Uhvatila sam se jutros u šetnji najdražim stazama, najdražeg mi Otoka na svijetu kako prevrćem mislima stranice Naturale i konstantno razmišljam o tome kako poboljšati sadržaj, što ćemo posjetiteljima ponuditi ujesen, koje ćemo nove suradnike predstaviti, što treba promijeniti, što poboljšati, što novoga uvesti. Razmišljam o kolumnistima, stručnjacima, ljudima koji će u narednim godinama postati okosnica Naturale i dokoturam se tako do kapelice s čijeg platoa pogled puca – prema Cresu, Lošinju i Susku. More se plavi u ludim nijansama, unijsko polje žuti od suhe trave, vjetrić pirka tek toliko da osvježi, a ne da iritira.
A u glavi zvrnda: Naturala, Naturala, Naturala.
Sjednem na prvu štengu ispred kapelice da prodišem jednu rundu: Naturala, Naturala, Naturala. Zvrnda sve jače. Koncentriram se na izdah, pokušam udahnuti i ponovno samu sebu iznenadim kako dišem plitko. Ful plitko. Stresno plitko. Kao utopljenik lovim dah.
Pojelo me ovih nekoliko mjeseci.
Koliko sam zaplivala u ovom poslu kao ribica, jer je Naturala ono na što me život pripremao – toliko me i pojelo. Puno smo napravili pokušavajući jednu životnu filozofiju pretočiti na web stranicu. Mi furamo svoj film i surađujemo isključivo s ljudima koji tu istu ili sličnu filozofiju dijele – pobrini se za sebe, pobrini se za svoju obitelj, pobrini se za svoju Planetu. To je Naturala.
Budi dobro izvana i iznutra, ne pretjeruj ni u čemu, slušaj sebe i svoje potrebe, niti jedna krajnost nije dobra. I to je isto Naturala.
Radi na sebi, ne ograničavaj se, proširi um i srce, nauči nešto novo, budi čovjek, pruži ruku. I prije svega, budi u skladu s Prirodom, onom u sebi i onom oko sebe.
I tako, zamišljeno – učinjeno. Naturala živi već mjesec i po i ima svakodnevno sve veći i veći broj posjetitelja i sve veći posao treba svakodnevno odraditi kako bi sve štimalo.
Picajzla kao što sam ja to fakat i ozbiljno shvaća i ne ostavlja ništa nedovršeno. Pa se ulovim kako na pol uha slušam kćer. Ili muža. Pa se ulovim kako do podneva zaboravim na doručak i onda strpam nešto u sebe tek da ne vrisnem od gladi. Pa se onda namlatim dobrano uvečer. Još se ulovim kako šljakam kao prava Američanka od-do. Od osam do osam. I jutros sam se fino, na ponos i diku, ulovila kako sam na mjestu, koje je toliko lijepo da nema šanse da se ne opustiš, zaboravila – disati.
Kako dišem plitko i isprekidano. Stresno.
Fakat u skladu s filozofijom koju pokušavamo posjetiteljima prezentirati. Kako sam ono rekla: pobrini se za sebe, pobrini se za svoju obitelj, pobrini se za Planetu… je da. Moš si mislit. Zapela sam na prvoj stepenici.
I tak, jutrošnja šetnja je bila povod za ovu neplaniranu nedjeljnu kolumnu i za jednu ozbiljnu uredničku odluku – sutra svi na Naturali štrajkamo i brinemo se samo za sebe.
Nema veze kaj je ponedjeljak – dan kada svi portali najviše šljakaju i kada borba za statistike kreće iznova. I dan kada promoviramo ponedjeljak bez mesa s receptima naših suradnica. I nema veze kaj sam prethodno dogovorila brdo obaveza.
Sutra svima slobodno. Sutra novih članaka nema. Sutra mejlova nema. Nama tjedan starta s utorkom.
Riječ je urednička.
Pusa svima!
