Anđelu Đinđić, doktoricu znanosti i psihologinju na Instagram profilu @lifestyle_psychology prati više od 11 tisuća pratitelja, od kojih su mnogima teme poput emocionalnog prejedanja i zdravog odnosa prema hrani promijenile život. Upravo je psihologija prehrane područje interesa koje je Anđelu počelo privlačiti još u studentskim danima. Osim što je studij psihologije završila na milanskom sveučilištu Universita Cattolica del Sacro Cuore, gdje je doktorirala i radila, od ranih početaka obrazovanja pa sve do danas sudjeluje na brojnim konferencijama i seminarima te se dodatno usavršava, posebice u području psihologije zdravlja i poremećaja hranjenja.
S ciljem podizanja svijesti o utjecaju načina života na mentalno zdravlje, Anđela je pokrenula i spomenuti Instagram profil, a uz njega redovito organizira radionice i edukacije kako za stručnjake i tako i osobe koje žele promijeniti svoj odnos prema hrani i unaprijediti kvalitetu života.
Zašto ste se odlučili posvetiti prvenstveno problemima emocionalnog prejedanja?
– Moj interes za psihologiju prehrane počeo je još u studentskim danima. Tema kojom sam se bavila u svom doktorskom radu bila je kako promicati konzumiranje mediteranske prehrane, uzimajući u obzir psihološke odrednice pojedinaca. Konkretno, istraživala sam koje poruke – pozitivne ili negativne – mogu potaknuti ljude na konzumiranje mediteranske prehrane, ovisno o njihovim uvjerenjima i samoučinkovitosti (self-efficacy).
Tijekom pandemije COVID-19, kada smo se svi morali prilagoditi novim okolnostima, počela sam se dublje baviti temom odnosa prema hrani te što i kako na njega utječe. S obzirom daje jedenje i društveno ponašanje, okolnosti u kojima smo živjeli uvelike su utjecale na naše navike i ponašanja u odnosu prema hrani. Svjedočimo da u posljednjih pet godina prehrambena ponašanja često idu u krajnosti – od poremećaja hranjenja do pretjeranog fokusiranja na svaku namirnicu koju jedemo što opet može odvest u narušen odnos prema hrani i poremećaj hranjenja. Sve je to pod brojnim utjecajima, a u službi što bolje adaptacije i osjećaja kontrole na neizvjesnost, stres, i druge emocije.
Tema koja me oduvijek fascinirala jesu emocije i njihov utjecaj na ljudsko ponašanje. To je područje o kojem trenutačno više istražujem, a tema kojom se bavim odnosi se na emocionalno jedenje i emocionalno prejedanje. Primijetila sam koliko često koristimo termin ‘prejedanje’ za situacije koje to zapravo nisu. Naša interpretacija ponašanja i način na koji komentiramo svoja ponašanja može imati značajan utjecaj na naše buduće ponašanje, ali i na stavove koje razvijamo prema sebi i hrani.
Zbog toga željela bih napraviti jasniju razliku između emocionalnog jedenja i emocionalnog prejedanja. Možda će vas iznenaditi ovaj podatak, ali više od 75 % našeg jedenja ima emocionalnu komponentu – ne jedemo samo zbog fizičke gladi. Hrana nije samo izvor energije, već i izvor zadovoljstva, povezuje nas, kroz nju slavimo, tugujemo upoznajemo i istražujemo. Emocionalno jedenje prerasta u problem kada hranu i jedenje koristimo kao jedini mehanizam za suočavanje s emocijama. U tom slučaju, uz druge simptome, učestalost i druge karakteristike, vrlo lako može prerasti u emocionalno prejedanje i poremećaj hranjenja, odnosno psihički poremećaj.
Kako objasniti činjenicu da smo kao mediteranska zemlja (a mediteranska kuhinja se smatra jednom od najzdravijih na svijetu) jedna od najdebljih nacija u svijetu – kako je došlo do takve krizne situacije?
– Nepotrebno je ponavljati te poražavajuće statistike jer smatram da nas to neće zaustaviti u tom trendu niti pomoći da ga promijenimo. Odgovornost je na društvu, ali i svakome od nas. Mediteranska prehrana je zapravo način života jer sugerira ne samo što jesti, već i u kojim omjerima i kako. Jedna od komponenti Mediteranske prehrane koja se nerijetko zaboravlja jest zajedničko jedenje. Danas sve više jedemo ‘usput’, na brzinu, na kauču uz brojne distrakcije pa nismo ni svjesni koliko ni što smo pojeli. Vrijeme je da vratimo za stol. Također, prema Mediteranskoj prehrani trebali bismo konzumirati sezonske i lokalne namirnice čime pridonosimo i ekološkoj održivosti.
Osim toga, veliki utjecaj dijetne kulture koja sugerira ‘mršavo=zdravo’ lako potiče na nezdrave životne navike poput preskakanja obroka, nejedenja, isključivanje određenih skupina namirnica iz prehrane i slično, pa se Mediteranska prehrana kao način života lako mijenja s popularnim brzim rješenjima određenih dijeta koje obećavaju magične rezultate, ali ne ističe vrlo opasne dugoročne posljedice istih.
Zašto nam je hrana utjeha – i zašto svoje emocije vežemo uz prehranu? Što je u tome krivo i kako se zapravo trebamo odnositi prema hrani?
Hranu često koristimo kao ‘anksiolitik’ jer nam je lako dostupna, društveno prihvatljiva (bez recepta) i pruža privremeni osjećaj zadovoljstva. To je evolucijski odgovor našeg tijela na potrebu za preživljavanjem, jer, primjerice, visokokalorična hrana pruža brzu energiju i osjećaj sigurnosti, ugode. Nekada ćemo posegnuti za hranom iz navike, jer smo umorni, nekada baš zato što smo si tu hranu zabranili… I odmah želim istaknuti da to nema nikakve veze s karakterom, snagom volje ili imanjem/neimanjem discipline.
Kao što sam prethodno spomenula, nekada je to sasvim u redu, ali ako postaje jedini mehanizam nošenja s emocijama i jedini način putem kojeg upravljamo bilo ugodnim ili neugodnim emocijama, tada je dobro potražiti stručnu pomoć jer se to može promijeniti. Kroz edukaciju i savjetovanje osoba može naučiti jesti svjesnije i birati intuitivnije, ali i naučiti kako se nositi s emocijama te razviti funkcionalne obrasce ponašanja. Ono što se najčešće sugerira kao prvi korak je uvesti redovne, uravnotežene i raznovrsne obroke jer tako preveniramo situacije u kojima se zajedno javljaju fizička i emocionalna glad.
Zašto je važno osvijestiti da biti vitak ne znači nužno i biti zdrav, kao i obrnuto – da postoje osobe s kojim kilogramom ‘viška’ koje su ipak zdrave? Gdje su granice zdravlja i dobrog izgleda?
– Upravo zbog društvenih normi i dijetne kulture koji često poistovjećuju vitkost sa zdravljem, važno je osvijestiti opasnosti ovakve perspektive. Definicija zdravlja nije ograničena na omjer visine i tjelesne mase. Zdravlje se odnosi na potpuno fizičko, mentalno i socijalno blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti ili nesposobnosti.
Naš mozak voli koristiti prečice u procesu zaključivanja pa danas kada na društvenim mrežama vidimo fitness influencere koji redovno vježbaju, prikazuju svoje obroke i stavljaju fotografije svog tijela odmah dolazimo do brzog zaključka da su te osobe pravi primjeri zdravlja. Međutim, često tome nije tako. Iako nam je uspoređivanje s drugima i želja za pripadanjem jedna od prirodnih težnji, trebamo biti oprezni prilikom ‘prepisivanja’ određenih ponašanja u svoje živote jer nitko od nas nije isti, nema isti sastav tijela niti jednaku genetiku, potrebe i preferencije.
Osobe koje imaju višak kilograma mogu biti zdrave, kao što i osobe koje imaju vitku liniju mogu biti bolesne. Razlika je u načinu života i brizi za sebe. Spomenula bih ovdje kako i različiti poremećaji hranjenja nisu nužno vidljivi po obliku tijela kako često mislimo i očekujemo (osoba koja ima anoreksiju ne mora nužno biti jako mršava, kao ni osoba koja se prejeda ne mora nužno imati višak kilograma).
Jesmo li u doba kada nam je sve dostupno, i kada imamo nikad veći izbor hrane i raznih namirnica, zapravo postali taoci brzog načina života i brze prehrane?
– Veliki izbor hrane, ali i lako dostupnih opcija danas nam omogućuje da obrok brzo ‘riješimo’, da podijelimo svoju pažnju istodobno na tri zadatka (jer nećemo stići) te i nastavimo brzo kroz svoje duge to-do liste. Time se često zaboravi i na kvalitetan odmor i san koji su nužni za mentalno, emocionalno i fizičko funkcioniranje. Redovni obroci idealan su poticaj za kratki predah, za nahraniti tijelo i um i nastaviti dalje…time preveniramo i osjećaje prevelike gladi koji lako dovedu do brzog i neumjerenog konzumiranja hrane.
Kako uspostaviti granice – što zapravo danas predstavlja zdrava prehrana i koliko nam je dovoljno jesti tijekom dana?
– Ovo je pitanje za koje nema univerzalnog odgovora. Ja bih rekla da bi to bili raznovrsni, uravnoteženi i redovni obroci koje konzumiramo svjesno, bez stresa i opterećenja (kalorijama, gramima…), i nakon kojih se osjećamo zadovoljno. Važno je osvijestiti što, koliko i kako jedemo i pronaći kvalitetnije i nutritivnije alternative za svoje potrebe. Preporučuje se imati tri glavna obroka i dva međuobroka, no, ponavljam, i to može varirati ovisno o potrebama pojedinca.
Danas je često osjećaj gladi ‘zamaskiran’ pa često čujem i od klijenata kako kažu da nisu ništa jeli cijeli dan jer ‘nisu osjećali glad’. Eventualno su samo popili kavu. Tada ih pitam što su radili i kako je taj dan izgledao, i odgovor je obično da su negdje žurili, da su kasnili ili da je bio stresan dan. Važno je osvijestiti signale gladi i sitosti, a da bismo to mogli, potrebno je povezati se s tijelom i uspostaviti održiv ritam hranjenja.
Kojih se pravila prehrane vi osobno držite – možete li nam odati neke ‘tajne’ i s nama podijeliti vaš savjete.
– Svakako je to redovno konzumiranje obroka, tri u danu su uvijek te 1-2 međuobroka. Uz prakticiranje svjesnog i sporog jedenja i praćenja osjećaja gladi/sitosti, primijetila sam da mi nekada međuobrok i ne treba, a nekada mi trebaju dva. Ne osuđujem svoje potrebe za hranom već ih ‘istražim’ sa znatiželjom i zadovoljim.
Također, doma uvijek jedem hranu za serviranim stolom i u mirnom ambijentu kako bih mogla doživjeti hranu koju jedem i osjetiti njezine okuse, miris, teksturu… Nastojim birati sezonske i lokalne namirnice, i naravno, opustiti se i zabaviti se dok kuham i serviram hranu.
