U svijetu u kojem smo stalno dostupni, pod stalnim pritiskom i okruženi mnoštvom informacija – stres postaje naša svakodnevica, a mentalno zdravlje često biva zanemareno. Tehnologija nam je donijela brojne prednosti, ali i nove izazove: osjećaj preopterećenosti, anksioznosti, pa čak i usamljenosti, unatoč povezanosti kakvu čovječanstvo nikada prije nije imalo.
Unatoč svemu, u školama nas rijetko uče kako prepoznati anksioznost i nositi se s pratećim osjećajima – ni kod sebe, ni kod drugih. Ako primjećujete da vam prijatelj ima određenih poteškoća i pitate se kako mu pomoći, nastavite čitati.
Osigurajte siguran prostor za izražavanje emocija
Pričanje o osobnim problemima stavlja nas u jako ranjivu poziciju, posebno ako se radi o problemu koji je svojstven samo nama ili koji nije dio sveopćeg ljudskog iskustva. Strah od manjka razumijevanja i osude mogu i najsamopouzdanije među nama natjerati da svoje strahove i tjeskobe čuvamo samo za sebe. Stoga, ako vam se netko blizak pokuša otvoriti po pitanju svoje anksioznosti, dajte mu do znanja da ste tu za njega i da ćete ga saslušati.
Kako to napraviti? Nježne i empatične rečenice kojima ne vršite pritisak stvorit će atmosferu sigurnog prostora: “Možeš mi pričati o tome što te muči, ali, naravno, ne moraš podijeliti sa mnom nešto što ti nije ugodno podijeliti. I ako u nekom trenutku budeš htio/la prestati pričati, slobodno to napravi.” Poanta je da fokus bude na njihovim osjećajima i iskustvu. Strpljenje, validacija, aktivno slušanje i empatija vaši su aduti u stvaranju sigurnog prostora.
Tko pita, ne skita
Anksioznost ima mnogo različitih pojavnih oblika i simptoma, i razni ljudi imaju različite okidače, kao i načine kojima si pomažu u trenucima povišene anksioznosti. Nemojte pretpostaviti što odmaže ili pomaže vašim prijateljima – pitajte ih! Najbolje je u opuštenoj atmosferi izraziti interes za specifičnosti anksioznosti i pravovremeno se informirati. Nakon što vam prijatelji kažu koji protokol reagiranja preferiraju, zapamtite ga. U trenutku anksioznog napadaja teško je iskomunicirati svoje potrebe, stoga je bolje na vrijeme znati kako se postaviti.
Nemojte biti enabler
Pomagati je jedna stvar, ali enabling je sasvim druga. Kada podupirete nekoga u ponašanju van razumnih granica, bilo na svoju, tuđu ili njegovu štetu, tada se nalazite u poziciji enablera. Enabling ne mora biti neki specijalno drastičan ili dramatičan cilj – može se raditi i o svakodnevnim stvarima.
Na primjer, ako je vaš cimer anksiozan kada obavlja telefonske pozive s nepoznatim ljudima, možda se dobrim rješenjem čini da jednostavno obavljate sve pozive umjesto njega, zar ne? Istina je da mu pomažete samo kratkoročno odagnati anksioznost. Dugoročno ju samo odgađate za trenutak u kojem vi nećete biti tu da obavite poziv za njega – što će, realno govoreći, biti većina njegovog života.
Radije ga uputite da pokuša riješiti te probleme sam – potaknite ga na dodatno informiranje o njegovom problemu, razgovor sa stručnom osobom, možete čak i biti prisutni kada krene obavljati prve pozive. Ali, u konačnici, cilj je da se njegova anksioznost dovede pod kontrolu kako ga ne bi ometala u normalnom funkcioniranju.
Poštujte vlastite granice
Prije ili kasnije će vam se prijatelj obratiti s problemom na koji nećete imati odgovor ili za koji ćete procijeniti kako nemate dovoljno znanja za ponuditi zaista informiran i koristan odgovor. I to je u redu – prijatelji nisu tu da bi liječili prijatelje, a psihijatri, psiholozi i psihoanalitičari postoje s razlogom.
Prijatelji su tu da empatično saslušaju, pruže podršku koliko im njihove granice dopuštaju i da potaknu svoje prijatelje da potraže dodatnu pomoć ako zaključe da im je potrebna. Opet, kao i u gore navedenom primjeru, možete pružiti pomoć i društvo u traženju stručne pomoći, ali sve najvažnije odluke i izbore vaš prijatelj mora donijeti sam.
Pročitaj i ovo:
- Jeste li introvert ili ehoist? Ovih 9 pitanja otkrivaju što ste zapravo
- Što jedna naranča dnevno može učiniti za naše mentalno zdravlje?
- 5 jednostavnih rituala koji će vas učiniti sretnijima i ispunjenijima
