Mame nosilice. Mame dojilice. Mame „hranim-djecu-samo-organskom-hranom“. Mame „moje-dijete-neće-probat-čokoladu-niti-čips-nikad-u-životu“. Mame žrtve, mame aktivistice, mame „ja-znam-najbolje-za-tvoje-i-svoje-dijete“. Mame „nemoj-ga-naučit-na-ruke“ i mame „tako-su-i-sa-mnom-pa-sam-živa“.
Sve sam ih upoznala i prepoznala. I ima ih na svakom uglu i „napadaju“ čim ti se počne nazirati trbuščić ispred haljinice. Žele samo najbolje i naravno znaju najbolje. I forumi su ih puni. I, ako si mlada mama, s prvom bebom, utjeruju ti strah u kosti i grižnju savjesti u srce. Jer nisi dobra mama. Ok, jesi dobra, ali nisi dovoljno dobra. Jer uvijek se možeš više žrtvovati, više dati, više zaboraviti na sebe i više prikazati okolini kako je sve savršeno i kako ti sve možeš i kako odgoj male djece i bavljenje njima izgleda kao na reklami za pelene. I svi su čisti, sretni, naspavani. O da, i ne koriste jednokratne pelene, nego platnene. Svakako.
Prvi dani s mojom bebom, ako sam iskrena do kraja, a uvijek jesam, bili su mi užasni. Zanemarimo sada potpunu preobrazbu života na koju te apsolutno nitko ne može pripremiti i zanemarimo sada i činjenicu da ti se tijelo potpuno promijenilo i zanemarimo dojenje i nepostojeći odnos s mužem. Svijest o tome da netko, a osobito netko tako mali i slatki, potpuno ovisi o meni, dočekala me totalno nespremnu. Uključujući se u sve moguće grupe potpore i čitajući sve moguće knjige i sve više surfajući došla sam do zaključka da sve manje znam što više proučavam. Bilo me strah i vlastite sjene kad je u pitanju moje dijete. Pomisao da će svaki moj pokret i svaka kriva stvar koju napravim na njega ostaviti nepopravljive i katastrofalne posljedice doslovno me ubila. No, to je tema za sebe.
Počela sam mrziti sve te grupe u koje sam se učlanila. Bježala sam od bilo čega na netu što počinje s mama ili beba. Ali onda sam otkrila i drugu stranu. Mame nosilice su u pravu. Mame dojilice su u pravu. Mame „hranim-djecu-samo-organskom-hranom“ su u pravu. Mame „moje-dijete-neće-probat-čokoladu-niti-čips-nikad-u-životu“ su u pravu. Mame „nemoj-ga-naučit-na-ruke“ i mame „tako-su-i-sa-mnom-pa-sam-živa“. Sve smo u pravu, sve imamo nešto zajedničko. Uglavnom nemamo pojma što radimo.
Kad sam to shvatila, shvatila sam i da su žene majke najposebnija bića, najbolje prijateljice i najiskrenije i najtoplije osobe s kojima se možeš okružiti. Kad sam prestala gledati na to što tko radi bolje od mene i kad sam se prestala uspoređivati, otvorila sam se za mame koje razumiju. Kao i uvijek, nisam skrivala svoj enormni baby blues, i svoje metode u brizi od dijete i pokušaje i pogreške, i samim time sam vidjela ispod loših namjera. Zapravo sam vidjela da loših namjera nema, sve mi radimo najbolje što možemo i znamo.
I onda sam uzela najbolje od svih tih grupa mama u realnom i virtualnom životu. I ta lepeza mi je omogućila da napokon počnem uživati u majčinstvu. Upoznala sam puno žena koje do tada nisam ni vidjela ili ih nisam vidjela godinama i stvorila si još jedan krug ženske potpore. Nevjerojatan krug kojem možeš tipkati u dva ujutro jer ne možeš spavati od bebe, i kojem možeš reći da ti se na trenutke ne da biti mama. Krug u kojem možeš priznati da su prošli mjeseci prije nego si se zaljubila u svoje dijete, i da ti sve ispada iz ruke i da je biti mama j…no teško ponekad.
Vratila sam se u većinu grupa koje sam u nekom trenutku obijesno napustila. I uživam u našoj različitosti i sličnostima. Jer, na kraju krajeva, tko te bolje može shvatiti od žena koje su u “istom sosu“ kao i ti?
Mama mamu mije. Ako je iskrena. Zato, drage mame, pokažite svoje pravo lice jer upravo iz iskrenosti nastaju najljepša ženska prijateljstva. Na toj mojoj mikrorazini mama-frendica dijele se iskustva, a ne savjeti. I samo mama, koja pronađe mir sa sobom, može to vidjeti i doživjeti.
