Vlatko Štampar je komičar, arhitekt i Međimurac koji nas godinama tjera u plač i neumorno nam ojačava trbušnjake. Kad ne smišlja načine kako nasmijati ljude, Vlatko crta (bez šale), a neke radove uspijeva i prodati. Malo je stand-up komičara na ovim prostorima koji takvom vještinom govore ono o čemu svi razmišljamo, ali se ne usuđujemo izgovoriti, te pritom uspijevaju rasprodati klubove nekoliko dana uzastopce.
Zašto je toliko teško ne buljiti u nudista? Tko uopće voli svadbe (osim mlade)? Zašto muškarci u svađi uvijek gube? To su samo neka od pitanja na koja taj div velika srca, Vlatko Štampar, pronalazi odgovore kao iz fore. Izvedbama „Bratec je trd“ i „Štamparska greška“ ‘slomio’ je i one koji su uporno tvrdili da u Najljepšoj Našoj humor više ne stanuje. Upravo se zato Vlatko Štampar istaknuo kao vrhunski stand up komičar, a njegovi su nastupi redovito rasprodani.
I doista, nakon što čujete Vlatka kako u stand – upu oponaša graktanje vrana ili vrisak vegetarijanke kad na tanjuru ugleda meso, neopisivo je lako ne navući se na nastupe Vlatka Štampara. No Štamparov lepršavi humor između redaka ipak krije ozbiljne poruke, a ponekad i jasnu kritiku koja je upisana u njegovu biografiju. Zagrepčani, Splićani, Slovenci, indolozi, šopingholičarke, DIF-ovci… Malo je onih koji se nisu (pro)našli na njegovoj tapeti, a njegovo je prisustvo obogatilo stand-up scenu u Zagrebu. Fenomen je u tome što se na britke i ponekad brutalne dosjetke ne uvrijede ni oni koji bi se mogli osjećati prozvanima, što ulijeva nadu u krvnu sliku hrvatskog humora.
Tko je Vlatko? Opiši nam se u sedam (i pol) riječi.
– Vlatko samo želi nasmijati čim više ljudi. Ku’iš?
Jednom prilikom si rekao da si se počeo baviti humorom i crtanjem zato što nisi imao prijatelja. Kako su ti olovka i smijeh pomogli da preživiš osnovnu školu?
– Pa uvijek je dobro kad klinac nađe neki hobi pa ga hobi uhvati i kasnije se razvije u nešto veće. Jednim sam dijelom zahvalan što nisam imao puno prijatelja i što nisam bio „popularni“ klinac. Uživao sam crtati i precrtavati stvari jer sam dosta rano skužio – ako precrtaš ilustraciju iz knjige i pokažeš učiteljici, nije bitno ako ne znaš baš sve likove u knjizi.
Kako je reagirala obitelj kad si se ozbiljno počeo baviti neozbiljnim poslom?
– Budući da sam kroz osnovnu i srednju isprobao hobija i hobija ne bih li se negdje pronašao, mislim da nisu ni shvaćali koliko sam postao ovisan o nastupima i nasmijavanju ljudi. Vjerujem da je izvana izgledalo kao faza.
Na faksu si krenuo s prvim nastupima. Prvi je bio super, a za drugi kažeš da je prošao u „40 minuta agonije“ – što se dogodilo?
– Što se dogodilo? Ego. Odradio sam prvi nastup i mislio da sam kralj, car, mecena i da ja mogu sve. Sam sam organizirao drugi nastup u Čakovcu. Došlo stotinjak ljudi, ali nitko nije slušao, dovikivali su, psovali, koma… Nastup se gradi minutu po minutu, a ne odmah 40 minuta i glumiš facu. Drago mi je da se dogodio. Poučan nastup, sjetim ga se svaki put kad vidim da mi ego opet treba hrane. Spusti me na zemlju.
“Sam mogu foru ‘napisati’ do 60-70 posto. Nakon toga treba publika. S njima ‘klepam’ foru do kraja jer mi je potrebna njihova reakcija”
Ima ljudi koji kažu: „Nisam fan stand up-a, ali onaj Vlatko rastura“. Što misliš, u čemu je štos? Kako uspiješ natjerati cijeli „Lisinski“ da se drži za trbuh od smijeha?
– Nemam pojma. Jako se ugodno osjećam na pozornici. I volim ovaj posao. Vjerujem da se to i primijeti na pozornici.
Tko se, osim Billa Burra, nalazi na tvojem popisu velikana komedije?
– Robin Williams, George Carlin, Dylan Moran, Eddie Izzard…
Što radiš kad ne crtaš niti nasmijavaš ljude?
– Smišljam nove stvari kako nasmijati ljude.
Koji vic iz djetinjstva ti prvi pada na pamet?
– Dođe konj u pekarnu. Pita imate li crni kruh? Prodavačica kaže nemamo bijeli kruh. Konj kaže, nema veze ionako sam s biciklom.
Omiljeni citat?
– Nisam siguran čiji je, ali glasi ovako: „Ljudi će možda zaboraviti kako točno izgledaš, zaboravit će što si točno rekao, ali nikad neće zaboraviti kako su se zbog tebe osjećali.“
Imaš daljinski u ruci. Na što prebacuješ program – Monty Python ili Seinfeld?
– Seinfeld. Ali realno – Prijatelji.
Koliko ima posla oko osmišljavanja nastupa? Kako izgleda tvoj kreativni proces – dolaze li šale spontano ili je to krampanje kao i svaki drugi posao?
– Ideje i premise za fore zapisujem stalno. Kad god mi padne na pamet – zapišem. To bude jedna, dvije riječi, da imam podsjetnik na potencijalnu foru. I onda sjednem i prolazim kroz sve natuknice u zadnjih mjesec, dva, tri… I pokušavam ih spajati u smislene cjeline po dvije, tri minute. Sam mogu foru „napisati“ do 60-70 posto. Nakon toga treba publika. S njima „klepam“ foru do kraja jer mi je potrebna njihova reakcija. Najbolji dijelovi fore često budu improvizacije koje sam ostavio kao dio nastupa.
Imaš li neki ritual ili čudnovatu naviku prije izlaska na pozornicu?
– Samo čekam da agonije prestane. Da se popnem i da krene neki smijeh.
“Budući da je humor subjektivna stvar, za svaku foru ima ljudi koji se uvrijede. Bitno je samo zapamtiti da je sve to – samo fora”
Kako puniš baterije nakon nastupa? Imaš li kakav ispušni ventil, aktivnost, porok koji te vraća u ravnotežu?
– Slatko, slatko i slatko.
Imaju li Hrvati smisla za humor i na što „otkidaju”? Kakvi smo u usporedbi sa Slovencima, Bosancima i Srbima?
– Hrvati su super što se tiče humora. Problem ih je nagovoriti da dođu na nastup. Jer znate kakvi smo mi Hrvati. Sve znamo. Najpametniji smo. Kad nas usporedim s regijom – naša je publika stvarno zahvalna i otvorena za razne tipove i jačine humora.
Kako reagiramo (mi Hrvati) na psovke i eksplicitne šale? Križamo li se na izraze koji počinju na „p“, „k“ ili im je to špica (*ne mislimo na „Plenković“ i „Kolinda“)?
– Govorim iz iskustva da se može napisati fora sa psovkama koja prolazi genijalno, bez problema i negodovanja iz publike. I onda opet, može se napisati fora bez ijedne psovke, a da bude uvrijeđenih i problema.
Međimurci, Splićani, Slovenci, indolozi, šopingholičarke, DIF-ovci… i mnogi drugi bili su na tapeti. Uvrijede li se?
– Budući da je humor subjektivna stvar, na svaku foru ima ljudi koji se uvrijede. Bitno je samo zapamtiti da je sve to – samo fora. Ništa više. Ja sam tu da vas nasmijem i razveselim. Ne dižem nekakvu propagandu protiv stvari u koje ti vjeruješ i koje tebi nešto znače.
Postoje li neki bizarni ili barem neobični eventi na kojima si nastupao? I kako izgleda stand-up na vjenčanju?
– Joj, ne pada mi ništa na pamet. Svadbe znaju biti zanimljive jer većina publike nema pojma što je komičar i što bi oni trebali raditi. Ali kad ih jednom slomiš i vidiš stol baka kako si pridržavaju proteze dok se smiju – predivan trenutak.
Koliko je važna kemija s publikom? U kojoj mjeri ljudi utječu na tvoj nastup?
– Sto posto. S publikom se moraš poklopiti. Ona određuje cijeli tijek nastupa. Dinamika, odabir materijala, energija…
Šuškanje trenirke, okidanje fotića, vrisak vegetarijanke kad na tanjuru ugleda meso i leteće tete u vrtiću neki su od zvukova koje sjajno izvodiš na pozornici. Vježbaš li ili si talentiran?
– Kao što sam rekao – nisam baš imao prijatelja pa sam se morao nekako zabavljati.
Ima li istine u tome da komičari tjeraju svoje demone humorom – mora li netko po prirodi biti vedrog duha da bi mogao nasmijati ljude?
– Mislim da su komičari depresivni kao i svaka druga osoba. Samo smo naučili nositi se s problemima uz pomoć humora. Jer kad sam na pozornici, ništa drugo ne postoji. Samo publika, ja i ovaj trenutak. I ne razmišljam o problemima.
Poruka za kraj?
– Radi ono što voliš. I jedi više vlakana.
Pročitaj i ovo:
- Ashley Colburn: “Ako nešto želite, tada riskirajte i pokušajte to ostvariti”
- Daniella Kordić: “Narcisi su profesionalci u prikrivanju svog lažnog ja”
- Mirela Priselac – Remi: “Proturječim sama sebi i tražim balans”
Pretplati se na tiskano izdanje časopisa Naturala life i uživaj u inspirativnim tekstovima koji mijenjaju perspektivu. Promaknula su ti prethodna izdanja časopisa Naturala Life? Pročitaj ih online!