Ima tome već više od deset godina. Moja je Jedina napunila tri i proljetna smo popodneva uglavnom kratile u obližnjem parkiću gdje je uživala u škripi ljuljačke, nešto manje u onoj vrtuljka, dok bih ja čavrljala s mamama na klupici. Ustvari, bolje reći da su one čavrljale, a ja kimala glavom.
Taj mi sport nikada nije išao. Mislim na čavrljanje, ne na kimanje glavom – kimam čisto solidno. Bapske prazne priče „kaj je meni moja punica rekla“ pa „kaj sam ja onda njoj“ pa onda i „taj moj, kaj si on misli“ – takvi su me razgovori uvijek nagonili na vrištanje iznutra.
Znaš ono, pristojan si jer te tako mama naučila, smješkaš se dok slušaš kako ona vrti svoju praznu priču, ali nemaš dovoljno hrabrosti (reći ću hrabrosti, da ne upotrijebim naziv jednog dijela muške anatomije) reći: „Hej dosadna si više, aj promijeni ploču!“ pa slušaš, strpljivo slušaš, a pomalo vrištiš iznutra. Takvi kružoci mi nisu prirodan okoliš. Taka sam. I gotovo.
I onda sam, jednog popodneva, dok je moja Jedina visjela kao panda na penjalici, naišla na gospođu Zelenu, gospođu Osviještenu.
Uh, kako me zainteresirala. Vegetarijanka, veganka, koristila je isključivo prirodnu kozmetiku u vrijeme kad je pojam prirodne kozmetike kod nas bio poznat samo rijetkima, kuhala je na hladno prešanim uljima, uspavljivala se lavandom, išla na shiatsu, yogu i meditaciju. My kind of girl. I mada sama nisam vegetarijanka s takvim sam zanimanjem načulila uši dok me uvodila u svijet algi, tofua i seitana i konačno, ah konačno, naišla na nekoga tko mi je zanimljiv i tko ne brije o punicama i zločestim muževima. Više nisam vrištala iznutra, iskreno sam se veselila. Doma sam, s ovom sam ženskicom baš domeka.
Za vrijeme dok smo nas dvije postavljale prve cigle budućeg prijateljstva, Tara i njen mali su se igrali, sve dok mali Bruno nije dotrčao do nas i rekao:
– Mama, ona curica jede krafnu!
– Da, i? – uputila je Zelena maloj rudlavoj plavušanki nezainteresiran pogled
– Mama, molim te, samo jednu mi kupi – mali je sad već bio u pozi mačka iz Shreka „vidiš kak sam slatki, nećeš mi moći odoljeti“ – suzne velike oke gledale su je molećivo kao Božicu Sunca i Mjeseca koja upravlja svim masnim krafnama ovoga svijeta i određuje hoće li neka završiti u njegovim ustima
– Bruno, rekla sam NE MOŽE! Nema šanse! Nećeš to smeće jesti! Jesi me čuo! NE MOŽE!- naglasila je svaku riječ, ali bez podizanja glasa.
I otkantala malog, onak, prilično grubo. – Hej, vidiš ti ovo? – okrenula se natrag prema meni. – Možeš vjerovati? Žica me za te krafne otkad je krenuo u vrtić. A ja kuham zdravo da zdravije ne može biti. Mislim, nema šanse! Šanse nema da ikada dobije krafnu! – uspjela je Zelena s nekoliko rečenica i jednim potezom, kao maljem, srediti onu prvu ciglicu našeg mogućeg prijateljstva.
Sve što je dalje pričala, nisam čula i nije me više interesiralo. Nisam čak niti vrisnula iznutra. Bila sam iskreno žalosna. Žalosna zbog klinca koji, dok si je sam ne kupi, nikad neće probati krafnu. Jednu krafnu običnjaču? Žalosna, jer ga mama nikad bar jednom neće otfurati na Happy meal u zločesti McDonalds. Žalosna jer će na svakom rođendanu svojih frendova na serviranu pizzu reći – Ne hvala, ja vam to ne jedem, a misliti će u sebi – Kako bi je samo sad maznuo, ali obećao sam mami!
Sve pet, svatko ima pravo odgajati djecu kako želi. I ima im pravo usađivati vrijednosti u koje i sam vjeruje. Ali ponekad je ono što tom klincu treba upravo dijametralno suprotno od onoga što ti misliš da je ispravno i mudar će roditelj uspjeti poloviti razliku između te dvije krajnosti. A gospođa Zelena nije bila mudar roditelj.
Ma, pusti dijete da bude dijete, da proba, da iskusi – pa makar i jedanput. Pa pusti i sebi da budeš dijete, da probaš da iskusiš – pa makar i jedanput. Pa što ako si sirovojelac pa ti dođe da si mazneš palačinku koja nije dehidrirana, nego je, ne daj Bože, pečena na tavici. Pa što ako si vegetarijanac, a zamiriše ti roštilj. Ne činiš bludno djelo za koje će ti trebati ispovijed kod Bozanića. Neće se Svemir pomaknuti, neće se Medvednica pretvoriti u vulkan ako ponekad skreneš s puta koji ti inače odgovara 364 dana u godini.
Nije se niti jučer Svemir pomaknuo kada je moja Jedina rekla – Hej, jedu mi se hrenovke! Nenormalno mi se jedu hrenovke! – okrenuli smo auto prema Konzumu i kupili to čudo koje ne liči na meso, koje ne liči na ništa, ako ćemo pravo. I dok su mi se u glavi vrtili E brojevi i dok sam brojala konzervanse među njima, iako sam istinski freak zdrave i organske prehrane, lagano sam ih samo u svojoj glavi preskočila.
Ma nisu te hrenovke važne, važno je naučiti dijete da u životu nema crno ili bijelo. Da je sve podložno promjeni. Osim ljubavi. Pa eto, iz čiste ljubavi, moja se Jedina jučer namlatila hrenovki, a u tome su joj i roditelji svesrdno pomogli.
Zato danas – cušpajz od leće. – Malo mi to liči na rigoleto – rekla mi je danas pri ručku Jedina. Ali nema mrdaš. Jučer hrenovke, danas mahunarke. Zločin i kazna u kući Šitumovih na način mater familias.
Nego, dobro mi došli svi vi koji ste izdržali do kraja čitanja ove kolumne – isprika jer dugo nisam Multipraktik Lunu posaugala, obrisala prašinu i osvježila je novim tekstom.
Vjerujem da ćemo se ipak od sada češće susretati na ovom mjestu. Pozdrav svima!
