi zadržavati, niti bilo kome slati negativnu energiju, ali ne dajem drugu šansu. Vrata im ostaju zatvorena.
Što vidiš kao svoje vrline, a što su vrline koje tražiš u ljudima koje želiš u svojoj blizini?
– Moji ljudi mi kažu da mi je vrlina to što sam spreman brzo priznati svoju pogrešku i tražiti oprost. Nisam tvrdoglav. Znam „izletjeti iz tračnica“, reagirati burno i to može biti bolno, jer sam intenzivna osoba, ali traje kratko, brzo se resetiram i krenem prema smirivanju situacije i onda riješimo stvar i idemo dalje. U odnosu pak s drugim ljudima najvažnija mi je odanost i lojalnost, želim osjećati da sam nekome na „listi prioriteta“ i da me u potpunosti doživljava i poštuje.
Poznato je da si sam sebi najveći kritičar i da si uvijek postavljaš ljestvicu na višu razinu. A što se događa unutar tebe kad si baš zadovoljan postignutim? Čuješ li ikad pohvalu od onoga glasa iznutra? Ili ona stiže samo od drugih ljudi (pa im onda kažeš da pretjeruju)?
– Ne čujem taj unutarnji glas koji me hvali jer ako sam nešto dobro napravio, smatram da je to i trebalo biti tako. Zar da si pišem pohvalnicu zato što sam dobro odradio koncert?! Pa moja je dužnost da ga, u suradnji, naravno, sa suradnicima i glazbenicima, odradim najbolje moguće. Radi publike i radi svakoga od nas. Jer nama glazba nije samo posao. Ona je naš život.
Eventualno se zna dogoditi, ali to bude jako rijetko, kada slušam i gledam snimku nekog nastupa ili koncerta da, ako si zvučim onako kako to želim, budem sretan i sam sebi kažem: „Maxo, bio si jako dobar.“
Na pozornici ostavljaš dojam da si emotivno baš svaki put u svakoj pjesmi potpuno, do srži. S druge strane, naglašavaš da ne smiješ sam sebe ganuti, da svoje emocije moraš imati pod kontrolom. Pamtiš li neke trenutke, neke izvedbe u kojima ti to nije uspjelo ili si bio na rubu?
– U pravu si, postoje neke pjesme koje jako rijetko ili uopće ne izvodim jer me dovedu do ruba mogućnosti interpretacije. Ako u izvedbu ne bih uključio emocije, ako stihove ne bih proživljavao kroz neke slike, doživljaje, sjećanja koja mi prolaze mislima, onda bi sve bila gluma, a to publika prepozna i to onda nije to. Kad god izvodim pjesmu „Krug u žitu“ u opasnosti sam da se raspadnem.
“Promjene su mi potrebne, posebno u profesionalnom životu, jer one su garancija da nećeš ući u kolotečinu”
Nisam te to nikad pitala, ali meni je u pamćenju kao posebno dirljiva ostala tvoja izvedba pjesme „Čuvam te“, na koncertu u Domu sportova 2015. godine. Činilo mi se da si tada bio na rubu. Osjetila je to i publika, sjećam se, plakala sam i vidjela oko sebe puno ljudi suznih očiju.
– Da, ta mi je pjesma bila posebno teška jer sam je posvetio dragom prijatelju Dini Dvorniku i tijekom izvedbe su mi prolazile kroz glavu tolike misli, anegdote i uspomene… Bilo je jako teško. To je, na primjer, pjesma koju jako rijetko izvodim, gotovo uopće. Ne mogu i ne smijem si dopustiti da me emocija u potpunosti obuzme i slomi.
Baš zbog tvojih osebujnih interpretacija, ali i zbog tematike pjesama, svi te doživljavaju kao emotivnog čovjeka. Bi li se ti takvim opisao i kad nisi na pozornici i kako uopće ispoljavaš emocije? Jesi li suzdržan ili si od onih kojima se iz aviona vidi kako su raspoloženi?
– Jesam emotivan, ali ponajprije se trudim biti pozitivan. Mislim da osmijeh uvijek pomaže i ja ga ne čuvam samo za svoju obitelj i prijatelje, nego ću ga dati i osobi koju sretnem u parku dok šećem sa svojim psom i, naravno, uvijek svojoj publici. Imam, kao i svi, i faza kada nisam najbolje, ali tada spas nalazim u gitari. Sviram, odnosno vježbam gitaru svaki dan, u tome uživam i to mi puni dušu.
Ne mislim da sam suzdržan, ne glumatam i zapravo sam jako jednostavan čovjek. Kad siđem s pozornice, živim jednostavan život. Zato mi ni ovaj „korona-lockdown“, u smislu zatvaranja u vlastiti dom, uopće nije teško pao jer sam najsretniji u svom najužem krugu ljudi. Samo mi je, naravno, s druge strane nedostajao kontakt s mojom publikom i muziciranje s bendom. I nadam se da će već ovo ljeto biti moguće održati neke planirane koncerte, a jedva čekam da se vratimo u naš standardni koncertni pogon.
Što je zadnje što te jako razveselilo i razvuklo osmijeh?
– Jako me razveselila činjenica da se ljudima svidjela nova pjesma „Mali krug velikih ljudi“, koja je ujedno najavni singl novog albuma koji pripremam. Odmah u prvom tjednu je zauzela prva mjesta na top-listama kao najslušanija u cijeloj Hrvatskoj i to mi je bio razlog za veliki ponos i zadovoljstvo.
Što ti je najvažnije u odnosu sa suprugom Eni i kćeri Mirnom? Koja od njih dvije je veći kritičar, a koja ti češće „drži stranu“?
– Moje Eni i Mirnu slušam i znam da ako krenem u krivom smjeru, one će me spasiti. Ni jedna od njih nije ni žestoki kritičar, a ni ona koja uvijek drži stranu. Mislim da mi muškarci općenito trebamo malo više slušati žene. Pogotovo zato što često, barem u našem društvu, nisu (dovoljno) glasne. Mislim da su žene jače u smislu podnošenja boli, hrabrije su na političkim barikadama, na barikadama dnevnih problema… Žene su mi vječna inspiracija. Znam da čine većinu moje publike i na tome sam im zahvalan.
I za kraj Mango (pas)? Opipljiva je ta ljubav cijele obitelji za tog vašeg dlakavca. Koga on najozbiljnije doživljava kao gazdu, a koga najozbiljnije ne doživljava?
– Mango ima tri gazde. Mirnu i njezina momka, Eni i mene. Znam da to zvuči čudno jer nije u skladu s pričom da si pas uvijek odabere jednoga gazdu, ali Mango je posebna životinja. Svima nam se ravnopravno daje i svi imamo osjećaj da smo mu nešto posebno. On je biće koje zaslužuje (i ima) moje apsolutno poštovanje. Želi puno pažnje pa zna gnjaviti, ali volimo ga i ništa nam za njega nije teško. Eni je prepoznao kao najmekšu i nju najviše zeza. Na primjer, ako želi u šetnju u 7.00 ujutro, probudit će nju, a ne mene.
Pročitaj i ovo:
- Nina Slišković Goleš: “Treba živjeti život koji sanjamo”
- Lana Klingor Mihić: “Ništa ne znam napraviti na pola i bez strasti”
- Aleksandra Dojčinović: “Moda je moj život, a brand LeiLou velika ljubav”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala Life ili na digitalnu verziju na platformi Magzter i uživaj u sadržajima koji ispiriraju i mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life i Naturala Health? Pročitaj ih online!
