Sletjela mi jutros odnekud na prozor bubamara.
Baš sam se obradovala tom sićušnom veselom kukcu, podsjetio me na djetinjstvo i na to kako smo svaku bubamaru koja bi sletjela u vidno polje pitali da pokaže stranu svijeta „na kojoj ćemo se udati“.
Nema sumnje, rano ljeto je u punom zamahu, slatko miriše lipa, a krošnje pod mojim prozorom kao da su žive od silnog cvrkuta i zujanja.
Gledam u to čudo, pa me obuzima neka neobjašnjiva radost, ushit, čini mi se da sam dio tog vrtloga, da sam laka, kao da nikad nije bilo tereta ni briga.
Čujem odjeke svog smijeha u stanu, i pjevam veselo, iz sveg glasa.
Dajem oduška pjenušavoj radosti koja me obuzima, pa sa svojim Dragim cijelo poslijepodne plešem brzi cha cha cha, griješim i gazim mu po nogama, ali nije važno, glavno je da se smijemo, i da sam lijevi okret do večeri ipak ispravno otplesala.
S nama je anđeo igre. Jedan od mojih najdražih.
Anđeo mladog ljeta, veseo i proziran, onaj koji svake godine dolazi da nas razigra i pomladi, zasladi trešnjama i jagodama, usne zarumeni smijehom.
Pa šapuće – ne uzimaj život preozbiljno, iskusi radost igre i djeluj odmah, istog trena.
Razbij kolotečinu, napravi nešto neobično i ludo, dodaj svom životu svježine, smijeha i boja. Naslikaj nešto, fotografiraj nešto, nahrani ptice, napiši ljubavno pismo, prošeći bos po parku, zagrli drvo, legni u travu, slušaj kako kuca srce majke Zemlje…
Budi spontan, probudi i zagrli dijete u sebi, i igraj se, igraj, igraj.
Osjećaj svijet rukama, dahom, srcem.
Pokušaj promatrati sam sebe na način na koji te vidi anđeo.
Pokušaj promatrati druge ljude na način na koji ih vidi anđeo!
Iz te perspektive sve je drugačije, jer gledano iz visine sitne greške nisu velike kao što se čine kad ih se promatra sa zemlje, pa izgledaju ogromne poput planina, (pogotovo ako su tuđe).
Ponekad se bolji rezultati mogu postići spontanošću i improvizacijom nego predugim pripremama i planiranjem.
Anđeo Ambriel govori da je pravo vrijeme za lakoću, igru i radost.
Zato onu bubamaru s početka priče puštam da odleti i bude proljetni Ambrielov broš (stvar oko moje udaje u međuvremenu je riješena) i završavam odlomkom prekrasnog Nazorovog Notturna.
Pjesme u kojoj sve leluja, ziba, bruji i raduje se životu.
„…I ja pjevam, pjevam, pjevam zv`jezdin sjaj.
U mojoj se grudi t`jesnoj ugn`jezdio c`jeli maj.
Svi srhovi u vjenčiću,
Svi cjelovi na pestiću;
Miris slatki što se diže u valove,
Što se širi, što se njiše na mahove,
Što se ziba, što se ljulja
Uz let buba i metulja;
Dihaj zemlje koja spava ugrijana,
Drhtaj zv`jezde koja blista usijana:
Trzaj, svjetlost, miris, plima
Talasa se kao more
U mojim grudima!…“
